Moram. Previše sam odgađala, a nezamislivo mi je da svojih 100 recenzija zaključim bez osvrta na ovu knjigu. Zašto odgađam?

Ne osjećam se dostojnom da o njoj govorim svojim nezgrapnim jezikom. Strah me da ću joj nanijeti nekakvu nepravdu – da onima koji je nisu čitali neću moći prenijeti posebnost ove knjige, da ih neću moći nagovoriti da je nipošto ne zaobilaze. Da je brzo potraže ako još uvijek nisu.

Ulovila sam se kako je poklanjam samo posebnim ženama; onima za koje znam da u srcu nose potencijal da ovu knjigu čitaju cijelim tijelom i da je osjete u svakoj stanici. Ulovila sam se kako prilikom darivanja govorim dvije stvari – nema na čemu i – oprosti. Zašto oprosti? Zbog onoga što ova knjiga učini od nečijeg unutarnjeg svijeta, prije nego što završi kako završi.

Jack je petogodišnjak i živi s Mamom u Sobi. Soba je cijeli njegov svijet, a njegovi prijatelji su Deka, Stolac za Ljuljanje, Prostirka, Zrcalo…

Dane provode u igri, pripremanju obroka i pospremanju Sobe, i gledanju Televizora. U Televizoru žive ljudi koji nisu pravi ljudi. To su neki vanjski ljudi. Mama kaže da postoji Vanjsko, ali Jack ga nikada nije vidio. Nikada nisu išli u Vanjsko, ali Mama kaže da je ona nekada tamo postojala.

No, ponekada se čuje otključavanje Vrata i tada se Jack mora dobro sakriti u Ormaru da ga On ne vidi kad uđe u njihovu Sobu…

Sjećam se vremena kada se dizala prašina oko ove knjige i pribilježila sam je negdje kao “pročitati” jednom, “kada budem imala vremena”. Srećom, nekada se stvari poslože tako da neke knjige izvuče iz tog odgođenog stanja i nagura nam ih pod nos.

Kada sam počela čitati ovu knjigu, prvi dojmovi su bili: “Aaaaw” i “Slatko”, ali od samoga početka te bocka osjećaj da nešto nije u redu, ali da STVARNO nije u redu. Prvo sam mislila da nešto nije u redu s Jackom. Zapravo i nije, ali ono što s Jackom nije bilo u redu je ispalo sasvim nešto drugačije od onoga što sam ja zamišljala.

Uskoro kroz razgovore njega i njegove mame počinje se nazirati strahota u kojoj oni žive. I nekako je ta strahota još groznija kada je možemo gledati samo kroz oči malenog, nevinog djeteta koje nikada nije izbliza vidjelo lice vršnjaka. Jack zapravo ne zna što su vršnjaci niti zna da tako nešto postoji. Nikada nije osjetio ni vjetar ni kišu.

Igre koje igraju su simpatične samo ako ih promatraš iz velike blizine, iz Jackove perspektive. Onoga trena kada se čitatelj izmakne u perspektivu majke ili u svoju vlastitu, osjeti lakat u želucu i knedlu u grlu.

Jack nema mnogo, ali ima Mamu. A Mama ima veliko srce, strpljenje i hrabrost koji proizlaze iz beskrajne ljubavi prema svome djetetu i, ono najvažnije – ono zbog čega su mi suze toliko puta smetale pri čitanju – ima živu, čarobnu maštu.

Mama svojim pričama pretvara sobičak u kojemu žive u cijeli svijet; tu stanu brodovi, džungle, dječja igrališta, blagdani. Od trenutka kada je Jack došao na svijet, majka je pričama isplela oko njega mekani pokrivač od iluzija, da ga ne žuljaju hladne rešetke zatvora. A Mama ne prestaje misliti o Vanjskome…

“Znaš da Alica nije oduvijek u Zemlji čudesa?”
Hoće me zafrknuti, ali znam odgovor. “Je, ode u kuću Bijelog zeca i tako silno naraste da mora provući ruku kroz prozor i nogu kroz dimnjak i šutne Guštera Billa pras: taj je dio smiješan.”
“Ne, nego prije. Sjećaš se kad je ležala u travi?”
“I onda je pala u rupu i padala tisuće kilometara, ali se nije ozlijedila.”
“Znaš, ja sam ti kao Alica”, kaže mama. Smijem se.
“Ma nisi. Alica je curica i ima veliku glavu: čak ima veću glavu od Dore.”
Mama grize usne, imaju neku tamnu mrlju. “Je, ali i ja sam došla iz drugog svijeta, kao Alica.”

Cijela knjiga je potresna slagalica jedne specifične nesreće koja prikazuje jedno od lica ljudske zloće, ali čiji su spojevi ispunjeni blistavom nadom i hrabrošću majke.

Dio koji me je dotukao bio je dio koji govori o Jackovoj spoznaji da je Vanjsko nešto dobro, nešto bolje, ali da u Vanjskome njegova Mama nije samo njegova mama; da je netko drugi, i da je nečija druga. U Sobi je sve njihovo. U Vanjskome postoje stvari koje su samo njezine, ali ne i njegove. Bože, kako me je to trgalo…

Koliko god je bolno bilo biti svjedok nevinosti koja je zatočena u poremećenosti, toliko je slatko-bolno bilo meditirati o majkama i o tome kakva su čuda sposobna činiti za svoju djecu.

Majke su samozatajni čarobnjaci koje imaju neobičnu sposobnost svojim riječima plesti mostove između svijeta i svoje djece. Svojim riječima i pričama grade vidikovce s kojih djeca promatraju život. Svojim riječima i pričama sposobne su podignuti mekane, sigurnosne magle između svoje djece i svijeta kojeg djeca još ne moraju vidjeti.

Sposobne su, doslovno, trulež pretvarati u zlato i ova knjiga je izraz dubokog poštovanja prema tim bićima koja znaju da, samo zato što su u kavezu, nisu prestale biti lavice.

Često razmišljam o tome kako smo mi kao majke odgovorne za Sobe u kojima odgajamo svoju djecu. Ona žive u svijetu koji smo mi stvorili ili koji nas je zadesio, a nismo mu se na vrijeme izmaknule ili u svijetu koji smo dopustile. Često nismo ni svjesne u kakvim okolnostima živimo, dok ne počnemo uviđati da naša djeca pate u njima.

Golema je i teška odgovornost majki – one su velikim dijelom kreatori nečijeg iskustva djetinjstva i zadivljujuće je koliko toga mogu učiniti potpuno same.

Mnoge se bore s nemogućim okolnostima; pričajući svojoj djeci o svojoj verziji Vanjskog – o nečem boljem, nečem većem – u kojem možda više nema mjesta za njih, ali mora biti mjesta za njihovu djecu. I spremne su izgorjeti do zadnjeg atoma ako će to njihovoj djeci kupiti kartu za takvo mjesto. Na nesreću, uvijek će biti onih koji će objeručke iskoristiti takvu požrtvovnost majki…

Prisjetim se samo one fotografije malenog sirijskog dječaka na plaži i odmah shvatim da ono o čemu ova knjiga govori itekako jest stvarno. Pitam se što li je njemu i njegovom bratu njihova hrabra majka govorila dok su se svi bojali? Što ima je pričala o Vanjskome, o nečemu boljemu? S kakvim su nadama sjeli u čamac? Kakve zvijezde smo ugasili, kakve snove smo ugušili u tim malim očima?

Knjigu poput ove nećete naći tako skoro, a možda tako skoro nećete naći ni hrabrosti da je pročitate. Ipak se nadam da sam one koji je nisu čitali nagovorila da je barem stave na svoj popis za čitanje ili je pomaknu malo naprijed ako je već na popisu.

Što vam još mogu reći?

Nema na čemu.

I oprostite…