… nije tako ozbiljno-korporativna kako joj naziv zvuči, a glasi ovako:
DOĐI K SEBI DOK JOŠ IMAŠ KOME.
Ako vam se čini da misija za 2019. godinu nije nimalo čitalačka, a možda čak ni blogerska, u pravu ste.
Prijatelji moji, umorila sam se.
Svjesna sam tog nekog umora već više od pola godine, a ako me pažljivo pratite, sigurna sam da ste i vi primijetili određeni zamor kod mene – na Facebooku manje komuniciram, manje objavljujem, moj entuzijazam postoji, ali je vrlo selektivan, itd.
Računala sam da je taj umor nešto prolazno, da je rezultat jako velikih promjena na privatnom planu koje nam je 2018. donijela. Vjerujem da dio tog umora mogu pripisati tome, ali samo dio. Čitav taj posao – stvarnoživotni posao – pomogao mi je raščistiti neke stvari u svojoj glavi. I ne, nije u pitanju puki fizički umor i nedostatak vremena.
Odluka da u 2018. godini čitam samo ženske autore (iz 10 časnih iznimki, koliko sam si dozvolila) dodatno je klarificirala uzroke mog umora.
Radi se o jednoj dubokoj, usudila bih se reći ŽENSKOJ zasićenosti.
Sita sam davanja.
Sram vas bilo, ne TOG davanja. 😉 Premda, u prenesenom značenju, ima i toga… Lijepo je moj tata jednom davno rekao (ne meni, ali sam upamtila): “Što se žališ da te j…. kad se guziš.”
Unatrag 4-5 godina dala sam puno toga:
– dala sam svoje tijelo drugom ljudskom biću da se u njemu nastani
– dala sam neometan pristup svom tijelu čitavoj sviti ljudi koji su se brinuli za život i zdravlje tog potomka
– dala sam svoj mentalni prostor lavini novih briga i strahova, na koje me nitko nije mogao upozoriti
– dala sam sate i sate svog sna u službu drugome
– dala sam svoje zdravo tkivo u službu tuđe sreće i dobrobiti
– dala sam svoje vrijeme, toliko svog vremena, i onima koji su ga trebali, ali i onima koji nisu – koji su samo htjeli dobiti nešto, a da za to ne moraju žrtvovati SVOJE vrijeme
– dala sam svoju energiju, svoju divnu, veselu, ogromnu energiju
– dala sam svoj jedini izvor te energije – potrebu za samoćom – jer mi je rečeno da je to izraz bezuvjetne ljubavi
– dala sam svoj društveni život koji nikada nije bio tako zahtjevan i koji nije oduzimao puno onima oko mene
– dala sam svoje strpljenje, ljubaznost, razumijevanje, toleranciju, “zrelo postupanje” onima koji to nisu cijenili, koji to nisu zaslužili; rečeno mi je da ću se zbog takvog nesebičnog davanja osjećati kao bolja osoba – netočno, samo sam se osjećala potrošeno
– dala sam svoje teško izboreno, kreativno vrijeme i svoje najbolje ideje i sav svoj kreativni entuzijazam kako bih dala krila nečijim tuđim projektima
– dala sam prostor i vrijeme svega onoga što sam sama, trgajući vrijeme iz nemogućeg rasporeda, sama stvorila svima onima koji su me uvjerili da su manje sretni nego ja, da sam im to nekako dužna
– dala sam svoj novac u nečije tuđe snove
– dala sam vlastito zdravlje i osjećaj zadovoljstva zvijeri koja se zove Krivnja jer me zvijer uvjeravala da ne dajem dovoljno
To je prokletstvo nas žena, zar ne? Neprestano dajemo i dajemo i dajemo, koliko god imamo. Jer nam onda kažu da smo dobre, da smo uzor, da smo prekrasne osobe kakvih svijet treba više.
Pa mi dajemo onima koji nas zaista trebaju, ali bez mjere i granice – dok ne postane navika koja egzistira bez opravdanja i razloga, a troši nas.
Dajemo i posljednje atome svih aspekata sebe jer onoga trenutka kada samo natuknemo da više ne možemo, da više nemamo što dati – nađe se netko tko će s gađenjem zamahnuti Krivnjom prema našem srcu i reći: “Ne trudiš se dovoljno, nije ti stalo.”
Ovakvo davanje – a govorim sada samo u svoje ime – nije više nikakva ljubav, nego grozna vrsta samouništavajuće prostitucije koju želim zaustaviti, privatno i profesionalno.
Zato zovem sve svoje ovčice natrag.
Ne da ne mogu, nego NE ŽELIM više davati svoje vrijeme, svoju energiju, svoje iskustvo, svoju kreativnost onima koji je ne znaju cijeniti.
Privatno – onima koji ne znaju stati, koji ne znaju gdje prestaje prijateljstvo, a počinje suptilna manipulacija.
Profesionalno – onima koji misle da moje vrijeme i moj rad ne vrijede više od suvenira s AliExpressa. Ako želite baš mene, možete me dobiti “on hire only”. *trep trep*
Osim toga, jedan drugi nemir u meni titra već mjesecima, a riječi našeg slikara i pjesnika Hrvoja Marka Peruzovića ga savršeno opisuju:
“taj mali zvuk što dopire iznutra je ptica što leti u tebi i udara o stakla dok ti spavaš i nema tko otvoriti prozor”
Taj nemir jednostavno znači – želim VAN.
Želim van iz nekih odnosa.
Želim van iz nekih navika.
Želim van iz nekih institucija.
Želim van iz nekih uloga.
Želim van iz nekih raspoloženja.
Želim van iz nekih “moranja i trebanja”.
Želim van iz nekih propisanih ponašanja.
Želim van iz – kuće.
Želim van. Simple as that.
Zbog toga ova čitava godina nema zadatak, izazov i plan, već misiju, a misija je traženje.
Traženje sebe.
Traženje svog glasa.
Traženje svog smijeha.
Traženje svoga puta.
Traženje svoga vremena (natrag).
Traženje svog entuzijazma.
Traženje svog zdravlja.
Traženje svojih vrijednosti.
Traženje svojih granica.
Traženje svog mira.
Traženje svog prostora za disanje.
Traženje svih svojih ovčica, što god one bile.
Traženje onoga što zaista volim.
Najvažnije, traženje svog Izvora i svoje Samoće.
Želim naučiti kako sve ono što sam znala samo davati – uzeti natrag.
Znam da će taj put biti kaotičan i spor; sve ono u meni što se brine za mene je zakržljalo i mora naučiti reći: “Ne.” Možda i: “Jebi se.” Sigurno se treba prisjetiti kako se kaže: “Zato što JA tako hoću.”
Znam da se mnogima od vas neće sviđati – i to je u redu. Premda vas sve jako volim i cijenim, niste vi oni kojima najviše nedostajem. 😉
Zato – želim doći k sebi dok još imam kome.
Želim vam prosvjetljujuću 2019. godinu!
