Kada je primio u ruke upravo pristigle liječničke nalaze, Paul Kalanithi već je godinama radio kao uspješan neurokirurg i upravo je dovršavao specijalističko stažiranje. U svojoj karijeri vidio je dovoljno takvih nalaza da zna kako će na njegovu životnu priču biti stavljena finalna točka puno, puno prije nego li je zamišljao. Toliko puta je upravo on bio taj koji je pacijentima i njihovim obiteljima tumačio dijagnozu terminalnih bolesti, da je točno znao što Paul-liječnik treba reći Paulu-pacijentu; žao mi je, ali ne znamo točno koliko života vam je još preostalo.

Dvije godine nakon dijagnoze, Paul Kalanithi je preminuo u svojoj trideset i šestoj godini života. Tijekom dvije godine aktivno se svim dostupnim medicinskim oružjima borio protiv metastaza na plućima, koristeći nekoliko posljednjih mjeseci života da napiše knjigu o igri sudbine koja mu je dodijelila intenzivan, 1-na-1 tečaj o smrti i smislu života, temama koje su Paula okupirale od njegove rane mladosti.

Još kao dječak Paul Kalanithi bio je zaljubljen u književnost. Pretpostavljao je da će postati pisac; ništa drugo ga nije toliko okupiralo kao avantura potrage za smislom života u koju se upuštao između korica knjiga. Zbog čega živimo? Koji je smisao svakog našeg buđenja, svih naših trpljenja i nastojanja?

Jednoga dana, tadašnja djevojka nagovorila ga je da pročita knjigu “Satan: His Psychotherapy and Cure by the Unfortuante Dr. Kassler, J.S.P.S.” Jeremyja Levena. I čini se da je knjiga stigla u pravom trenutku; Paul Kalanithi otkrio je očaravajući svijet ljudske biologije i čudesnu složenost i moć ljudskog mozga. Ako je literatura, kako piše Paul, mjesto gdje čovjek može istraživati krajolike ljudskog uma i duha, onda je mozak organ koji je istovremeno i sjedište tog uma i mjesto koje izdaje svoja elegantna i precizna pravila za njegovo funkcioniranje. Mozak je jedini organ koji je sposoban istraživati samoga sebe.

Paul je otkrio svoj poziv; neuroznanost mu je dala uvid u čovjekove kognitivne procese, a studij medicine doveo ga je u izravan kontakt sa smrću i sa ljudima koji se s njom suočavaju. Mislio je da je to dovoljno da počne razumijevati složeni proces u kojem povećana svijest o vlastitoj smrtnosti mijenja način na koji pristupamo ostatku života.

A onda je na vlastitom ramenu osjetio čvrsti, neumoljivi stisak ruke koja ne poziva, nego odvodi prema završetku jedinog života kakvog ljudi poznaju. Paul shvaća da, unatoč tome što je godinama radio okružen smrću, o umiranju ne zna ništa.

Ova knjiga je njegov hrabri pokušaj da se nosi s vlastitim umiranjem i da nama koji još neko vrijeme ostajemo – i koji ćemo vjerojatno kroz to vrijeme nastaviti ignorirati pomisao na smrt – ostavi važne lekcije o tome kako je doista izgledalo umiranje jednog čovjeka. Paul je iskoristio svoje posljednje atome snage kako bi nam napisao na koji način smrt doista mijenja život i na koji način svakodnevno, nezaustavljivo kročenje prema vlastitom kraju daje smisao preostalom nam vremenu; dok je običan zrak još uvijek živi dah u našem tijelu.

Neke knjige je nemoguće ne primijetiti; istovremeno se počnu pojavljivati na raznim listama best-sellera i relativno brzo penjati prema prvome mjestu. Tako se knjiga “When Breath Becomes Air” našla na mom radaru, ali sam je zbog pretrpane to-read liste odlučila ostaviti da malo čeka.

A onda je kolega bloger Jonah Hex (koji piše zabavne i počesto smiješne tekstove na blogu Fotkam i pišem) na Bibliovca Book Clubu objavio svoj osvrt koji je, blago rečeno, bio jedno zajapureno oduševljenje i gotovo preklinjanje da ostavimo sve i pročitamo knjigu. Taman tad negdje smo ja i moji ukućani odlučili vikend provesti kod bake na moru. Dva dana nisam stigla pročitati ni slova, kako to inače bude kada odemo na obiteljska druženja, pa sam u autu na povratku za Zagreb bila toliko gladna teksta da sam upalila Kindle App na mobitelu (gdje gotovo nikad ne čitam, već samo pregledavam besplatne sampleove novih knjiga) i tamo našla besplatno poglavlje ove knjige. Sjedi tamo i čeka da ga pročitam i odlučim hoću li čitati dalje.

Dva sata kasnije, taman pred Zagrebom, dovršila sam čitavu knjigu. Dok smo jurili pored naplatnih kućica na Lučkom, sjedila sam nijema, jako razrogačenih očiju i nešto malo manje razjapljenih usta. Odmah ću vam reći najiskrenije; ovo je jedna od onih knjiga koje ne možete prestati gutati, a kad dovršite, već želite započeti ponovno. Zašto?

Zato što znate da ste pročitali nešto toliko bitno, toliko prosvjetljujuće, toliko ogoljeno i stvarno, da želite čitavo svoje biće još jednom izložiti svemu pročitanom, ne bi li se nekako sve to iz teksta ulilo u vaše kosti i ostala živa tkiva.U narednim danima zadovoljila sam se time da prelistavam knjigu na mobitelu i iščitavam označene dijelove teksta i usput si ponavljam: “Upamti ovo, Iva. Ovo je bitno. Ovo je bitno.”

Nekoliko stvari me se duboko dojmilo. Prije svega količina posla i rada koju u gradnju vlastite karijere ulažu liječnici bilo koje profesije; naravno, ako doista žele u onome što rade biti dobri. Paul ne izmišlja kad kaže da su žrtve tolike da te na takvo nešto može motivirati samo duboka strast prema zvanju. Netko tko tu pokušava naći mjesto za sebe, motiviran samo nekom idejom o budućem povlaštenom položaju i životnom stilu, vrlo brzo poklekne pod pritiskom.

Do kraja knjige, moje poštovanje prema liječnicima višestruko je poraslo. Poštovanje prema Paulu još i više od toga jer se nije libio priznati kako liječnici, koji toliko mnogo znaju o bolestima, jako malo znaju o pacijentima. Njegov prelazak iz uloge liječnika u ulogu pacijenta učinio ga je boljim liječnikom.

Druga stvar na kojoj ću biti zahvalna zbog ove knjige jest njegovo razbijanje jedne malo romantične ideje koju imamo o sposobnosti smrti da nam pomogne razjasniti svrhu vlastitog života. Svi mi nekako živimo u uvjerenju da bismo, kada bi nam netko rekao da nam preostaje još nekoliko mjeseci života, odjednom počeli činiti sve ono što smo oduvijek željeli. Prodali bismo sve što imamo i otišli na put oko svijeta, otrčali maraton, otvorili sklonište za životinje, dali otkaz i konačno počeli raditi ono što smo oduvijek željeli – uzgajati pčele, pisati poeziju, učiti plesati ili slikati ili pjevati – vi nadodajte ostalo.

Istina je da bolest kada jednom dođe, pogotovo one terminalne i pogotovo one agresivne, pa čak i kronične – ne oduzimaju nam samo vrijeme koje smo mislili da imamo. Oduzimaju energiju tijelu, fokus i bistrinu umu. Najčešće nam oduzimaju i znatna financijska sredstva. Ukratko, zadnji mjeseci našeg života ne izgledaju nimalo romantično i šanse da baš tada, kada smo najslabiji i najpotrebitiji pomoći i podrške, ne možemo učiniti ono o čemu smo oduvijek sanjali da učinimo.

Osim toga, kaže Paul, svi mi znamo da ćemo jednoga dana umrijeti. No, ne bi se ponašali isto – ne bismo prioritete posložili isto – kada bismo znali da će se to dogoditi za mjesec dana, za pet godina ili za petnaest godina. A najčešće, zdravi ili bolesni bili, ne znamo kada. Kako onda živjeti? Za što živjeti? Što je onda važno?

Ovo je nešto o čemu vrijedi razmišljati…

Treća stvar koja je na mene ostavila snažan utisak tiče se teme koju je nedavno dotakla i ona divna knjiga “Tu sam pred tobom” Jojo Moyes – dostojanstveno postojanje vs. dostojanstvena smrt. Paul je objasnio da uloga liječnika nije zapravo samo u tome da učini sve što može da neka bolest nestane. Neke bolesti ne nestaju, ne odlaze. Neke ne samo da mijenjaju život, one ga potpuno razore i natjeraju čovjeka da po izlasku iz bolnice uči živjeti nekim sasvim drugačijim životom. Uloga liječnika je da mu u tome pomogne.

Ipak, liječnik ne može znati kakav je život nekome vrijedan življenja. Nekada nije cilj pod svaku cijenu produljiti trajanje života, ukoliko je cijena tog dodatnog vremena neko teško mentalno ili fizičko oštećenje. Pita nas bismo li mi odabrali poslati majku na operaciju mozga koja bi joj kupila tri mjeseca života koje bi provela prikopčana na aparate i nesposobna govoriti, jer je sposobnost govora bila cijena koju je platila za to dodatno vrijeme?

Ovo me podsjetilo na razgovor koji sam nedavno vodila s jednom mladom fizioterapeutkinjom kod koje smo ja i maleni vježbali. Pričala je kako više puta bila prisutna kada bi se dijete oboljelo od cerebralne paralize, koja je teško oštetila govor, ozbiljno uznemirilo. Vlastitu frustraciju bi počelo izražavati takvim ponašanjem i takvim glasanjem zbog kojih nitko od prisutnih ne bi znao što da radi i kako da se ponaša. Izazivalo bi duboku nelagodu.

Onda je, priča ona, jednoga dana zbog laringitisa ostala bez glasa. Kada je stala u nekoj pekari da si kupi peciva za doručak, nije mogla objasniti prodavačici što želi. Prodavačica je nije čula, niti je razumjela njene upute i pokazivanje u peciva preko stakla vitrine. Trebalo joj je, kaže, manje od minute da se toliko isfrustrira zbog nemogućnosti da iskomunicira svoje želje, da se gotovo rasplakala… I onda joj se upalila lampica: koliko je teško ne moći ljudima u okolini izreći i najmanju svoju želju i potrebu, koliko je grozno ne moći reći da ti je nešto neugodno ili da bi nešto htio ponoviti, da ti je hladno ili vruće, da si gladan ili žedan, da te nešto boli.

Ovo me opet podsjeća na Paulovog pacijenta kojemu je tumor oštetio centar za ekspresiju govora u mozgu i to na vrlo bizaran način – čovjek je razumio sve što mu se govorilo, ali sve što je mogao izgovarati bili su beskrajni nizovi brojeva…

Što nam to bolest sve može oduzeti, a da još uvijek svoj život smatramo vrijednim življenja? Što nam to bolest treba oduzeti, pa da svoj život prestanemo smatrati vrijednim življenja? Jesmo li ikada razmišljati o svemu što imamo na ovakav način?

Posljednja stvar o kojoj sam razmišljala nakon što sam pročitala knjigu jest ta kako je život neosjetljiv na čovjekovu povijest i iskustvo. Svi mi nekako volimo vagati patnje kroz koje smo prošli jer mislimo da negdje postoji jedno više, mudrije biće koje točno prati kušnje kroz koje smo kročili i koje u jednom trenutku odluči da bi to bilo dosta; od sada pa nadalje sve će ići bez problema. Samo što to ne ide tako…

Život, čini se, nema obzira prema tome što smo već prošli i propatili. Smrt se ne osvrće na to koliko smo teško radili za nešto što nam je jako vrijedno i što nam nedostaje još samo malo da ostvarimo sve ono čemu smo podredili čitav život. Kako onda živjeti, imajući sve to na pameti?

Moram priznati da me ova knjiga podsjetila na profesora Randyja Pauscha i njegovo “Posljednje predavanje”, koje je održao 2007. godine, mjesec dana nakon što su mu liječnici rekli da mu zbog karcinoma gušterače preostaje još oko tri mjeseca života. Predavanje je nosilo naslov “Really Achieving Your Childhood Dreams” i možete ga pogledati i na YouTubeu. Mozaik Knjiga je kod nas izdala i istoimenu knjigu, koja u tiskanom obliku sadrži cijelo predavanje, no ne znam je li još uvijek dostupna.

Koliko znam, prijevod knjige “When Breath Becomes Air” će osvanuti i kod nas u Hrvatskoj, ali ne znam tko će je i kada prevesti. Čim saznam, javim.*** Prije nekoliko dana, kada sam dovršila ovu knjigu, na Bibliovcinoj Facebook stranici sam napisala: “Da je ova knjiga prevedena kod nas, sad bih valjda urlikala s prozora: ‘Ostavljajte sve i čitajte ovo! Ako nemate novca za knjigu, posudite ili da, čak i ukradite, ali čitajte ovo što prije!'” Još uvijek to mislim i nadam se da ćete napraviti mjesta za Paula u svom rasporedu čitanja. 

Kao zadnju (pre)poruku prepisat ću savršene riječi kojima je Abraham Verghese (liječnik i autor istovremeno, baš poput Paula, čija je knjiga “Vrata suza” dostupna kod nas) završio predgovor ovoj knjizi: 

“Be ready. Be seated. See what courage sounds like. See how brave it is to reveal yourself in this way. But above all, see what it is to still live, to profoundly influence the lives of others after you are gone, by your words.”

Čitajte ovu knjigu. Lako bi mogla biti jedna od najboljih koje ćete pročitati ove godine.

Hvala vam! 🙂

***Knjiga je u Hrvatskoj konačno objavljena u ožujku 2017. godine, pod naslovom “Dah koji život znači”. :)***