Čini se meni da se posljednjih godina ljudi ne mogu odlučiti jel’ nam prije (“prije” uglavnom znači “kad smo mi bili djeca”) bilo bolje ili lošije.

Navodno nam je bilo bolje jer je zrak bio čistiji, hrana “organskija” (često čujem “Je, dobro, jeli smo čvarke i špek, ali su barem bili domaći.”), djeca su bila kulturnija i bolje odgojena, itd.

S druge strane, nekada nam je bilo i puno lošije jer smo, između ostaloga, imali agresivne crtiće u kojima su se akteri lemali tavama, naganjali puškama, sačekivali dinamitom i na mnoge druge kreativne načine se međusobno sakatili.

Danas navodno imamo bolje crtiće. Toliko su bolji i smisleniji da ih djeca, ako misle odrasti u normalne osobe, ne smiju gledati ni 10% vremena koliko smo ih mi vjerojatno gledali čim su nam roditelji nabavili prve video-rekordere i upisali se u videoteke.

Navodno ni s bajkama s kojima smo mi odrastali nešto nije bilo u redu, jer danas imamo nove, poboljšane, omekšane, prosvijećene, korigirane, politički korektne, itd.

Ne bunim se ja. I sama sam se, čitajući sinu pojedine priče iz knjižica “Bajke u slici”, uhvatila kako simultano izmišljam neke probavljivije detalje priče. Također, knjige inspirirane klasičnim bajkama su mi ove godine bile među najdražim pročitanim knjigama.

Svakoj dosadašnjoj knjizi autorice Jessie Burton sam se jako radovala; zbog “Minijaturistice” i “Muze” postala je jedna od onih autorica čije ću knjige, dok sam živa, vjerno kupovati.

Kada sam saznala da nam za ovu godinu priprema i treći naslov i da će taj treći naslov biti iznova ispričana bajka koju su u svoju zbirku davno uvrstila braća Grimm, mojoj sreći nije bilo kraja.

Knjiga “The Restless Girls” autoričin je pokušaj da ispravi mnoge nepravde koje nas, čini se, sve više žuljaju u tim klasičnim bajkama koje su izopačene, okrutne, nepoštene i to uglavnom prema svojim ženskim likovima.

Bajka poznata pod nazivom “Dvanaest princeza” ili “Čarobne cipelice” (“The Worn-out Dancing Shoes” ili “Die zertanzten Schuhe”), ukratko, govori o dvanaest kćeri, sve jedna ljepša od druge, koje su spavale u istoj sobi čija bi vrata kralj navečer – iz tko zna kojeg razloga (ne piše u originalnoj bajci) – zaključavao. Svakoga jutra, premda su princeze bile zaključane i nigdje nisu mogle otići, kralj je nalazio njihove cipele potpuno istrošene.

Kako kralju nikako nije bilo jasno kako je moguće da se to događa, ponudio je sljedeću nagradu – bilo kome tko otkrije tajnu tih istrošenih cipela ponudit će ruku bilo koje svoje kćeri i čitavo kraljevstvo, naravno, nakon što on jednom umre. Ako nesretnik u tri dana ne uspije otkriti tajnu iza uništenih cipela, čeka ga smrtna kazna.

Redali se tako mladići jedan za drugim i gubili svoje nadobudne glave, ali nitko nije mogao otkriti tajnu koje su skrivale princeze.

Jednoga dana kraljevstvom je prolazio stariji ranjeni vojnik koji više nije mogao služiti, kada ga je susrela starija žena i pitala ga kamo ide, a on je u šali odgovorio: “Idem saznati kamo i kako kraljeve kćeri odlaze plesati, pa da i sam mogu postati kraljem.”

Žena mu odgovori: “Pa nije to nikakav problem! Kada ti neka od princeza ponudi vino, nemoj ga piti.” Osim toga, pokloni mu i čarobni plašt koji će ga činiti nevidljivim.

I tako se vojnik uputio kralju te je, kao i svi prije njega, dobio tri dana da pokuša odgonetnuti tajnu izlizanih cipela.

Da skratim priču (nije spoiler jer vam ne otkrivam detalje o knjizi “The Restless Girls”, već i vas, kao što sam i sebe, podsjećam na originalnu verziju bajke), vojnik je prevario princeze i tri dana ih je pratio u njihovim pohodima na bal u podzemni dvorac.

Na kraju ih je, iznoseći odlomljene grančice čarobnih stabala i zlatni pehar koji je ukrao na balu u podzemnom dvorcu, prokazao njihovome ocu i otkrio njihovu dobro čuvanu tajnu. Kralj je održao obećanje i dozvolio mu da kao nagradu odabere za ženu bilo koju njegovu kćer pa je on, kavalir, uzevši u obzir svoje godine, odabrao za sebe najstariju kćer.

Možete samo zamisliti lavinu zamjerki koju bi suvremena feministička duša mogla nabrojiti ovoj priči. Kralj svoje kćeri tretira kao robu, fizički im ograničava slobodu kretanja, prijeti im prisilnim brakom i otima im budućnost.

U jednom od intervjua o ovoj knjizi, Jessie Burton je spomenula kako u originalnoj verziji bajke princeze nemaju svoju slobodu, svoju volju, nemaju nikakvu moć, i – najgore od svega – nemaju svoje različite identitete. Znamo samo da ih je dvanaest i da su lijepe.

Prva stvar s se, rekla je, knjiga “The Restless Girls” obračunala jest taj kolektivni identitet princeza. U njezinoj verziji knjige, svaka princeza ima ime i svaka od njih ima vrlo specifičan skup talenata i interesa.

U originalnoj bajci ne znamo zbog čega kralj noću zaključava svoje kćeri u sobu, pa nam u knjizi “The Restless Girls” Jessie Burton daje razlog koji ne opravdava kralja, ali nama čitateljima daje malo više konteksta, kakav takav “zato” na naš “zašto”.

U originalnoj bajci, također, princeze nemaju nikakvu moć nad vlastitom sudbinom i priča završava onako kako završava. U knjizi “The Restless Girls” autorica je princezama pripredila nešto sasvim drugačije.

Na ovaj način je, priča se po Internetima, Jessie Burton ispravila nekakvu nepravdu izvršenu nad identitetima princeza, izravnala nekakvu vagu koja u klasičnoj bajci nikako nije bila u ravnoteži.

Zaista razumijem potrebu da se za određenu publiku neke stvari malo “pročiste”, super mi je i to što neke klasične priče dobiju neku noviju verziju. Čačka me samo, iz nekog razloga, što se nekako između redova osjeti nekakvo omalovažavanje klasične verzije bajke. Ako you local feminist doesn’t approve, čini se, treba to sve bataliti.

Da mogu, pitala bih je zbog čega je, u želji da princezama u knjizi ponudi nekakav ravnopravan položaj u odnosu na muške likove, odlučila potpuno izbrisati iz bajke dvanaest prinčeva, također bezimenih, s kojima su princeze odlazile na bal u podzemni dvorac? Ne samo da njima nije dala imena i profesije i interese i talente, nego ih je potpuno izbrisala iz priče?

Osim toga, zašto se zaboravilo da je upravo jedna žena pomogla vojniku da nadmudri princeze? Bez nje, vojnik nikada ne bi uspio u svojoj namjeri i jedna od sestara se nikada ne bi morala udati protiv svoje volje i jedanaest drugih sestara se ne bi moralo zauvijek odreći svojih ponoćnih avantura s tajanstvenim prinčevima. 🙂

Čak sam čitala brojna zgražanja nad činjenicom da je muškarac – naš vojnik u ovom slučaju – uhodio (jezovitije zvuči kad napišem “stalkao”, zar ne?) naše sirote princeze. Ali nigdje nisam pročitala zgražanje nad činjenicom da su princeze trovale pića mladićima, znajući da će ih tako za tri dana osuditi na sigurnu smrt. Aha, gdje smo sad? 🙂

To što sam se zabavljala ovakvim pitanjima ne znači da u knjizi nisam uživala – jesam; to ne znači da joj nešto jako zamjeram – ne zamjeram uopće. Priča je pozitivna i poticajna i prekrasno napisana i zaista sam uživala u autoričinim opisima čarobnih krajolika kojima su princeze prolazile na putu do tajanstvenog podzemnog dvorca. Svidjelo mi se što im je u svojoj verziji bajke na neki način vratila majku i što je ocu dodala još nekoliko karakternih dimenzija.

Doživljavam li “The Restless Girls” nužno kao bolju verziju izvorne bajke? E, to ne mogu tvrditi, pogotovo zato što osjećam da je Burtoničina verzija maaaalo promašila ideju ravnopravnosti i da, na neki način, Jessie Burton sadržajem priče propovijeda jednu, ali da je njezinim prekrajanjem i izbacivanjem nekih elemenata poslala sasvim suprotnu poruku.

Mislim da svaka od ovih verzija može potaknuti svoju oluju pitanja i rasprava i da se te dvije oluje mogu tek djelomično preklapati.

Ipak, unatoč svemu, mislim da znam koja verzija bajke će duže živjeti i nastaviti biti prepoznavana kao “ona prava” premda će neka buduća djeca moći točno pokazati koji njezini dijelovi bi, u kontekstu njihove stvarnosti, bili potpuno apsurdni.

Barem se nadam da će moći.