Priroda ima dva neprijatelja; čovjeka koji se bori protiv prirode i čovjeka koji se bori protiv drugog čovjeka.

Prvi put sam za ovu knjigu saznala u ljetnim preporukama portala Najbolje knjige; Tanjinim preporukama ionako duboko vjerujem, a neobična priča o liscu-ljubimcu i pomalo hyggelig naslovnica učinile su da već dan nakon povratka iz Praga odem na More knjige na Zrinjevac po svoj primjerak.

Počela sam je čitati istu večer i sutradan je dovršila. Ostale knjige koje sam tada čitala bile su primorane strpljivo pričekati da im se posvetim kasnije.

Dužnost koja doziva Peterovog oca zove se rat. Kako bi se odazvao toj dužnosti, otac je odlučio učiniti ono što se, po njegovoj procjeni, mora – svog sina Petera poslati na sigurno k djedu, 500 kilometara daleko od kuće. I usput, na putu tamo, konačno pustiti tog lisca u divljinu. Rat je. Tko ima vremena i sredstava kako bi se brinuo još i o divljoj životinji kojoj ionako nije mjesto među ljudima?

Ni Peter više nije dijete, misli njegov otac; on je tog lisca donio doma, on će ga i vratiti u šumu.

“Otac pokaže na šumu. Dječak je dugo gledao u oca, niz obraze mu se ponovno slijevala voda. A zatim je obrisao lice ovratnikom majice i krenuo. Posegnuo je u džep svojih hlača i izvadio starog plastičnog vojnika, lišćevu omiljenu igračku.

Lisac se prene, psreman za poznatu igru. Njegov dječak bacit će igračku, a on će je pronaći – ta bi njegova vještina uvijek oduševila dječaka. Uhvatio bi igračku i čekao držeći je u ustima sve dok ga dječak ne bi pronašao i uzeo je kako bi je ponovno mogao baciti.

Tako je i ovoga puta dječak podigao plastičnog vojnika i bacio ga daleko u šumu.”

Nekoliko sati kasnije Peter je na sigurnom. Kod djeda bi trebao ostati sve dok se ne završi rat, dok se otac ne vrati kući. No, nešto nije u redu. Peter je znao i prije nego što se dogodilo da nije u redu. Nije li i njegov otac odrastao s ljubimcem? Nije li se sjećao kako između djeteta i njegovog ljubimca ne postoji samo neraskidiva veza; oni su zapravo jedna duša?

Otkad je Peterova majka preminula, kada je Peter imao tek sedam godina, njegovom ocu nešto se dogodilo. Postao je čovjek koji kao da je poznavao jedino hladnu rezignaciju spram života te suspregnut bijes koji često nije znao kontrolirati. I on je postao poput djeda – zapaljivog temperamenta, uvijek na rubu provale bijesa.

Kada je Peter pronašao Paxa i spasio ga iz hladnog lisičjeg brloga, već je tada znao da njih dvoje imaju nešto zajedničko. I maleni lisac ostao je bez majke i jedva bio živ, drhtureći između hladnih i ukočenih tjelešaca svoje braće i sestara. Odanost i ljubav koju je od prvoga dana svog novog života Pax razvija prema ovome dječaku snažnija je veza od one koju divlja životinja ima s prirodom.

Prisjećajući se svega ovoga, Peter zna da nema izbora.

Piše djedu pismo i kreće u 500 kilometara dug put prema svome liscu, svome prijatelju – prema jedinom neiskvarenom odnosu koji je u njegovom životu preostao.

S druge strane razdaljine između njega i dječaka, lisac se suočava sa svijetom koji bi mu bio namijenjen da ga Peter nije našao i da je kojim slučajem uspio preživjeti. Svijet koji otkriva (sebi i čitatelju) čudesan je i čaroban; nije posve siguran, ali čini se da je pravedan, za razliku od svijeta koji su za sebe stvorili ljudi. No, lisac želi svog dječaka. Vidio je što rat čini, što rat donosi i želi zaštititi Petera.

Tako ove dvije nevine duše kreću u potragu jedna za drugom; vuče ih jedinstvena veza koja se među njima stvorila kada su bili maleni, prestrašeni, zaboravljeni, odbačeni i kada im je nedostajao netko – barem jedna osoba – da ih nesebično, požrtvovno voli, poput majke koju više nisu imali.

Hoće li uspjeti nadvaladati prirodu prirode i prirodu ljudi u tom putovanju?

Ova knjiga je jedna od onih koje se ne ispuštaju iz ruku dok se ne pročitaju, a onda bi ih čovjek još barem malo grlio. Jest, ovo jest priča o prijateljstvu i odanosti – i kao takva već je prekrasna, već je dovoljna da bude iznimna.

No, ova priča nosi sa sobom još dvije snažne meditacije o važnim temama; o ratu i cijeni rata te o prirodi i čovjekovom odnosu prema njoj.

Čini se na početku da je rat nekakva pomoćna, marginalna priča koja će pružiti dobar razlog za odsutnost dječakovog oca. Međutim, čim preko Paxa upoznamo druge lisice – Malog, Bodljicu, Sivog – i čim preko Petera upoznamo Volu, postaje jasno da je ova knjiga poruka i poticaj da se sagleda važna tema – cijena rata.

Činjenica je da, ako samo dignemo glavu od ekrana i čak, bit ću drska, izvučemo noseve iz knjiga, i mi čujemo i vidimo da se na horizontima naših svjetova uzdiže prijetnja rata.

Preko naše zemlje prolaze ljudi koji od njega bježe. Mjesta kamo pristižu kako bi pronašli mir i sigurnost također nisu sigurna; svako malo netko strada zbog, kako iz male lisice iz knjige zovu, ljudi koji su “zaraženi ratom”.

Nije, mislim, slučajno da je Sara Pennypacker prije tek godinu-dvije dobila ideju za ovu knjigu. I nije slučajno da knjiga nosi naslov koji nosi.

Željela je napisati priču-upozorenje; željela je da se kroz živote mladih lisica prisjetimo što se u ratu gubi i kako okrutno se gubi; željela je da se kroz Peterovu priču prisjetimo da djeca nisu pošteđena, već da plaćaju cijenu i tijekom i nakon rata; željela je da nam Vola ispriča priču o tome kako rat čini da se čovjek više ne prepoznaje.

A kada zaboraviš tko si, kaže Vola, zaboraviš tko ti je bitan i zaboraviš što je ispravno činiti.

U ratu se prekidaju veze između čovjeka i čovjeka, između čovjeka i prirode; između prijatelja i prijatelja.

Zašto je Sara napisala knjigu o ovoj temi namijenjenu baš djecu? Jer možda još jedino djeca čuju… Jer možda još jedino djeca razumiju i mogu učiniti nešto da odrastu nezaražena ratom.

Kada mali lisac Pax opisuje svoga dječaka, progovara o nadi koju autorica gaji o novim generacijama koje dolaze.

“Nije mladučne. Ali nije zaražen ratom. Zadnji put kad sam ga vidio, bilo mu je stalo do mene, iako je i on sam patio. Iz očiju mu je tekla voda. Oči su mu bile ranjene.”

Mi smo ti koji ne trebamo pred ovom našom djecom šutjeti o pravoj cijeni rata. Možda trebamo raniti njihove oči i uši kako oni jednoga dana ne bi ranili svoje duše, svoja prijateljstva, svoj svijet.

Ona ljepša, ali jednako važna poruka ove priče tiče se nužnosti izgradnje odnosa između čovjeka i čovjeka, ali i između prirode i čovjeka. Znam da smo zaboravili gledati i doživljavati prirodu onako kako je vidi Pax.

Pogledajte samo na primjerima kako mali lisac doživljava svijet oko sebe:

“Bodljikavi mirisi borovine – drvo, kora, češeri i iglice – sjekli su zrak poput oštrica, no prepoznao je mekšu djetelinu i divlji češnjak i paprati, kao i stotine drugih stvari s kojima se nikad prije nije susreo, a koje su mirisale zeleno i neodoljivo.”

Bodljikavi mirisi. Meka djetelina. Mirisati zeleno i neodoljivo.

“Jutarnji zrak pulsirao je zvucima proljeća. TIjekom duge prošle noći plašili su Paxa. Tama je podrhtavala mreškanjem noćnih vrebača, a čak i zvukovi stabala – svijanje lišća, smola koja se probija kroz mlado drvo, jedva primjetno pucketanje debla koje se širi – svaki bi ga put prenuli dok je čekao da se Peter vrati. Konačno, kada je nebo postalo srebrno od zore, zaspao je drhtavim snom.”

Tama koja podrhtava. Noćni vrebači. Nebo srebrno od zore.

Dok sam čitala sve ono što male divlje lisice pripovijedaju Paxu o ljudima, pitala sam se jesu li doista u pravu? Jesmo li stvarno takvi?

Bojim se da je odgovor – još smo gori. Još smo gori prema prirodi.

Može li se priroda pouzdati u nas kao u zaštitnike, ne samo kao u eksploatatore? Bojim se odgovora i na to pitanje. A ne bi trebalo biti tako. Ne smije biti tako.

Povremeno se u društvu u kojem boravim povede razgovor o tome kako gotovo da ne poznajem generacije koje su rođene nakon mene, a koje bi znale upaliti vatru, obraditi zemlju, prepoznati korov od mladice, zasaditi nešto, odnjegovati kakvu divlju ili domaću životinju, uloviti kakvu jestivu ribu?

Kada bi sutra nestale sve tržnice i prodavaonice, baš se pitam koliko nas bi znalo što treba činiti kako bi sami sebi proizveli ili pronašli hranu?

I tog odgovora me je strah jer u odgovoru leži točna razdaljina između čovjeka i prirode; bojim se da je veća od onih 500 kilometara koje je Peter odlučio savladati kako bi se sastao s jednim komadićem divljine, jednim komadićem prirode s kojim je odrastao i s kojim je odrastajući srastao.

Na koji način, pitala sam sebe, ja pomažem da moje dijete odrasta i srasta s prirodom, s onim njezinim dijelom koji je preostao? Ne sviđa mi se ni odgovor na ovo pitanje. Mislim da mogu bolje. Mislim da moram bolje.

Lijepa je ovo priča o prijateljstvu između dječaka i ljubimca, ali ona je puno, puno, PUNO više od toga.

Za mene je ova knjiga bila potresan podsjetnik na ulogu roditelja, na ulogu odgajatelja. Željela bih da moje dijete – i da sva naša djeca – budu ljudi puno hrabriji i puno poduzetniji kada je očuvanje mira i njihovog blagostanja u pitanju nego što smo mi jesmo danas.

Želim da naša djeca ne moraju nikada sebi izgovoriti ovo:

Želim da ih rat ne dotakne i da, poput Vole, ne zaborave tko su, što im je bitno i što je ispravno činiti.

Hvala na strpljenju!