Da je draga Marina Vujčić znala, kada sam svečano obećala da će jubilarna dvjestota recenzija na Bibliovci pripasti njezinom novom naslovu, da će mi trebati dva i pol eona da je natipkam, poslala bi me…

Ne, ne tamo. 🙂

Marina je dama i sigurno bi me poslala na kakav svjetionik, znajući da pisanje, u pravilu, čovjeku bolje ide kad ga nitko ne povlači za rukav svakih 5 milisekundi, po njemu ne bljuje ili ne traži da mu se crta tri milijuna autića. Ali ne bunim se. To malo smetalo i ova knjiga imaju jednu posebnu vezu koju samo ja mogu vidjeti. No, polako ćemo do tamo…

Dok tipkam ove retke, na otoku Ižu u blizini Zadra, održava se neviđena manifestacija – skijaška utrka. Kažu susjedi da su vlastitim očima vidjeli kako se kamioni natovareni snijegom ukrcavaju u trajekt. Kakve to veze ima s Marininom knjigom i njezinim likovima? Pa, da bi se dogodilo nešto čudesno i neviđeno, najčešće mu katalizator bude nekakva ideja ili nekakav potez koji zvuči potpuno suludo. Baš onakav potez na koji se odlučio gospodin Florijan Bauer. Baš onakav potez na koji se odlučila Veronika Vinter.

Eto, možda čak nije ni blesavo što sam ovoliko otezala s recenzijom; o gospođi Vinter je zgodno pisati taman negdje na početku zime, dok se na jednom jadranskom otoku održava skijaška utrka.

Vjerujem da je dobrom dijelu vas već jako poznat početak ove knjige; Marina nam nije dala vremena da pošteno udahnemo prije nego nas natjera da u čudu izvijemo obrve. Čim je gospodin Bauer predao svoj neobični oglas, onaj u kojem traži nekoga za milovanje leđa, bilo je jasno da će na takav oglas morati odgovoriti netko dovoljno zanimljiv da iznese knjigu narednih skoro tri stotine stranica.

Ako ste ljubitelj serijala “Igra prijestolja” u njegovoj ekraniziranoj ili pisanoj formi, sigurna sam da se možete sjetiti THE scene na kraju prve sezone. Sjećam se da sam, kad sam čitala prvu knjigu iz serijala i nakon što sam pročitala scenu pogubljenja Neda Starka, pomislila: “Okej… Ako je autor OVO napravio OVAKVOM liku, mora da ima junačka muda, da vjeruje u svoju priču i da tek slijedi ono zanimljivo.”

Točnije, to sam pomislila nakon što sam se isplakala od tuge i šoka. No, nešto slično je i Marina napravila u ovoj knjizi; odmah na početku nas je uštipnula nečim bizarnim, da nam bude jasno da je i autorica samoj sebi zadala težak zadatak. Ako je OVO tek početak, onda zabava tek slijedi. Ni Marina ni George nisu razočarali. 🙂

Kada je gospodin Bauer smišljao i oglas i kontemplirao i razlozima za jedan takav oglas, prvo je sam sa sobom raščistio da njemu ne treba žena, životna družica, partnerica. Otkad je preminula njegova draga Amalija, njemu jedna neispunjena potreba remeti duševni mir – njegova leđa trebaju ruku koja će ih znati milovati. I za takav par ruku gospodin Bauer nudi naknadu kakvu naša Veronika Vinter, povrh toga što je sam oglas zanimljiv, smatra itekako dobrodošlom njezinom skromnom budžetu.

Nakon što im probno milovanje potvrdi da bi tako nešto moglo funkcionirati – tu su leđa koja trebaju milovanje i tu su ruke koje zadatak obavljaju neočekivano izvrsno, Florijan i Veronika zaključe da je sklopljen savršen poslovni odnos. Mnoga leđa traže usluge mnogih ruku; to što se sama radnja ponešto razlikuje od tipičnih radnji koje razumjenjuju ruke i leđa, ah, to je nešto oko čega su postavljene čvrste granice. U konačnici, sve je samo pitanje anatomije.

No, leđa ne postoje samo kao leđa niti ruke postoje samo kao ruke – organi i ekstremiteti potpuno odvojeni od onoga kome pripadaju. Pitanje anatomije vrlo brzo počinje postavljati dodatna pitanja, ona koja do tada nisu postavljana i ona na koja ni Florijan i Veronika do sada nisu imali razloga tražiti odgovore.

Vidite, koža je izrazito društven organ, a dodir je vrlo interaktivno osjetilo. Svim našim osjetilima mi primamo informacije iz svijeta oko nas, no jedino dodirom možemo na neki način uzvraćati i jedino dodirom možemo na poseban način doživljavati svijet ili svijetu govori o nama samima.

Ovo je nešto što ja jako dobro znam; ovo je nešto što žene jako dobro znaju – dodir je, na kraju krajeva, nešto čiju razmjenu između dvije osobe sam zakon može regulirati. No, ako i ne odemo tako daleko, o dodiru imamo što reći.

Od prvih stranica ove knjige ja sam bila intenzivno zainteresirana za ono što se ima dogoditi između Florijana i Veronike, pogotovo me zanimalo kako će autorica, zajedno s čitateljem, istražiti onu stranu dodira koja nije uvijek i nužno erotična.

Netko tko me dobro poznaje, sigurno je primijetio koliko sam ja sama taktilna osoba. Po mome ponašanju točno možete znati što mislim o osobi koju sam tek upoznala. Mogu biti izrazito ljubazna, nasmijana i pozorno slušati, ali ako nikada, baš niti jednom tijekom razgovora neku osobu ne dodirnem (po dlanu, podlaktici, nadlaktici, ramenu), možete savršeno sigurni da osobu s kojom razgovaram tek trpim i da mi se zapravo uopće ne sviđa biti u njezinoj ili njegovoj blizini.

Sigurna sam da ćete i kod sebe, ako se pažljivo promatrate, uočiti koliko sam dodir govori o tome što vam se u svijetu oko vas sviđa, a što ne.

Naša gospođa Vinter je, premda niti jedna situacija s gospodinom Bauerom nije prerasla u nešto neprimjereno, uskoro zaključila da je način dodirivanja koji se od nje traži za nju potpuno neprihvatljiv. I prvi vrhunac knjige se za mene dogodio upravo u tom trenutku. Da je Marina Vujčić odlučila ovdje prekinuti radnju i od svega napraviti tek kratku priču, za mene bi taj komad teksta zadržao cjelovitu poruku.

Jeste li ikada, ako ste žena, razmišljali o tome što sve i koga sve i na koje sve načine dodirujete tijekom jednog dana, jednog tjedna, jednog mjeseca. Postoje li neki dodiri koje biste rado izbjegli, čak i ako ste VI ta koja dodiruje? Sigurna sam da je puno dodira koji se implicitno traže od žene, a da joj, ako već nisu potpuno odbojni, nisu ni sasvim ugodni. Koliko žena može reći: “Neka, hvala, ja ovo ipak ne bih?” Koliko žena se uopće sjeti da bi tako nešto mogla reći?

I zbog toga je prvi nastup, prvi potez Veronike Vinter pravi mali revolt, pravi malo protest u obranu svog dostojanstva i prava da dodiruje onako kako želi dodirivati. Znate, čak i ako to znači da će morati biti gladna…

No, za Veroniku priča tu ne završava. Nešto unutar nje se probudilo, nešto glasno i odlučno, nešto što želi komunicirati dodirom, nešto što želi ispipavati svijet po SVOJIM pravilima i nešto što želi svoje tumačenje svijeta uobličiti u umjetnost.

Za mene je ovo drugi veliki trenutak u ovoj priči; žena koja odlučuje svoje ruke prestati koristiti isključivo kao alat za služenje, za davanje, za zadovoljavanje tuđih potreba, zatrpavanje tuđih praznina, navijanje tuđeg pokretačkog mehanizma. Žena koja kaže da rukava želi manje davati, a više stvarati; žena koja ne želi više koristiti svoja osjetila kako bi prepoznala tuđu potrebu i prazninu, pa rukama oblikovala rješenje; žena koja želi svojim rukama izmanifestirati ono najdublje u sebi.

Jasno je meni da sam možda u svojim shvaćanjima ja otišla daleko (ili propala dublje) od onoga što je možda i sama autorica svojom pričom htjela istražiti, ali to je tako – jednu knjigu autorica piše, drugu knjigu čitateljica čita. Najboljim autoricama polazi za rukom upravo to, da pišući priču koju žele pričati, napišu mnoge priče koje čitateljice žele i trebaju čitati. Čarolija. 🙂

Čitajući knjigu “Pitanje anatomije” zabavno je i tako lako igrati se mnogim simbolima i njihovim različitim tumačenjima, i svaka čitateljica za sebe može gatati drugačije. Uostalom, mnoge metafore u našem jeziku pokazuju kako dodirom i tijelom komuniciramo. Možemo li nekome pružiti leđa prijateljstva? Možemo li nečemu s čime smo raskrstili okrenuti ruku?

Teško. Leđa, premda su jedini dio tijela koji čovjek ne može sam počešati i pomilovati, pomalo i jesu na takvom mjestu na tijelu koji nas od nečega odvaja. Ostaviti nešto iza sebe znači odlučiti više ne pokretati čitavo svoje biće u tom pravcu. Okrenuti nekome leđa znači odlučiti ne imati više posla s nekim, ne igrati po nečijim pravilima, ne pristajati na ono što se od nas traži.

A kada je gospodin Florijan u pitanju, premda bi autorica možda i htjela nešto malo suosjećanja za njegovu samoću i njegovu potrebu za drugom osobom koju ne zna izraziti, ja sam njegova leđa i njegovu potrebu vidjela samo kao neiscrpnu želju jednog muškarca da od svijeta nešto prima. A da pritom, naravno, ništa ne daje, ili, ako već mora, uzvraća novcem. Srećom, ovoga gospodina je Marina zamislila na takav način, da mi ga je bilo teško brzo otpisati kao kakvog narcisoidnog sebičnjaka.

Gospodin Florijan ipak se pokazao kao gospodin koji ima i volje i želje i kapaciteta za transformaciju; da se ponovno izlegne iz vlastite samoće. On i Veronika izvukli su jedno iz drugog nešto vrijedno, nešto dragocjeno. Ali samo zato što ih je Marina učinila ljudima koji prije ili kasnije svoje unutarnje konflikte iznose na svjetlo dana – ili na platno? – i promatraju sve njihove permutacije; samo zato što ih je Marina učinila ljudima koji jedno drugo izvlače iz okoštale simbolike njihovih anatomija i tjera ih da sazriju. Najljepše u tome je što sazrijevaju na odrastao način, ne kao dvije jedinke koje ne mogu jedna bez druge, već kao dva odvojena, nezavisna bića, koja otkrivaju novu anatomiju riječi “zajedno”.

A kakve veze onda imamo moje dijete i ja s ovom knjigom? Možda ovo i jest priča o usamljenosti, izolaciji, odvojenosti i pronalaženju novih oblika zajedništva između dvoje odraslih ljudi, ja sam je čitala sasvim drugačije, potpuno na svoj način; ja sam je čitala kao meditaciju o dodiru.

Zbog toga što je dotaknula temu koja je meni toliko interesantna i toliko bitna, nebrojeno puta sam se, u svojim razmišljanjima, vraćala na ovu knjigu.

Recimo, razmišljaući jedne večeri o dodiru i drugim osjetilima, upitala sam svog dragog (koji je, nesvjestan mojih prljavih motiva, dremuckao na kauču) ono pitanje koje se možda nekada javilo u leksikonima koje smo razmjenjivali u razredu u osnovnoj školi: “Jube, kada bi se morao odreći jednog osjetila, čega bi se odrekao?”

Uvijek se nekako glavna dvojba vodi oko vida i sluha, a zaključak je uglavnom da, budući da se vidom prima više informacija, ljudi bi “radije” odustali od sluha.

“Aha. A kada bi mogao zadržati samo jedno osjetilo, koje bi zadržao?”
“Pa to je isto pitanje!”
“A nije baš…”
“Hm… Pa, zadržao bi vid, naravno.”

Pitala sam ga onda zbog čega, recimo, ne bi zadržao dodir? Ili okus? Nije znao odgovoriti.

Ne znamo odgovoriti na to, zar ne? Jer ne znamo kako bi to zaista bilo ostati bez osjeta dodira… Zatvorimo oči i donekle možemo spoznati što bi nam značio gubitak vida. Začepimo uši i donekle možemo spoznati što bi nam značio gubitak sluha.

Ali nema načina da zapravo testiramo gubitak osjeta dodira.

Ja sam, međutim, doživjela jednu izobličenu verziju tog gubitka i mogu reći da me je na neki način nepovratno oštetilo.

Vidite, ja svoje dijete nisam dodirnula nakon što sam ga rodila. Nisam ga dodirnula skoro deset dana. Vidjela sam slike, vidjela sam video-zapise. Vidjela sam ga kroz staklo inkubatora. Ništa od toga nije bilo dovoljno dobro.

Prvi put kad sam ga dodirnula, bilo je to nakon što sam na sebe navukla zaštitno odijelo i ruke oprala dezinfekcijskim sredstvom i onda ruku provukla kroz maleni prozorčić inkubatora i umetnula mu vrh svog kažiprsta u šakicu. Među prve dodire spadaju i držanje malenog stopala između dva prsta i milovanje prstićem po ramenu i trbuščiću. Nije bilo mjesta na tom malom biću da ga se pomiluje čitavim dlanom. A i morala sam paziti da ne bih iščupala koju iglicu i cjevčicu koja je virila iz njega.

Tek skoro dva tjedna nakon poroda, mogla sam ga primiti u ruke, u zagrljaj. Imao je skoro dva mjeseca kada sam ga, golog, po prvi puta privinula uz sebe. I još sam tada znala, svjedočeći brojnim teškim i ružnim pričama u bolnici, da smo mi sretnici.

Naši dodiri su u prva dva mjeseca života bili temeljito sterilizirani i oprezni, ili bolni. Jer, vidite, ja sam svome djetetu, kako bi mu bilo bolje i kako bih ga mogla odnijeti doma, morala naučiti zadavati bol i neugodu. Doživjela sam da moje dijete i zatvorenih očiju prepoznaje ruke svoje majke – i odmah počne plakati. Jer je znalo da ne slijedi ništa ugodno.

Prvo praznina. Trbuh prazan, a ja ništa ne držim u rukama. I kada sam ga po prvi put dodirnula, to je bilo umjetno i čudno i oprezno. Zatim, umjesto da ga zaštitim od svih igala, od hladnoće i neugode, umjesto da ga izliječim i da ga utješim, poručila sam mu – krasne li metafore – da su moje ruke vezane. To biće koje, od trenutka kada je došlo na svijet, nije majčine ruke osjetilo deset dana, “mama” je prvo povezalo sa “boli”.

Ovo su misli u koje sam, razmišljajući o Marininoj knjizi, odlutala 24.11. ove godine. Ono što je u tom trenutku bez najave i upozorenja eruptiralo iz moje duše, ostavilo me je paraliziranu i uplakanu za volanom auta koji se kreće, presavijenu u struku i s grčem nečujnog urlika na licu. Zahvalna sam samo što sam se u tom trenutku nalazila na ravnom komadu ceste koji prolazi od Lisinskog pored NSK prema Mostu slobode, pa sam imala desetak sekundi vremena da obuzdam emocije i paniku.

Znate kako kažu da nedostatak ljudskog dodira retardira dječji psiho-emocionalni, čak i fizički, razvoj? Čini to i odraslim ljudima. Nedostatak dodira ili dodiri od kojih se ne možemo braniti ili dodiri na koje ne možemo NE pristati nam čine strašne stvari. Zbog toga je meni ova knjiga važna; zbog toga je meni Veronika Vinter važna, zbog toga mi je njena gesta važna.

Dodiri su jedna potpuno neistražena zemlja užitaka i simbola, zanimljivih spoznaja o sebi i svijetu. Dodiri su vrlo sofisticiran način komunikacije sa svijetom, sa drugima i sa sobom.

Dodiri su toliko više od pukog pitanja anatomije; oni su i pitanje privilegije i pitanje dostojanstva. Hvala ti, Marina, na knjizi koja o ovoj bitnoj temi na tako zabavan i tako nekonvencionalan način progovara.