Knjige kao što su “Prijatelj” Sigrid Nunez uvijek me podsjete da ne smijem već krajem studenog svake godine opušteno uvjeravati da do isteka godine zasigurno više ne mogu naići ni na kakvu fenomenalnu knjigu i da nema smisla slagati popis najboljih knjiga pročitanih u posljednjoj trećini godine sve dok ne istekne i posljednja sekunda spomenute godine.

Puno toga vezano uz ovu knjigu nije išlo u korist scenariju u kojem ću se ja naći oduševljena pročitanim; objavio ju je nakladnik koji objavljuje Murakamija i – premda to nije primarni razlog – za čijim knjigama ne posežem tako često; na naslovnici je pas, priča je o psu, a i ptice na grani znaju koliko strpljenja ja imam za priče u kojima se netko na dvjesto-tristo stranica razgaljuje nad ljubimcem. Mislim da me je knjiga “Lily i hobotnica” Stevena Rowleya, premda simpatična i dirljiva, zasitila takvim tekstom za naredne tri dekade života.

Sve što na početku knjige znamo o pripovjedačici jest da je upravo primila potresnu vijest – njezin mentor i dugogodišnji prijatelj, netko s kime je istraživala i rastezala granice mnogih konvencionalnih muško-ženskih odnosa, tražeći onaj neki čarobni amalgam unutar kojeg su se oboje osjećali ugodno – počinio je samoubojstvo.

Još uvijek zatečena ovom viješću i shrvana od tuge na čiji intenzitet, čini se, nema pravo – ne pored tri njegove bivše supruge – saznaje i da joj je pokojni prijatelj na brigu ostavio psa. Apolon je gigantska njemačka doga (Great Dane), a i sam nije u bogznakakvom dobrom stanju.

Čitava ova knjiga jedan je dopadljiv i neočekivano originalan kolaž sjećanja na zajedničku povijest dvoje ljudi, na posebne trenutke i razgovore koje su dijelili, promišljanja o spisateljskom životu te pronicljivih i često blago ciničnih anegdota o zajedničkim poznanicima i prijateljima. I, naravno, o zajedničkom tugovanju jedne žene i jednog psa koji su voljeli istog čovjeka, svaki na svoj način.

Premda je moj um rado kroz knjigu skakutao od otočića do otočića koji su se sastojali od promišljanja i zanimljivih crtica o pisanju i piscima, nastojeći ne obraćati pažnju previše na dijelove teksta koji se tiču psa, na kraju sam ozbiljno zasuzila upravo zbog jedne jedine riječi, jednog jedinog uzdaha u koji je stalo toliko puno boli – i sve što se o gubitku zapravo moglo reći.

Čim sam se, neposredno nakon pročitanog posljednjeg slova, vratila listati označene paragrafe, umjesto da pročitanu knjigu zaklopim i odložim, znala sam da sam “Prijatelja” Sigrid Nunez zavoljela dovoljno snažno da popis najboljih pročitanih knjiga u 2019. godini ne mogu zamisliti bez nje.

Prijevod Maje Šoljan je fenomenalan; onima koji uživaju u knjigama o pisanju i piscima, u crticama iz svijeta književnosti, kako klasične, tako i ove suvremene, knjiga “Prijatelj” bit će čisti užitak. Onima koji, za razliku od mene, aktivno traže dobro napisane knjige o posebnom odnosu čovjeka i psa ova knjiga će biti pun pogodak. Onima kojima su književnost i pseće društvo najpouzdaniji katalizator uzvišenih osjećaja ova knjiga će biti čista ekstaza.

Da sad uzmete popis svih mojih knjiga pročitanih u prethodnoj godini, sjednete u vremenski stroj i Ivu s početka 2019. godine pitate što misli koje će joj se knjige jako svidjeti, mislim da bi ovu otpisala u milisekundi. Kako je lijepo kada te knjiga iznenadi, razoruža te od tvojih predrasuda i onda nadmaši sva tvoja očekivanja, i kada vrijeme ima strpljenja s tobom dok se ti, polako, ali sigurno, opamećuješ. 🙂

Američkoj autorici Sigrid Nunez “Prijatelj” je sedmi roman za koji je primila brojne nagrade i priznanja, a još dva njezina naslova koja bih voljela pročitati su “Naked Sleeper” i “Sempre Susan: A Memoir of Susan Sontag”.

Nedavno sam dovršila knjigu “Seducing the Demon” (koju vam isto preporučujem ako vam se svidi “Prijatelj” – autorica piše o pisanju, svojoj karijeri i životu, te o ljudima koji su na njih imali utjecaja) autorice Erice Jong, koja se proslavila svojim prvim romanom – skandaloznom, provokativnom i kultnom knjigom čiji naslov nam je svima poznat – “Strah od letenja”.

Čitajući o Sigrid Nunez, prisjetila sam se (i slatko nasmijala) kako je Erica Jong koledž Barnard, na kojem su diplomirale i Nunez i Jong, nazvala rasadnikom najutjecajnijih američkih pisaca. Nisam se mogla sudržati, a da mi ne utekne osmijeh kada sam vidjela da je Sigrid Nunez bila jedna od njujorških autorica koja je pisala za The New York Review of Books, kojem se Erica Jong u svojoj knjizi narugala prekrstivši ga u The New Work Review of Each Other’s Books.

Eto što mene zabavlja i kamo odmeandriraju moje misli.

Ako sam nekome ostala nejasna i nedorečena – najtoplije, najiskrenije i najentuzijastičnije vam preporučujem knjigu “Prijatelj” Sigrid Nunez. Što prije, to bolje. 🙂

Hvala vam na strpljenju i povjerenju!
Tipkamo se uskoro!