Odrastanje sedamnaestogodišnjeg Franza Huchela započelo je u ljeto 1937. godine; sam mladić do tada nije pomišljao da bi se napuštanje djetinjstva i rodnog kraja moglo dogoditi tako naglo i da će se udaljavanje od svega što je bio početi događati tako brzo.

Nije mu palo na pamet, također, da bi to lansiranje u zrelost mogla zakuhati upravo njegova majka, svjesna da njezin sin nije stvoren za težak fizički rad. U Beču je imala prijatelja koji joj je, prema njezinim riječima, dugovao uslugu, i pristao je primiti Franza kao vježbenika i ispomoć u svojoj trafici.

“U mislima mu je izronila slika budućnosti kao udaljena obala iz jutarnje magle: još trunčicu nejasna i mutna, no svejedno obećavajuća i lijepa. I odjednom je sve postalo lako i ugodno.”

U ono malo vremena koje je imao da se pribere, prije nego je iz vlaka išetao na željezničku postaju u Beču, Franz je u budućnosti koja ga je čekala maštao u pastelnim bojama i nježnim, svečanim zvukovima. Prvi susret s velegradom – njegovim smradovima, njegovom bukom, njegovim šarolikim stanovnicima – otkrio mu je gotovo sve o budućnosti u kojoj se ima nastaniti. Točnije, gotovo sve.

Uhodavajući se u posao trafikanta zajedno s vlasnikom trafike, Ottom Trsnjekom, Franz će početi shvaćati koliko slojeva buke i kaosa može imati svijet u kojem živi.

U trafiku dolaze različiti ljudi, u različito vrijeme, svatko od njih sa sasvim različitim pričama i potrebama. Pravi trafikant, poučava Franza iskusni Otto, s vremenom nauči jako dobro procjenjivati osobine kupaca i pamtiti njihove posebne navike i potrebe.

Kada ne provodi dane zaposlen u trafici ili odmarajući se u spremištu iza trafike, pretvoreno u samo njegov sobičak, Franz luta gradom i zaljubljuje se u simpatične, enigmatične, nepoznate mlade Čehinje ili pomaže nositi stvari šutljivom, ljubaznom i već vrlo znamenitom bečkom liječniku.

Nevina prostodušnost kojoj je otvorena znatiželja prirodni refleks, Franz pristupa doktoru Freudu i obasipa ga bujicom pitanja o njegovm poslu i o životu općenito; što točno radi “doktor za budale” i što da čovjek radi s tom zaljubljenošću, koja se otima svakom pokušaju kontrole i zbunjuje i ranjava neiskusna srca?

Ne može se reći da bi u normalnim okolnostima između ova dva čovjeka propupalo prijateljstvo. No, okolnosti u Beču više nisu baš sasvim normalne i uobičajene…

No, nešto je čudno u zraku; određene riječi počinju se izgovarati češće, a neke druge riječi izgovaraju se ispod glasa; neke s ljutnjom, neke s gađenjem, neke s prikrivenom prijetnjom. Gorko-slatke patnje njegovog mladog srca uskoro postaju sve manje slatke, a na njihovo mjesto dolaze druge patnje i brige i sumnje i nevjerice, koje sa sobom nose aromu straha i gorčine.

Dok izraz čuđenja u očima mladića prerasta izraz zatečenosti i opreza u očima prerano odraslog mladog muškarca, Franz promatra u kakvo bezumlje polako počinje srljati…

Kao što je to doktor Freud čitavu svoju karijeru radio sa svojim klijentima, promatrajući sudbinu poznatog liječnika i njegove obitelji, Franz uči promatrati i dijagnosticirati jednu okrutnu psihopatologiju društva. U toj razmjeni sa svijetom, mladi čovjek otvara oči i munjevito izrasta u biće sa svojom voljom, svojim viđenjem situacije. Što takve kao njega u tom novom svijetu čeka? Koja je cijena preživljavanja i tko si ako je pristaneš platiti?

Najveće iznenađenje ove knjige bilo mi je Seethalerovo ugodno, nepretenciozno, pristupačno pripovijedanje; ozbiljnost bez uobičajene patetike koja redovito prati temu Drugog svjetskog rata.

Kako sam nedavno relativno po prvi puta posjetila Beč i doživjela ga kao grad koji je toliko skrojen po mnogim potrebama čovjeka, bilo mi je teško zamisliti da je, čak i ne tako davno, bio grad koji se odlučio biti gostoljubiv samo prema nekima, a prema drugima zvjerski okrutan.

Gospodina Freuda sam do sada najčešće susretala u psihologijskim udžbenicima za vrijeme studija; mislim da je ovo možda čak i prvi put da ga susrećem ovako oživljenog u nečijoj tuđoj priči. O njemu sam uvijek čitala kao o centralnoj figuri i pokretaču jedne psihoterapijske škole i uvijek sam čitala o njegovom usponu; ovo je također prvi put da o njemu čitam kao sporednom liku, da ga na neki način gledam izvana, i to još u razdoblju svojevrsnog pada, odlaska, progona, obacivanja.

Robert Seethaler mu je još darovao vrlo dopadljivu (barem meni) osobnost; malo dostojanstvene rezerviranosti, malo crnog humora i puno trezvenosti. Pokazao nam je čovjeka koji je čitavoga života slušao tolike izvrnute i oštećene verzije nečije stvarnosti, nečije prošlosti, a pred onom s kojom se u knjizi suočavao je, zapravo, ostao bez teksta, pomalo izgubljen u tjeskobi i nevjerici.

I to se tako lijepo vidi upravo zato što je Seethaler kao njegovog sugovornika podmetnuo mladog, iskrenog, neiskvarenog Franza Huchela; razgovori između ovo dvoje ljudi stoga nisu zamorno intelektualni. Mnogi autori bi, vjerujem, izmišljajući nekog svog Freuda dali sve od sebe da taj Freud zvuči jako pametno i da čitatelja davi što raznim psihoanalitičkim terminima, što svojim kompliciranim shvaćanjima složenih bolesti od koje svijet počinje bolovati.

Seethaler je uvjeren, i to s pravom, da se potresna poruka njegove knjige najbolje može odaslati jasnim jezikom, upečatljivim situacijama, potezima koji jasno nagovještavaju pravila jednog novog, surovog svjetonazora.

Gledajući sve elemente s malo odmaka, čini se da je ovo u svakom pogledu jedna besprijekorno posložena priča koja zaista čitatelju nudi priliku za brojna i raznovrsna čitalačka zadovoljstva, ostavljajući mu dovoljno prostora da stane i promišlja i zaključuje sam.

Dobro je vidjeti da se još uvijek može napisati svježa knjiga o popularnoj spisateljskoj temi. Zaista nekada imam osjećaj da autor samoga (ili samu) sebe ne smatra afirniranim, dok ne natipka kakvo-takvo djelo o Drugom svjetskom ratu. Volja bih da mnogi odustanu od takvih pokušaja na vrijeme.

Ne i Seethaler. On, očito, može što hoće. 🙂