U trenutku kada upoznamo zaigranu i bezbrižnu devetogodišnju Miru, u češkom gradu Meziříčíju svi su već pomalo zaboravili na rat koji je završio desetak godina ranije. Ljudi tako lako zaborave koliko je ljudski život krhak, ali i koliko je krhko povjerenje u zajednicu u kojoj živiš, koliko su beznačajna ljudska obećanja i u kojoj mjeri sitne, najsitnije odluke mogu prouzročiti nepopravljiva tragedije u ljudskim životima.

One koji hodaju među nama, koji su živi i preživjeli svjedoci ovakvih okrutnih istina o čovječanstvu, ne vidimo i od njih s dobro prikrivenim, uljudnim gađenjem okrećemo glave.

Mirino djetinjstvo se sprema nasilno prekinuti upravo jedna takva tragedija i čitatelj će, skupa s Mirom, stati pred bezubo, uvenulo, poharano lice žene koje bismo, da nas sudbina, kao i malu Miru, nije natjerala na to, rado izbjegli. 

Ali autorica je odlučila ispričati nam priču o Hani, odlučila nam je prikazati opustošenu sadašnjost ove “ćaknute” žene od koje je i vlastita obitelj nakon rata digla ruke i prepustila je da sama životari u kući u kojoj je odrasla. Uz gađenje koje osjećamo prema ovom biću, hoćemo li već ovdje moći osjetiti malo sućuti?

Onda će nas autorica odvesti u povijest obitelji, u Hanino djetinjstvo i mladenaštvo, i upoznati nas s vitalnim, prekrasnim bićem kakvo je Hana nekada bila – znatiželjna, pametna, neumorno radosna u svom odrastanju. I naivna, da. Ali ona vrsta naivnog – najstrahovitija vrsta – od kojeg se čovjek ne može zaštititi. Ona vrsta naivnog koje je hrana ljudima koje su okolnosti pretvorile u životinju koja samo želi preživjeti…

Već ova razlika između nekadašnje Hane i Hane koju prvi put susrećemo u knjizi, dragi moji, slomit će nam srce. Barem meni jest. Transformacija iz nevine, blistave mlade osobe u slomljenu staricu u tijelu tridesetogodišnjakinje učinjena je sitnim okrutnostima, sitnim izdajstvima – i upravo zbog toga toliko zastrašujuća. Sada već ono inicijalno gađenje pred Haninim licem i likom jenjava, osjetiš li to i ti, dragi čitatelju? Sada već znamo malo veći dio priče o Hani i pitamo se gledajući je: “Kako ljudsko biće može živjeti s tim?”

I taman kada pomisliš da te srce ne može više boljeti, kada si iscrpio i iskoristio svoje osjećaje zgražanja kad ljudskim ponašanjem, dočekate te konačno poglavlje, Hanino poglavlje – taj bespomoćni urlik jednog života koji dugo i bolno zamire pred ljudskom – ne, nego neljudskom – okrutnošću. Sada već, dragi moj čitatelju, Hanu gledamo sasvim drugim očima – i jedino gađenje koje osjećamo je ono prema sebi, čovjeku; prema sebi, čovječanstvu.

Mnogo je priča napisano o Holokaustu; mnoge koje ste vi čitali, čitala sam i ja; mnoge koje ste vi čitali i voljeli, ja sam propustila. Zašto? Nakon pročitanih desetak priča, čovjek ima potrebu reći: “U redu je, shvatio sam, ne treba mi više morbidnih slika i zorno opisanih zvjerstava kako bih potvrdio ono što već znam – da se ne tako davno i ne tako daleko dogodila nezamisliva tragedija nad jednim narodom.”

I onda naiđem na knjigu kao što je “Hana” koja ne plijeni pažnju filmskim masovnim scenama stradavanja nevinih; ova knjiga nudi jednu sasvim drugačiju perspektivu – iz vrlo intimne udaljenosti nam prikazuje višeslojno – nacionalno, obiteljsko, partnersko, društveno, psihoemocionalno – razaranje jednog običnog života, istog onog kakvog živimo i ja i vi.

U čemu leži gorka i gruba potresnost ovog romana? “Hana” nam otima iluzije kojima se omatamo i tu konstrukciju od tanahnih samozavaravanja nazivamo sigurnošću. Te iluzije su jedino što dijeli nas od njih; od njih – žrtava; od njih – čudovišta. Od tragedija. Od sudbine osobe koju drugi zgađeno zaobilaze na cesti. I sve što treba kako bi se ta protektivna iluzija oko našeg ranjivog života urušila tek su jedno ili dva – sitna izdajstva.

Ovu knjigu vam ne mogu dovoljno entuzijastično preporučiti; nešto najbolje što nam je nakladnik Hena Com donio još od knjige “Kameno srce” Renate Dorrestein. “Hana” je ujedno i jedna od najboljih knjiga koje sam pročitala u 2019. godini.

Hvala vam na strpljenju i povjerenju!
Tipkamo se uskoro.