Prošlo je godina i godina otkako sam uzela knjigu u ruke. Glupe igrice na mobitelu, trećerazredni časopisi i hrpa loše potrošenog vremena kod mene su zavladale. Dok nisam došla u doticaj o ovim blogom koji me počeo pikati u podsvijest da je već krajnje vrijeme da uzmem knjigu u ruke i uživam u tim finim stranicama i riječima. Tako se nekako poklopilo da sam čula svašta lijepoga o ovoj knjizi pa sam jedva čekala da je se dočepam i počnem čitati.

I jesam, dočepala sam je se. Kupila sam je na sajmu knjiga. Krenula sam čitati i onda sam stala nakon 10 stranica. Koje razočaranje. Onda sam pomislila, pa OK, možda je još prerano, ajde prisili se, pročitaj još malo. I jesam, pročitala sam je do kraja, za jedan dio bih mogla čak i reći da mi se svidio, ali generalno ufff, nikako mi nije sjela. A tako sam se veselila, tako sam željela vidjeti što mi knjiga želi reći. Gledala sam intervjue sa spisateljicom, postala dio onih koji prate njen Facebook, a onda muk u mojoj glavi. Pišem ovo negdje dva mjeseca nakon što sam pročitala knjigu. Možda i bolje jer ću biti blaža u kritikama no što bih bila da sam odmah pisala.

Gdje da krenem? Kako da uopće kažem o čemu knjiga govori? Ili možda bolje da prepišem iz nekog drugog izvora. Možda najbolje, evo ide sa weba knjižare Ljevak: Cilj knjige je ukazati na tog nevidljivog, a moćnog neprijatelja, gospodina Ega, osvijestiti ga i umanjiti njegovu moć. Naravno, idealno bi bilo da ga se uspijemo riješiti, ali riješiti se ega, eh, to je nešto poput loše navike pušenja cigareta, kaže Ingrid Divković. Ego je poput jeftinog parfema. S vremenom ga više niti ne osjetimo na sebi, no drugi su itekako svjesni njegove smrdljive prisutnosti.

Zašto bi se ja htjela riješiti svog ega? Što bi ja trebala biti – fikus, koji se ne brine o sebi, meni dragim ljudima, bez želje da budem bolja od drugih, da budem uspješna i zadovoljna sama sa sobom? Ego je taj koji nas gura naprijed. Naravno da postoje oni preegocentrični koji nam idu na živce, ali ok, i oni nam trebaju da bi više cijenili one ne toliko egocentrične.

Jedva sam se natjerala čitati stranicu za stranicom. U knjizi su opisane njene životne situacije, od frajera, posla u kojem se nikako nije mogla pronaći, prijateljica, odlaska u Zagreb i povratka u Rijeku. No nikako mi nije odgovarao način pisanja. Prejednostavno, preplitko,  osjećala sam se kao da bi možda uživala da sam je čitala kao petnaestogodišnjakinja, ali trenutno u ovoj mojoj životnoj fazi nikako se nisam mogla pospojiti sa napisanim. Dio kada govori o frajerima – možda sam ja stara baba koja je uvijek bila za neke prizemljene frajere i duge veze pa mi to petljanje s uber frajerima koji misle da su popili pamet svijeta više djeluje smiješno nego realno. Ili dio o njenom poslu u Zagrebu gdje je imala posla preko glave i radila za druge. Pa draga Ingrid, poslovni svijet nije ružičast već više predatorski. Uvijek postoje razne kolege: od onih koji će ti pomoći, onih s kojima ćeš se sprijateljiti i onih koji te žele pojesti za doručak i misle samo na sebe. Nije mi to neka drama, više mi je sve to bilo komično, a sumnjam da je to bila namjera.

Jedina dobra stvar u knjizi mi je da je pisana da bi imala citate.  I ima ih. I dobri su. Tako da ako odete na facebook od Ingrid moći ćete uživati u tim istim citatima. 🙂 Ide jedan:

“Prečesto se dokazujemo nebitnim ljudima. Time smo ili prirodno glupi ili željni ljubavi. Nema trećega. Ne bih za sebe rekla da sam glupa. Prečesto mislimo da su oni gore na vrhu sretni. I da su njihovi vrhovi viši nego naši. Vrh nije. Besmrtnost na računima. Buke. Ljubavnice. Svilene plahte. Raspjevani cigani i šake pune eura. Vrh nije. Markirano odijelo. Blindirani automobil. Vrh nije Dokazivanje. Prošlo je vrijeme dokazivanja nebitnim ljudima. Danas se dokazujem samo sebi. I da. Više ne osvajam tuđe vrhove. Samo svoje.”

I za kraj, ja želim udomiti ovu knjigu ako je itko nakon ovog mog teksta želi pročitati. Razuvjerite me da je vama knjiga dobra i zašto i možda mi otvorite jedan potpuno novi horizont koji trenutno kod mene ne postoji. Za kraj, još malo dobrih citata:

“Svijet ne mari za naše pobjede, samo za naše poraze.”

“Čuvaj se ljudi koji ne znaju biti sami…”

“Odluka da se igramo sa sobom i sa sudbinom dobivena je igra.”

“Sve je dostižno. I nemoguće jednom zakuca na vrata.”

“Jednog susreta sasvim neočekivano (ili možda očekivano) upitao me: ‘Zašto se ti stalno pitaš zašto? Tako malo ti je potrebno da zašto zamijeniš sa zašto ne?’ Rekao mi je i ovo: ‘Još si mlada. Naučit ćeš…'”

“Nije slobodan onaj koji radi ono što hoće. Slobodan je onaj koji radi ono što treba. Za slobodu u ljubavi nema pravila, a mi vječito tražimo nekoga da nas sveže njome.”

– Moki, autorica bloga Mamek