Dok je god oživljena u mislima nas čitatelja, pripovjedačica romana “Prema istinitoj priči” (i mi čitatelji skupa s njom) pitati će se je li L. u njezin život ušla u najbolje i najgore moguće vrijeme? Ovise li odgovori na to pitanje o zbroju L.-inih utjecaja ili o njezinim temeljnim motivima?

Užitak čitanja ovog romana dobrim dijelom dolazi od činjenice da koji god nam se odgovor učini onim pravim, već sljedećeg trenutka smo uvjereni da baš on nikako ne štima… Kakva divna, osvajajuća, prevrtljiva priča!

Ali trčim pred rudo. Idemo ispočetka…

Naša pripovjedačica započinje roman govoreći nam o svom kreativnom slomu – roman koji je napisala donio joj je neučekivanu slavu i uspjeh, s kojima se toliko “dobro” nosi da tri godine nakon objave tog romana nije sposobna napisati ni riječi.

Zbunjena vlastitom reakcijom na nešto o čemu svaki spisatelj sanja, naša pripovjedačica već osjeća malodušnost i gubitak samopouzdanja zbog ovog neobjašnjivog, potpuno paralizirajućeg stanja. Stanja iz kojeg se, čini se, ne zna i ne može sama izvući.

U trenutku kada je susreće, L. je sve ono što naša pripovjedačica nije – sve čemu se divi, sve što i sama žudi postati. Prelijepa L. je uspješna, samouvjerena, sofisticirana i zadovoljna vlastitim poslom. Pravi je izvor praktične mudrosti, strpljivosti, razumijevanja i podrške. Čini se da ju je samo nebo poslalo u život naše junakinje…

Kako vrijeme prolazi, L. polako postaje bitan dio svakog aspekta života naše pripovjedačice – čini se da njezin nadahnjujući utjecaj i ohrabrujuća prisutnost revitaliziraju sve čega se dotaknu. Kada je čovjek izgubljen u vlastitom životu, netko poput L. može biti pružena ruka koja posrnulome pomaže da se opet osovi na vlastite noge.

Malo po malo, međutim, naša pripovjedačica postaje svjesna u kojoj mjeri se počela oslanjati na L. Počinje sumnjati da L.-ini motivi nisu nimalo dobronamjerni, da sva L.-ina nastojanja nisu prijateljske, već predatorske prirode… Ili je možda našoj pripovjedačici toliko izlomljen unutarnji svijet da ne vidi jasno? Da njezina paranoja ne dolazi iz objektivne stvarnosti, već iz vlastite nestabilne nutrine?

Odgovori će se početi nametati onoga trenutka kada naša pripovjedačica pokuša opet djelovati samostalno, autonomno – kada pokuša zauzeti SVOJE mjesto u VLASTITOM svijetu… Hoće li, u trenutku kada shvati što je posrijedi, biti prekasno da si pomogne?

Pročitajte i saznajte sami – “Prema istinitoj priči” autorice Delphine de Vigan (koju je za nakladničku kuću Oceanmore fenomenalno prevela Vlatka Valentić) jedan je od najboljih romana koje sam pročitala 2018. godine. Znam da sam, čim sam dovršila čitanje, na Facebook stranicin napisala samo: “Ovo je nešto najbolje što ćete pročitati ove godine. Ne čekajte moju recenziju, ne čekajte ičiju recenziju, čitajte ovo.”

Znate gdje počinju priče u svakoj knjizi koju čitamo? Od prve riječi i prve rečenice prvog poglavlja, logično, zar ne? I završavaju nekom posljednjom rečenicom koja može biti takva da se zauvijek utisne čovjeku u pamćenje i postane biće za sebe koje u svojoj strukturi nosi značenje i pouku čitave knjige?

E, pa… Delphine de Vigan je u ovom romanu pripovjedačica ne od prve riječi prvog poglavlja – već od samog naslova. I ne do posljednje rečenice romana, ni do posljednje točke – već do posljednjeg interpunkcijskog znaka na stranici!

Nikad mi se nije dogodilo da mi je jedan jedini interpunkcijski znak preokrenuo značenje čitave knjige, da me je jedan jedini interpunkcijski znak natjerao u iznenadan i glasan grohot oduševljenja.

Ovo je knjiga za koju bi svaki pisac mogao reći: “Krivo mi je k’o psu što je JA nisam napisao.”

Majstorski i dijabolično. Ako niste, čitajte što prije. A ja se bacam na njezin “Ništa se ne opire noći” koji su, čini se, svi osim mene već pročitali.