Trinidad se čini kao raj na zemlji, no djevojka koja bi za sebe poželjela nešto više osim sudbine majke i kućanice, morala bi život započeti na drugom mjestu.

Odelle Bastien je stoga, sanjajući o tome da postane spisateljica, početkom 60-ih godina došla u London i zaposlila se kao prodavačica cipela, ne prestajući vrebati zgodnu priliku da taj posao ostavi iza sebe.

A što jednom umjetniku treba? Alat, materijali i zavrnuti rukavi, rekli bi oni malo iskusniji. Oni malo romantičniji odgovorili bi – muza.

Jednoj spisateljici u povojima dobro bi došla neka zgodna priča prepuna tajni i intriga i zapetljanih sudbina, pregršt neobičnih likova i vrijeme koje bi se posvetilo isključivo stvaranju. To je nešto oko čega će Odelle Bastien razbijati glavu, misli ona, jednog dana kada si osigura nekakav ozbiljan posao.

Nije očekivala puno kada se prijavila na oglas umjetničkog instituta Skelton u kojem se tražila daktilografkinja; premda nitko nije pokazivao otvoreno neprijateljstvo prema tamnoputim doseljenicima, još uvijek su Odelle i njezina najbolja prijateljica Cynth znale osjetiti na sebi poglede sugrađana koje je bilo teško opisati kao savršeno normalne.

No, elegantna i samozatajna Marjorie Quick obavijestila ju je da je radno mjesto njezino i time pokrenula nekakav kotačić u svemiru koji će učiniti da tajna, koja je preko 30 godina nenamjerno skrivana, ispliva na površinu, mijenjajući živote svih onih uključenih u njezino otkrivanje. Ili skrivanje.

Trideset i jednu godinu ranije, na jugu Španjolske, Olive Schloss je u džepu haljine stiskala pismo koje je primila dva tjedna ranije i koje, odlučila je, nikada neće pokazati svojim roditeljima. Ionako više nije ni bitno; sada je daleko od Londona i umjetničke akademije Slade. Njezini roditelji već godinama nisu znali ni da Olive i dalje slika, kamoli da se prijavila na akademiju, a pogotovo nisu bili upoznati s činjenicom da je primljena…

Zatvorena usta dovela su je tu, Bogu iza leđa, gdje bi se njezina prelijepa majka trebala oporaviti od svojih duševnih poteškoća.

Uostalom, njezin otac je oduvijek govorio da žene ne mogu biti dobre slikarice, a gospodin Schloss je znao što govori. Čitavo bogatstvo i ugled koji su uživali stekao je ženidbom i otkrivanjem novih europskih slikarskih talenata.

Devetnaestogodišnja Olive već je odlučila uposliti ruke i um uređivanjem španjolske fince i njezine okolice, kada su kroz dvorišna vrata ušetali brat i sestra, ne znajući da sa sobom donose obećanja veličanstvenih umjetničkih trenutaka, ali i opasnih, razornih tajni.

Trebalo je tek nekoliko dana provesti u društvu neobično odane Terese i neobičnog Isaaca Roblesa kako bi Olive osjetila da je našla nešto, ili nekoga, zbog koga je počela postajati ono što je oduvijek sanjala da bude. Jednom započeta, ova transformacija kao da se nije mogla zaustaviti; postajala je sve rasplamsanija i sve bjesomučnija. On je bio sve ono o čemu je jedna umjetnička duša mogla samo sanjati.

Barem je Olive Schloss bila uvjerena u to. Teresa, njegova sestra, pokušavši je razuvjeriti i razbiti opasnu fantaziju u koju se Olive počela uplitati, i odanosti je učinila nešto hrabro – i neoprostivo.

Hoće li trideset godina kasnije Odelle Bastien uspjeti rekonstruirati istinu za najpoznatnije slike kontroverznog španjolskog slikara, Isaaca Roblesa?

Nisam se nadala da bi ikakva nova knjiga iz pera Jessie Burton mogla nadmašiti “Minijaturisticu”, pa eto, dogodilo se. Štoviše, nisam očekivala da bi Jessie Burton, koliko god je njezin talent bio savršeno razvidan iz popularnog prvijenca, mogla napisati išta drugo.

No, jest. I to dosta brzo, zapravo. Toliko brzo da sam stvarno ostala izenađena koliko je DOBRO to napravila. Čini se da Jessie Burton posjeduje jedan talent koji sam, čitajući fikciju Elizabeth Gilbert, počela jako cijeniti – marljivost prilikom istraživanja političkih, povijesnih i kulturnih prilika mjesta i vremena u koje će smjestiti likove svojih priča. Upravo zbog toga su svjetovi koje opisuje – prvo hladni Amsterdam, a sada osunčani jug Španjolske – toliko bogati detaljima i majstorski evociranim ugođajima, da se čitatelj zaista preseli na neko drugo mjesto, u neko drugo vrijeme.

Neobične sudbine i sudbonosne tajne običnih ljudi su, čini se, Burtoničina druga jaka strana. Premda sam joj malo zamjerila što nas je na kraju “Minijaturistice” zapravo ostavila zakinute za životnu priču naintrigantnijeg lika, mislim da se na neki način čitateljima pošteno iskupila u ovoj knjizi. Fenomenalnih, originalnih likova ne nedostaje!

No, tek kada čovjek iz intervjua te čitajući autoričin blog sazna u kakvim okolnostima je ova knjiga nastajala, može početi doista shvaćati temu o kojoj je autorica pisala, kao i u samome tekstu prepoznavati dvojbe koje su je i samu kao umjetnicu u razdoblju pisanja razapinjale.

Jer, vidite, dogodila joj se “Minijaturistica”. Jessie Burton prije toga je pisala kao bilo tko tko osjeća nepopustljivu kompulziju da stvara – da piše, slika, modelira, sklada – u svijetu koji je zaštićen od očekivanja i procjene. Za sebe, za užitak.

Kako kaže autorica i na svom blogu, ali i indirektno u samoj knjizi, kroz lik slikarice Olive Schloss, anonimnost umjetniku pruža sigurno gnjezdo u kojem može neometano pustiti na slobodu vlastitu kreativnost; može iskušavati baš sve, može griješiti, može nebrojeno puta započinjati iznova. Nema rokova, nema očekivanja, nema procjenjivanja. U ovakvom ambijentu, umjetničko djelo ima privilegiju da poprimi bilo kakvu slobodnu formu; recepcija onoga što je stvoreno je nebitna.

A onda se dogodi slava. I umjetničko djelo – zapravo čitav proces stvaranja – izleti van kontrole umjetnika.

Ovo je upravo nešto što se dogodilo Jessie Burton sa “Minijaturisticom”.

Ljudima se svidjela. Ljudi su uživali u onome što je ona u privatnosti stvarala, vođena samo svojim pravilima, potpuno na vlastito zadovoljstvo. Pozivali su je na promocije i druženja i festivale i intervjue; pitali su je o njezinom procesu stvaranja. Iz usta same Odelle Bastien u knjizi progovara Jessie kada kaže: “When I began receiving public acknowledgement for a private act, something was essentially lost.”

Sada su ljudi počeli očekivati da nastavi raditi to što radi, ali za njihovo zadovoljstvo. Priznajem da i ja to tražim od autorice kada kažem: “Ovo je super! Ovo je predivno! Daj mi JOŠ ovoga! I opet i opet i opet!”

U jednom trenutku, piše Jessie Burton na svome blogu, sve ovo postalo je previše za nju; počela je brzo tonuti u ozbiljnu depresiju zbog koje je uskoro potražila i stručnu pomoć.

Mi koji nikada nismo doživjeli takvu dubinu predanosti stvaranju i takvu visinu slave teško da možemo shvatiti cijenu koju slava naplaćuje od umjetnika. Nekako mislimo da je jedini umjetnik taj koji od svijeta naplaćuje nagrade za svoj rad jednom kada postane poznat. Skupa zabluda, čini se.

Imajući ovo na umu, čitateljima postaje jasnije što je Jessie Burton uložila u ovu knjigu i kakav pametan – pored toga što je odlično napisan – komad teksta nam je dala u ruke.

Oduševljenje ovom knjigom u stopu prati duboka zahvalnost autorici na hrabrosti da ustraje u pisanju i u povratku na svoje sigurno mjesto na kojem će, nadam se, ponovno otkriti način da svojim kreativnim radom usreći prije svega sebe, a zatim, ako tako odluči, i nas ostale.

I sama je na svom blogu napisala kako je iskustvo slave, koliko god je za nju bilo potresno, donijelo osjećaje kakve nikada prije nije iskusila i priznaje da su za bilo kojeg umetnika ti osjećaji vrlo adiktivni. Kako sama autorica kaže i na blogu i u ovoj knjizi, iskusiš što znači susresti svoju muzu, ali i što znači postati nekome muza. Oba iskustva su vrlo, vrlo intenzivna.

Problem je što mnogi koji stvaraju u privatnosti svojih domova maštaju o Svojih Pet Minuta, ali ne očekuju da će ih ikada doživjeti, ne u tolikom opsegu. Za očekivati je onda da, kada se jednom dogode, zateknu umjetnika potpuno nespremnog, pa iskustvo može biti razorno i iscrpljujuće. Umjetnik može izgubiti pojam o tome tko je i zbog čega je uopće počeo stvarati. Pa ipak, čim se oporavi, htjet će sve učiniti opet.

Hoće li se Jessie Burton upustiti u kockanje sa sudbinom i nastaviti pisati i dalje, ne znam. Nadam se da hoće. Ono što znam jest da ću se ja svakako nastaviti kockati i riskirati kupujući sve njezine naredne naslove, ako ih bude. 🙂

Ako se odlučite posegnuti za ovom knjigom, slobodna sam reći, uopće se ne kockate; ako želite čitati nešto uzbudljivo i odlično napisano, birajući “Muzu” igrate na sigurno.