Znala sam da će se to prije ili kasnije dogoditi i dogodilo se. Zagrizla sam komad koji ne mogu baš tako lako prožvakati. A ako sam na nekome ili na nečemu i trebala polomiti zube, drago mi je da je to žena, da je to autorICA i da je to Dubravka Ugrešić.

Svoju najnoviju knjigu “Lisica” autorica započinje pričajući nam priču o tome kako je Boris Pilnjak započinje svoju “Priču o tome kako nastaju priče”. Vrti vam se u glavi? 🙂 Odlično. To je dobra priprema jer ćemo Dubravku-lisicu kroz čitavu ovu knjigu loviti po raznim lisičjim rupama, skrovištima i prolazima, po raznim geografskim dužinama i širinama, a proskakutat ćemo za njom i po vremenskoj lenti, naprijed i natrag.

Upravo u tom prvom dijelu svoje knjige, u kojem pripovijeda o Borisu Pilnjaku, ruskom piscu čiji je rad i djelo svojevremeno uzela kao temu svog magistarskog rada, ja sam najviše osjetila svoju čitalačku nezrelost, svoju nepripremljenost za ideje o kojima piše Dubravka Ugrešić.

Moje obrazovanje, ni ono akademsko ni ono privatno, potaknuto mojim hobijima, nije me upoznalo sa ruskom avangardnom književnošću. Štoviše, evo, prvi put sam se i s tim pojmom i imenima koja se uz nju vezuju susrela upravo u ovoj knjizi.

Daleko od toga da autorica piše na način koji mi je teško pratiti, naprotiv – upravo sam zbog njezinog vještog, razgovornog i nepretencioznog stila pisanja, kojim se zapravo damski i mentorski približava i nama laicima na ovom polju, uspjela ponešto i razumjeti o ovoj epizodi u povijesti europske književnosti.

Razumjela sam ono najbitnije – barem mi se čini da sam razumjela i barem mi se čini da je to bilo nabitnije – a to je da, premda su mnoga vremena i društveno-političke okolnosti bile okrutne prema piscima, toliko su i doprinijela stvaranju žive misli i riječi kao pobune. U tom stvaralačkom revoltu protiv režima koji ih je lovio i progonio, pisci su bili prisiljeni, poput lisica, lukavo i snalažljivo mijenjati i svoje mjesto pod suncem i ljude kojima su okruženi i jezik kojim pišu. Ali su, srećom, nastavili stvarati, stvarati i stvarati koliko su mogli.

Teško je piscu birati između vremena u kojima trpe nepravdu zbog i nad svojim radom i onih u kojima njihov rad nailazi na indiferentnost publike, okupirane nekim drugim sadržajima upitne kvalitete.

“Progoni me osjećaj da živim u vremenskom trenutku iz kojega je definitivno istisnuta magičnost, iako pritom ne bih znala objasniti što je to, ni čemu to služi, ni zašto bi prošla vremena bila bolja od današnjega. Svatko tko se usudi uspoređivati različita vremena ne samo da otvara mogućnost da bude u krivu nego najčešće i jest u krivu. Mnogi prošli trenuci čine nam se magičnima, naprosto zato jer nismo njihovi neposredni svjedoci, ili smo to bili, ali ti su trenuci nepovratno prošli.”

Ono što me najviše zabavilo u vezi ove knjige, a toga sam postala svjesna tek nakon što sam je dovršila, jest činjenica da je i sama autorica, pripovijedajući, na sebe navukla obrazilju lisice.

Čas je studentica, čas znanstvenica. Čas je predavačica, čas je ljubavnica. U jednom trenutku je baka, samo baka koja pokušava svojoj unučici ponuditi svijet na papiru, a već u sljedećem trenutku pomalo rezignirana kritičarka (ne)ukusa moje vlastite generacije i onih koji dolaze iza mene. Prvo me začara slikovitim introspekcijama kakve čitatelju može servirati samo kakav književni Merlin, a zatim me, kada nimalo ne očekujem, poškaklja kakvom sarkastičnom izjavom, kao da govori: “Hej, čemu to ozbiljno lice? Svi smi mi samo ljudi.”

Dubravka Ugrešić je Lisica; ona je svaka podvrsta Lisice; ona je svako raspoloženje i svaki psihološki aspekt Lisice. I lijepo ju je vidjeti u našim krajevima. Opet.

Nadam se da ću vidjeti njezin plameni repić kako izviruje ispod miški muškaraca i žena s kojima se mimoilazim na zagrebačkim ulicama; nadam se da ću njezino načuljeno uho vidjeti kako izviruje iz ženskih torbica, okačenih na naslone stolaca u kafićima; nadam se da ću njezinu elegantnu, podrugljivu njuškicu vidjeti kako se smije sa stranica knjige, otvorene na krilima gospođa koje se u tramvaju ljuljuškaju na putu prema “tamo negdje gdje moram biti”.

Što je s onim komadom koji mi je, kad sam posegnula za ovom knjigom, malo zapeo u grlu? Jesam li doista u opasnosti da si probavljanjem ove knjige dislociram neki nenadoknadivi i neoporavljivi dio anatomije jednog malog čitatelja? Zapravo su šanse, zahvaljujući vještini pisanja autorice, jako slabe. Štoviše, “Lisica” me podsjetila na čari udubljivanja u složene, bogate, promišljeno pisane tekstove.

Ako ništa drugo, mogu ga odvući u svoj lisičji brlog, onaj u obliku fusnote, pa se tamo s njime u miru zabavljati. 🙂 Tko mi brani da ovaj sočni zalogaj grickam pomalo, vlastitim tempom? U konačnici, ako ovca želi učiniti uslugu svojim intelektualnim kapacitetima, nije li pametnije početi žvakati nešto drugo osim mekane, papirnate trave?