Ne znam je li mi za ijednu recenziju do sada trebalo toliko vremena samo da je započnem… Kada imam ovakvu knjigu ispred sebe i o njoj trebam napisati osvrt, odgađam jer osjećam da nemam dovoljno talenta da posao obavim onako kako takva knjiga zaslužuje. Nakon tjedana i tjedana očajavanja, morala sam sebi postaviti pošten uvjet – neka barem bude iskreno, kada već ne može biti blistavo. Pa evo, iskreno…

Ovo je, kako je sama autorica u pojedinim intervjuima rekla, knjiga o ne toliko skrivenom, koliko neeksponiranom dijelu američke povijesti; problemu koji nije nestao sa ekonomskim i društvenim napretkom razvijenog svijeta. Priča je to o posebnoj patnji jedne bespomoćne populacije koja uvijek nabuja kada god sigurnost stanovnika bilo kojeg teritorija poljuljana.
Molly Ayer je sedamnaestogodišnjakinja koja je opet, po tko zna koji put, smještena u udomiteljsku obitelj kod koje joj nije dobro. Ralph je beskičmenjak, okupiran umirivanju temperamenta svoje partnerice Dine, koja ne prestaje nalaziti razloge i načine da Molly pokaže kako je, unatoč tome što su je primili u kućanstvo, nikako ne primaju u obitelj.
Osim toga, Molly je ovoga puta zapala u nevolje zbog kojih bi mogla ne u novu udomiteljsku obitelj već u popravni dom; uhvaćena je u krađi knjige i mora odraditi pedeset sati društveno korisnog rada. Njen dečko, čini se, ima savršenu ideju gdje i kako bi mogla odraditi tih 50 sati.Devedesetjednogodišnjoj imućnoj udovici treba pomoć kod pospremanja tavana. Prekrcan je kutijama pretrpanim starim stvarima koje treba razvrstati. Molly je pomalo frustrirana što će neko vrijeme morati provesti radeći za tu ženu koja, očito, nikada u životu nije imala niti jedan jedini dan ispunjen brigom i strahom. No, već u prvim danima kod Vivian, Molly počinje shvaćati koliko je bila u krivu. Svaka otvorena kutija je kapija u nezamislivu prošlost, u sudbinu u čiju težinu je gotovo nemoguće povjerovati. Neočekivano, Molly u potpunoj strankinji pronalazi nekoga tko bi je mogao razumjeti i tko bi joj, još važnije, možda mogao reći kako se živi i kako se odraste sam, bez svoje obitelji?

—o—

Takozvani “vlakovi siročadi” su između 1853. i 1929. godine prevozili djecu bez roditelja, napuštenu djecu te djecu beskućnike od pretrpanih gradova na obali do ruralnih mjestašaca Srednjeg Zapada. U tih sedamdesetak godina prevezeno je oko 200 000 djece.

Nekoliko dobrotvornih institucija organiziralo je zbrinjavanje djece koja su živjela u nezdravim uvjetima; potpuno napuštena ili lišena odgovarajuće skrbi živih roditelja, siromašna, gladna i bolesna, od malih nogu upoznata s kriminalom. Ovim instituacijama cilj je bio pronaći djeci dom/obitelj koja će im pružiti osnovnu skrb (hranu, odjeću, krov nad glavom) te obrazovanje, svjetovno i vjersko. Vlakovi puni djece stajali bi od grada do grada, djeca bi se prezentirala najbolje što su mogla potencijalnim novim obiteljima, koje su djecu koja su im se svidjela mogle uzeti bez ikakve naknade. Ideja je bila plemenita i korisna; neka djeca jesu sretno pronašla nove obitelji, no nisu se mogle izbjeći mnoge nesretne situacije. Neka djeca su imala teške živote i bila su tretirana kao besplatna radna snaga, iskorištavana i zlostavljana.

Pa ipak, riječi D. Brucea Aylera su istinite:

“The Orphan Trains were needed at the time they happened. They were not the best answer, but they were the first attempts at finding a practical system. Many children that would have died, lived to have children and grandchildren. It has been calculated that over two million descendants have come from these children. The trains gave the children a fighting chance to grow up.”

—o—
Baš sam prije nekoliko dana, navečer nakon kupanja, promatrala ovo svoje maleno 9-mjesečno čudo u pidžamici, dok se igralo pored mene i na meni. Razmišljala sam o tome kako ono ne mora učiniti ništa da bi bilo voljeno. Naprosto je voljeno jer postoji. Jer ja kao majka ne mogu da ga ne volim. I ti maleni vjerojatno na neki način to osjećaju; možda je priroda to tako uredila između djece i roditelja, znajući koliko je za njihov rast i razvoj bitno da ga se bezuvjetno voli. Bespomoćno kakvo jest, prepušteno je mojoj većoj ili manjoj kompetenciji da se brinem za njega.
Što, međutim, učini djetetu situacija u kojoj se dijete odmalena mora učiti dopadati drugima kako bi sebi priskrbilo hranu, sigurnost, možda i toplinu i ljubav? Kakav je to preokret u djetetovom životu kada shvati da neće biti bezuvjetno voljeno; da mora paziti na svaki svoj potez i svaku svoju riječ i mora birati one prave kojima će umoliti neku odraslu osobu da se skrbi za njega?
Srce mi je skoro prsnulo u sekundi u kojoj sam si dopustila da zamislim svoje maleno kako okicama na licima nekih nepoznatih ljudi traži obećanje da će ga voljeti, da ga neće ozlijediti i zastrašivati? Nisam mogla u toj slici ostati duže od djelića sekunde.A tisuće i tisuće djece, o čijim životima ova knjiga govori preko jedne izmišljene priče, bila su prepuštena na milost, ali ne nužno i na milosrđe, drugim ljudima.

I to nikako nije problem 19. stoljeća; to je ostao problem i 21. stoljeća. Još uvijek ima napuštene djece, još uvijek ima institucija koje nesavršeno rade svoj posao i zbog toga milijuni djece pate. Još uvijek ima onih koji se koriste ranjivošću ovih malenih, bespomoćnih. Ne moramo tražiti daleko ni u prostoru ni u vremenu; tisuće ovakve djece je nedavno krenulo na put prema Zapadu. Neka su izgubila obitelj, neka su izgubila život, neka su izgubila djetinje uvjerenje da odrasli ljudi skrbe o malenima. Svi mi, čini mi se, nosimo djelić odgovornosti zbog toga. Svi smo mi na neki način bili ljudi koji su stajali pred izloženom bijedom i pomislili – ti ne, ne bih tebe, odi nekome drugome.Zbog toga volim ovakve knjige; podsjećaju me na to da povijest nikako nije zbirka požutjelih priča u školskim udžbenicima niti konstelacija brojeva u nekakvim tablicama. Povijest je tapiserija sastavljena od života stvarnih ljudi, koji su dobili samo jednu priliku za život, kao i svi mi, samo što su vrijeme i okolnosti učinile taj jedan, jedini, neponovljivi život takvim da ga nitko od nas danas ne bi smatrao vrijednim življenja. I postoji potreba u mom srcu da se, čitajući ovakve knjige, s poštovanjem naklonim svim anonimnim herojima koji su ipak tražili svoje mjesto pod suncem.

—o—

Velike teme u ovoj knjizi su obitelj i naslijeđe.

Knjiga poput ove nas tjeraju da redefiniramo značenje obitelji. Sjećam se da sam u jednom od svojih dnevnika davno zapisala (nepoznat mi je izvor) jedan citat koji kaže: “Obitelj je tamo gdje si dobrodošao čak i nakon što sve napraviš krivo.” Obitelj ne mora biti zajednica ljudi u najbližem krvnom srodstvu. Obitelj je tamo gdje se osjećaš sigurno, voljeno i prihvaćeno. Neki od nas su sretni da su u takvim obiteljima rođeni; neki drugi takvu obitelj moraju pronaći izvan doma u kojem su rođeni. Pronađena obitelj nije ni po čemu lošija i manje idealna.

Pa čak i ako nemamo obitelj, uvijek ćemo imati mjesto koje ćemo OSJEĆATI kao dom. Privjesci koje nose Vivian i Molly ih podsjećaju na takva mjesta; svatko od nas je dio nekog obiteljskog stabla, neke šire zajednice sastavljene od gomile obitelji. Možemo promijeniti ime (Vivian nije oduvijek bila Vivian; Vivian je ime koje je ona posvojila), možemo otići na drugi kraj svijeta, daleko od onih koji govore našim jezikom, možemo prihvatiti potpuno drugačije običaje od onih s kojima smo rasli – no uvijek će postojati jedna povijest, jedno podneblje, jedan narod koji ćemo smatrati svojim. Kamo god na svijetu otišli, mjesto odakle smo potekli ostat će dom u koji ćemo se uvijek moći vratiti, barem u sjećanjima.

—o—

 

Čini se da nas čeka filmska verzija ove knjige.
No, ovo neće biti prvi “Orphan Train” film; postoji jedan snimljen 1979. godine, ali nešto veselije atmosfere od one koja prevladava u knjizi Christine Baker Kline.Kako je sve još i povojima, imate još poprilično vremena da pročitate ovu knjigu, iako mislim da, kada je se jednom primite, neće proći dugo vremena prije nego što budete okretali zadnju stranicu. Svaka pohvala prevoditelju; nisam imala osjećaj da mi nešto nedostaje, da je nešto nespretno prevedeno i da bi bolje zvučalo u originalu.

Odlična, dirljiva knjiga; tema kakvu nećete naći nigdje drugdje i još kvalitetno napisana. Zahtjevna priča napisana dopadljivim stilom; uvjerljiva karakterizacija kroz jednostavan jezik kakvim pripovijedaju samo djeca. Moja srdačna preporuka.

KAKO DO KNJIGE? (***DARIVANJE ZAKLJUČENO***)

Na mail [email protected] možete poslati nekoliko rečenica kao odgovor na pitanje: “Kako znate da je neko mjesto za vas dom?” Kako se osjećate na mjesto koje je pravi dom? Kako se dijete treba osjećati unutar obitelji, po vašem mišljenju? Voljela bih čuti vaša razmišljanja…

Ipak, ako vam je to previše, pošaljite samo “Vlak siročadi” u naslovu. 🙂

Hvala svima na strpljenju. Eto, vi ste moja online-obitelj jer imate strpljenja za mene; ljubazno me dočekate kad god se vratim iz svog stvarnog u ovaj svoj virtualni život. 😀

Ljubim vas!