Jens Horder nekada je bio najljepši čovjek u okolici. Ne misle to samo njegova supruga i majka. Misle to svi oni koji su ga poznavali prije nego je postao ona utvara – tiha, ljubazna, ali izgledom potpuno izobličena – koju poznaju danas.

Nekada davno, stanovnici mjestašca Korsted od Jensovog oca, Silasa Hordera, naručivali su lijesove. Nitko nikada nije poznavao čovjeka koji se s toliko ljubavi i predanosti brinuo za stabla i koji je s više pažnje i osjećaja izrađivao posljednja počivališta za njihove najmilije.

Obitelj Horder živjela je na poluotočiću nazvanom Head, koji je s kopnom bio spojen sprudom koji bi bio prohodan jedino prilikom oseke. Nitko drugi nije odlazio tamo jer nitko nije znao što bi s tolikom šumom. Život se za ostatak stanovika Korsteda odvijao na drugim, manje izoliranim mjestima.

Jednoga dana, dok je sa sinovima boravio u šumi, Silasa Hordera pogodila je munja usmrtivši ga na mjestu. Nemajući koga pozvati upomoć, Jens Horder, tada mršavi trinaestgodišnjak, sam je oca dovukao do kuće.

Ubrzo nakon očeve smrti, stariji Jensov brat, Mogens, napustio je Head. Jens nije mogao napustiti ono što je uz oca toliko zavolio – svoje šume i stabla i sve one divne stvari koje je vlastitim rukama mogao izraditi. No, ovaj nježni dječak s vremenom je postao povučen, radišan i pošten mladić kojeg su stanovnici Korsteda viđali sve manje.

Čovjek kojeg su povremeno i viđali – kada bi im isporučio božićna drvca koja je uzgajao i prodavao – bio je neprepoznatljiv. Tragedija takvu stvar učini čovjeku, znali su – prvo je izgubio oca, a nedavno i jedinu kćer. Ne znajući kako da utješe tog slomljenog čovjeka, ostavljali su ga na miru – činilo se da je to jedino što je Jens trebao od njih.

Naravno da nitko od njih nije mogao ni slutiti što se događa noću, kada svi na Korstedu zaspu. Naravno da nisu mogli zamisliti koliko je nesposobnost da sačuva ljude koji voli razorila Jensa Hordera. Naravno da nisu mogli ni zamisliti kakve strahote mogu počiniti duboka ljubav i potreba da se zaštite oni koje čovjek voli…

Na mjestu na kojem nikada prije nisam tražila preporuke i ideje za čitanje prvi put sam zapazila ovu knjigu. Jedina stvar koja me tada privukla njoj bila je naslovnica. Da sam na temelju žanra i opisane radnje odlučivala hoću li je čitati, vjerojatno bih je letimično odmjerila još nekoliko puta prije nego bih je zauvijek zaboravila.

Ali jedna druga stvar kumovala je tome da pružim priliku prvom poglavlju – činjenica da sam 2018. godinu odlučila, koliko mi to okolnosti dozvole, posvetiti čitanju knjiga koje su napisale žene i još pokušati otkriti neke nove autorice.

Nordic noir (ili Scandi noir) je žanr koji posljednjih godina osvaja čitatelje diljem svijeta, pa tako i one u Hrvatskoj i koji ja zaobilazim u širokom luku. Probala sam. Stieg Larsson me razočarao – ni dan danas ne razumijem čime je to očarao čitatelje. Jo Nesbø i ja smo se pokušali pronaći kroz nekoliko knjiga, ali smo brzo zaključili da si ne pašemo.

Henning Mankell, Jussi Adler-Olsen, Erik Axl Sund – svi me oni ostaviše ravnodušnom.

Odluka da u 2018. čitam knjige koje su napisale žene natjerala me da ovoga puta zastanem. Ane Riel. Žena, očito. Pa hajde, eto, iz neke blage krivnje koju sam osjećala zbog toga što zapostavljam žanr koji hrvatski čitatelji vole, odlučila sam dati šansu prvom poglavlju.

Te večeri sam pokušala ići spavati najmanje 3 ili 4 puta, ali bih nakon deset minuta ležanja tiho ustala i odlazila u boravak čitati “još samo jedno poglavlje”. Negdje oko 04:00h ujutro mi je bilo jasno da od spavanja nema ništa i da mi je bolje da knjigu dovršim što prije, inače neće biti spavanja i naredne noći.

Neka 2 tjedna je naslovnica ove knjige stajala tu na blogu u rubrici “knjiga tjedna” i ne znam je li je tko tada zapazio. Ne znam ni je li tko od vas koji me pratite zapazio da je dobila pet Goodreadsovih zvjezdica.

Nikada niti jedan autor (ili autorica) nije na ovaj način kod mene ispreplela dva osjećaja, dva odvojena dojma. Nikada nisam susrela lika (likove, zapravo) koji u meni – dok promatram kako izvode neke, u najboljem slučaju nekonvencionalne, a u najgorem gnjusne, šokantne, krajnje poremećene stvari – u meni izazivaju tako duboko, temeljno razumijevanje, suosjećanje i dirnutost. Sva strahota ovog romana izvire iz beskrajne, iskrene ljubavi, iz potrebe da se zaštiti one koje najviše volimo.

Dok nisam čitala “Resin”, nisam znala da mogu, na biokemijskoj razini, doživljavati ovakvu mješavinu osjećaja i emocija, i nisam znala da nakon toga mogu nastaviti živjeti sama sa sobom jer, POBOGU, razumijem. Nisam monstrum, ali savršeno razumijem.

Namjerno vam ne govorim ništa više od ovoga jer znam da će ovu nevjerojatnu knjigu čitati svi oni koji me već znaju i koji znaju da pet Goodreadsovih zvjezdica ne dajem tako lako. Knjigu će čitati oni koji mi već godinama vjeruju kada su preporuke u pitanju. Kada je ova knjiga u pitanju, jedino mi je do povjerenja takvih čitatelja i pratitelja stalo. Briga me što drugi čitaju – želim da “moji” ljudi čitaju najbolje, najoriginalnije, najintrigantnije knjige. 🙂

A “Resin” je knjiga koja je takva od početka do kraja. Doslovce do kraja. Doslovce do zadnje rečenice zbog koje ćete naglo uvući zrak u pluća i razrogačiti oči. Naravno, samo ako ste s čitanjem krenuli ispočetka. Ako sada potrčite da je odmah pročitate, neće vam značiti baš ništa. 😉

Premda knjiga, nakon što je prvi put objavljena 2015. godine u Danskoj, nigdje nije bila katalogizirana ni predstavljana kao kriminalistički roman ili psihološki triler, vrlo brzo je osvojila sve skandinavske nagrade koje se dodjeljuju knjigama baš iz tih žanrova.

Ja sam je čitala u brilijantom engleskom prijevodu Charlotte Barslund; atmosfera i stil pisanja (prijevoda?) su prve stvari koje su me u ovoj knjizi osvojile, prije nego je sama priča oko mene omotala sve svoje udove i povukla me sa sobom na sva ona mjesta na kojima se jedno dijete ne bi smjelo nalaziti…

Uzbudljiva vijest je da je danska filmska kompanija Zentropa otkupila filmska prava i da se film po ovoj knjizi očekuje 2020. godine.

Ali najuzbudljivija vijest od svih je ova – prava za prijevod ove knjige na hrvatski su kupljena i samo je pitanje vremena kada nam stiže. 🙂 Vorto Palabra rastura, zar ne? 😀