Postoji velika lista mojih čitalačkih grijeha, a na njoj se nalaze oni koje rado priznajem – recimo, da mi nije jasan Murakamijev status vrhunskog pripovjedača – kao i oni kojih se u nekoj mjeri ozbiljno sramim. E, među ove zadnje ću skrušeno pridodati činjenicu da mi je ovo prva knjiga gospodina Ivice Prtenjače.

Jednom davno mi je jedan drag i ljubazan svećenik pojam grijeha objasnio ovako: “Draga Iva, nije problem s grijehom to što neko djelo, riječ ili misao vrijeđa Boga. On je nedodirljiv. On je neizmjerna, vječna ljubav. Problem s grijehom je taj što vrijeđa, boli, uznemirava, zakida, muči i osiromašuje onoga tko ga počinjava.”

Premda su se moji stavovi i odnosi prema vjeri otada promijenili, i dalje vjerujem da je ovo istina. A u tom smislu se moj čitalački grijeh svodi upravo na to – sebe sam oštetila i zakinula što do sada nisam čitala ništa što je napisao gospodin Prtenjača.

Nakon ovog romana tražim “Brdo”, a vi mi slobodno preporučite kojim naslovima da nastavim. Čini se da i mene čeka isti rad s Prtenjačinim knjigama kao onaj koji je naručitelj posla tražio od našeg pripovjedača i njegovog pomoćnika, Elvisa.

“Puno ćete ovdje raditi, treba sve oguliti i nanovo urediti.”

Rezolutnost i konciznost zahtjeva koje je pred njih postavio čovjek prema čijem stanu se junaci knjige “Tiho rušenje” polako uspinju nosilo je nekakav neobičan ton, nešto neodgodivo, nešto konačno i dugo čekano. To nešto bi, čini se, moglo malo razgibati ukočene zglobove života kakve naši junaci vode, svaki u svojoj osamljenosti.

Istina, stan je nešto stariji i u takvom stanju da će biti potrebno temeljito guljenje i uređivanje, ali to su i očekivali. Zapravo, posao se čini kao uobičajen posao koji će se u razumnom roku dati dovršiti, prije nego krenu na svoj sljedeći posao.

No, nije prošlo dugo prije nego što su naši junaci shvatili da posao koji su došli uraditi neće teći uobičajenim tijekom niti će se prilikom obavljanja radova moći osloniti na svoje uobičajene, uhodane rasporede i metode rada. To će im jasno dati na znanje vlasnik stana, kojeg prvog radnog dana zatjeću izvaljenog u kadi.

“Dajte mi ruku, ne mogu ustati.”
“A da nismo došli?”, pobjesni Elvis.
“Pa šta da niste, ja bih se kupao dok ne bi netko došao, mali, ne zajebavaj.”
“Oprostite, nisam ništa mislio loše”, pokoleba se moj šegrt.
“Šta bi ti mislio, nije tvoje da misliš, u tvojim godinama misle samo kreteni, tvoje je da žividš i da sanjaš, a ne da misliš.”<

Od prvog dana, dakle, našim junacima je jasno s kime imaju posla. Jedino oko čega su u zabludi od prvog dana jest s kojim ciljem i za koga će obavljati posao renoviranja te tko će, u konačnici, nakon rušenja, guljenja i popravljanja, započeti novi život.

Profesor Branimir Vukoja, “ja sam za vas Vuk”, prgav je i svojeglav ekscentrik čije su šutnje bizarnije čak i od njegovih riječi, ponašanja i zahtjeva. Ipak, ovaj stari gospodin nije nipošto neugodno hladan i distanciran; naprotiv, dobrohotan je i pričljiv, ali vrlo izbirljiv po pitanju društva, neobično osjetljiv na svoja raspoloženja koja povremeno traže samoću.

Dok naši vrijedni radnici započinju i, nakon neočekivanih slobodnih dana koje provode u obližnjoj kavani Rondo, nastavljaju svoje radove, doznajemo pomalo o njihovim životima.

Čitajući, pomalo nam postaje jasno da karte koje je sudbina dodijelila ovoj trojici muškaraca neobično nalikuju jedne na drugu; svaki od njih na neki način još uvijek dezorijentirano baulja svijetom jer je tragičan gubitak poremetio unutarnje smjerokaze. Svaki od njih svjestan je toga.

Kako sve više vremena provode skupa, između njih se razvija plaho povjerenje. Hoće li to povjerenje biti dovoljno da se dogodi povjeravanje? Hoće li u tom rušenju i guljenju, u tim šutnjama i samoćama, u tim opreznim posezanjima za prošlošću i za budućnošću uspjeti izgraditi jedno nezaboravno prijateljstvo?

Kratki izleti u prošlost, čak u daleku Irsku i Španjolsku, mogli bi nam pomoći naslutiti odgovor na ovo pitanje.

Možda će se nekima učiniti neobičnom ova usporedba, ali na neki način me doticanje teme formiranja muških prijateljstava u ovoj knjizi podsjeća na formiranje ženskih prijateljstava u knjizi “Genijalna prijateljica” Elena Ferrante.

Znam da knjiga “Tiho rušenje” dotiče neke druge teme – povezivanja i osamljenosti, prebolijevanja gubitaka i (ne)snalaženje u životu kojemu su vitalni dijelovi ozlijeđeni privatnim tragedijama – ali me je razvoj prijateljstva između tri muškarca različitih generacija posebno ganula. Muška prijateljstva su, baš kao i ženska, posebno područje u koje, čini se, nikada onaj drugi spol nije zašao sa svojim pravilima.

Nije da nije pokušao; nije da ne pokušava i dalje, manje ili više agresivno, ali nekako mi se čini da su muška prijateljstva i ženska prijateljstva odvojena polja u kojima se događa nekakva emocionalna alkemija koju mogu razumjeti samo sudionici te magije. I prava je privilegija biti svjedokom jednog takvog procesa, pogotovo kada ga ovako prikazuje i u ovakve kontekste smjesti vješt, tankoćutan pisac.

Mislim da mi je ovo čak i prva domaća knjiga koja spominje Domovinski rat, a da je uspjela tek u nekoliko scena – evokativnih, ali ne i neukusno agresivnih, očito usmjerenih da isprovociraju reakciju – dočarati sve strahote, sav besmisao i svu onu doživotnu neoperivost rata sa života osobe koja ga je preživjela.

Ipak, toliko je nade i poleta u ovoj knjizi, a sve to, čini mi se, dolazi iz one osnovne poruke o čudesnoj plastičnosti života i o snazi ljudskog duha da, čak i patnjom nepopravljivo deformiran, opstane i nastavi pronalaziti vrijednost življenja u sitnim ispunjenjima i zadovljstvima mirnog, spokojnog života.

Počesto se taj život nalazi daleko od svih starih zidova između kojih smo godinama strpljivo čekali da nas netko pronađe i pomogne nam da ih, možda čak tiho i polako, srušimo tek toliko da možemo iskoračiti iz prošlosti.

Imate od mene duboko iskrenu preporuku za ovaj naslov. Ovako lijepo pisanje domaćeg autora nisam vidjela još otkad sam prošle godine dovršila romane “Evanesco” Valenta Pavlića i “O čajnicima i ženama” Mihaele Gašpar.

A sada, gdje je ono “Brdo”? 🙂