Pablo Escobar jednom davno posjedovao je kuću u Miamiju, oronulo zdanje koje danas služi ponajviše kao skladište za filmske rekvizite i za povremena snimanja filmskih scena.

Već godinama neki ljudi – vrlo, vrlo opasni, pohlepni i ambiciozni ljudi – pokušavaju ući u trag pravom malom bogatstvu koje je Pablo Escobar sakrio negdje, ne znajući da neće dočekati da se njime okoristi. Sada znaju i gdje se nalazi tih dvadeset i pet milijuna dolara zlatnih poluga; blago narkokartela skriveno je negdje u toj tihoj kući u Miamiju.

Međutim, prepreke do tog blaga nisu samo činjenica da ne znaju gdje se točno u kući plijen nalazi, kako do njega doći bez alarmiranja lokalne policije i sve to prije nego što ga se dočepa druga mafijaška grupa. Prepreka do plijena je i činjenica da u kući boravi kućepaziteljica.

No, ovi vrlo, vrlo opasni ljudi činili su i puno gore stvari od pljačkanja… Jedan od njih, Hans-Peter Schneider gotovo da živi od ispunjavanja najmorbidnijih, najmračnijih, najiskvarenijih fantazija moćnim i imućnim muškarcima. Kućepaziteljicu, lijepu i mladu Cari, jednom kada se privatno pozabavi njome, pretvorit će samo u dodatnu zaradu. Već poznaje ljude koji bi za nju, kada je se Hans-Peter jednom dočepa i “prekroji” po svom ukusu, rado platiti nekoliko stotina tisuća dolara.

Cari Mora pobjegla je iz rodne Kolumbije i na privremenoj je radnoj vizi u Americi. Već godinama radi niz poslova kako bi preživjela i jedino o čemu mašta je mir i sigurnost svog vlastitog, malenog, urednog i čistog doma. Mlada je i lijepa, istina… Ali Cari Mora daleko je od ranjive i bespomoćne žene kakvom se čini.

U konačnici, ono od čega je pobjegla u Kolumbiji pripremilo ju je da postane jedina osoba koja može spasiti vlastiti život i prirediti probleme tim zvijerima koje na nju vrebaju. A ti ljudi – ti vrlo opasni, vrlo pohleplni ljudi to – ne znaju…

Opisivanje dojmova o ovoj knjizi zaista ne traži mnogo riječi – brza je, napeta, brutalna, žestoka i ne troši ni vrijeme ni riječi na duboke introspekcije i analize međusobnih odnosa likova. Nema potrebe. Zapravo, za to nema vremena. Thomas Harris svoju je priču ogolio do onih najbazičnijih ljudskih motivacija i nije se zamarao zamaranjem čitatelja ikakvim prilozima uz glavno jelo i dekoracijama po tanjuru, da to tako kažem. Ne, bacio je pred nas vrući, krvavi steak i ostavio nas da se snalazimo.

Onima koji vole ovakvo “jelo”, knjiga će predstavljati pravi užitak – što ne znači da nam slasni zalogaji neće pred pojedinim prizorima zastati u grlu. Meni jesu, više puta. Nije mi ni sram priznati da sam zasuzila na barem dvije scene, a ova knjiga je daleko, vrlo daleko od sentimentalne.

Ne mogu reći da mi je ovo i najbolja Harrisova knjiga, ali mogu reći da je Cari Mora blistavi dragulj među ženskim likovima o kojima sam čitala ove (a i protekle) godine. Možda ću s vremenom i zaboraviti detalje priče i imena ostalih likova, ali Cari ću dobro pamtiti. Ne moraš biti zvijer kako bi bio opasan… 🙂

Hvala na čitanju! Tipkamo se uskoro!