KAKO JE NASTALA BIBLIOVCA?
Otprilike 17 milijuna godina prije Krista, kada sam imala nešto manje od 30 godina, odlučila sam se pokušati izliječiti od jedne tvrdokorne boljke – perfekcionizma.
Osim toga, odlučila sam pisati Bibliovcu kako bih samu sebe pokušala naučiti neke vrijedne lekcije: o nošenju sa strahom, o strpljenju, o marljivom radu, o ustrajanju i onda kada stvari idu grozno ili stagniraju dugo. Ukratko, o neodustajanju, bez obzira na to koliko nešto traje, bez obzira na konačni rezultat.
Htjela sam se, dakle, malo preodgojiti.
Ja sam osoba koja se brzo obeshrabri. Naučila sam se brzo obeshrabriti jer niti jedan Veliki Projekt kojim sam se do tada bavila nisam dovršila ili nisam dovršavala kako treba, niti u roku. Vječito se naganjam sa svojim kilogramima, fakultet se na kraju razvukao unatoč toliko visokom prosjeku da su me već tete u referadi počele pitati koji je meni vrag.
Ja sam jedna od onih osoba koja, kada dobije nekakvu odličnu ideju, može provesti dane pedantno razrađujući, planirajući i zapisujući sve korake do cilja, no kada dođem do faze implementacije, isprepadam se, počnem paničariti i komplicirati i ubrzo posve izgubim momentum.
I onda me svlada rezignacija. Pogotovo onda kada si postavim očekivanja oslonjena na rezultate; ako nekih rezultata nema na vidiku onako i onda kad sam ih ja zacrtala, i ako stvari nisu 100% onakve kakvima sam ih ja isplanirala – gotovo. Ne želim se više igrati! ?
Valjda sam prije nešto više od dvije godine u nekom trenutku bila dovoljno zrela da sebi objasnim koliko je to nezrelo ponašanje. Onda je onaj nadureni dio mene pitao taj razumni dio mene: “E, pa ako si tako pametna, KAKO onda?”
Blog je pokrenula jedna mirna i razumna Iva. Ona čini nekih 6% mene. 🙂
Plan je bio sljedeći – idemo pisati. Idemo čitati i pisati.
Razumna Iva: “Idemo napisati određeni broj recenzija.”
Infantilna Iva: “Je, baš, ajde. Koliko?”
Razumna Iva: “Nebitno. Bubni nekih broj.”
Infantilna Iva: “Ne mogu samo tako bubnuti nekih broj. Ne želim ni otvarati blog zbog 5 recenzija, a nikada nisam napisala niti jednu, pa da znam koliko ću ih znati napisati…”
Razumna Iva: “Nebitno. Bubni broj.”
Infantilna Iva: “OK. Evo, neka bude 100. Šta sad, pametnjakovićka?”
Razumna Iva: “Sad lijepo registriraj blog i piši.”
Infantina Iva: “Kako misliš, registriraj blog i piši? Kakav blog? Koji blog? Blogger ili WordPress? Da kupim svoju domenu odmah? Da registriram zaseban mail? Da platim nekome da mi prvo napravi dizajn? A logo? A Facebook grupu? A tko će mi uređivati slike? Koje knjige da recenziram? Na koji način, ima li negdje nekakav How To sa točno navedenim koracima kako to sve treba izgledati?”
Razumna Iva: “Nebitno. Bitan je sadržaj. Kasnije ćeš razmišljati o svemu tome. Bitno je samo da počneš kreirati sadržaj.”
Infantilna Iva: “A j… ti sadržaj, ako ga nema tko čitati. Kome ću pisati, virusima u zraku?”
Razumna Iva: “Nebitno. Poanta je da radiš.”
Infantilna Iva: “A što ako netko bude i čitao, pa mu se ne svidi i svi mi počnu pisati da je sve to totalno sranje i da odem položiti jednu ruku na Hrvatski rječnik, a drugu na Hrvatski pravopis, zakunem se da više nikada u životu neću napisati ni slova, pa se odem ritualno zapaliti?”
Razumna Iva: “Nebitno. Poanta je da radiš, da nešto privedeš kraju. Bez obzira kako to izgledalo i bez obzira na ono što će netko o tome reći.”
Infantilna Iva: “To je glupo.”
Razumna Iva: “Ni to nije bitno. Bitno je da radiš.”
Infantilna Iva: “Znači, samo trebam napisati 100 recenzija. Bilo kakvih. Koliko god usrane bile i koliko god mi ljudi govorili da se ostavim ćorava posla jer postoje talentirani ljudi koji se školuju za takve stvari?”
Razumna Iva: “Da.”
Infantilna Iva: “Okej. Znači samo je bitno da dođem do 100?”
Razumna Iva: “Da.”
Infantilna Iva: “Do kada?”
Razumna Iva: “Iva…”
Infantilna Iva: “Okeeeej, okej, okej… Nebitno?”
Razumna Iva: “Tako je.”
Infantilna Iva: “A što ako…”
Razumna Iva: “IDI!!!! RADI!!!”
Infantilna Iva: “Dobro! Idem! Ohladi, j… te!”
***Iva je svoju stotu recenziju objavila 31.12.2015. godine. Tek nekoliko tjedana nakon toga je Bibliovca počela dobivati na popularnosti. Možda zato što je obećala da će to biti zadnja recenzija. However, Iva i dalje piše… ;)***
A PAPA ŠTRUMPF, KAKO JE BIBLIOVCA DOBILA TAKO ČUDNOVATO IME?
Eee, evo i te priče…
Kada Infantilna Iva konačno odluči registrirati blog, vidje Njezin Dragi da je odnio vrag šalu, pa hoće da se petlja sa svojim developerskim sugestijama. Ja odbijam sve. Ne želim ništa fensi za što će trebati još 2 mjeseca pripreme i dizajniranja. Želim sad. Želim sadržaj.
Kako ćeš ga zvati? Bacam ja neke prijedloge, on odmahuje glavom. Baca on neke prijedloge, ja odmahujem glavom. Nerviramo jedno drugo. Ja se brecam na njega – kojeg vraga se on toliko zapjenio kad će to biti MOJ blog! (U ovnovskom svijetu, “moje” je svetinja.) On se breca na mene – da, ali ako izabereš neko glupo i dugačko ime, nitko te neće čitati!
I on, dijete odraslo na moru, stalno vuče na nekakve nautičke teme. Čak je kupio i “Booksailor” domenu s kojom se ja nikako nisam mogla sprijateljiti.
“Pa šta ti hoćeš?” pita on mene iziritirano.
“Želim da počinje sa ‘bibli’ plus nešto.”
“Biblinešto?”
“E.”
“A zašto ne bi Prijedlog A, Prijedlog B ili Prijedlog C?”
“Jer su glupi.”
“Hoćeš ‘biblioteka’?”
“Neću.”
Onda je uslijedilo jedno 12 prijedloga na koje sam ja odgovarala sa “Neću” i sve je skoro završilo kao onaj video o Kikindi, kad je netko od nas dvoje, ne sjećam se više tko, rekao “Bibliopičkamaterina!”
Znam da je on nakon toga rekao: “S tobom se ne može razgovarat, tvrdoglava si za popizdit, pravi ovan!”
E, onda mi je sinulo! Jesam, tvrdoglava sam i kad god se u životu nisam držala te svoje tvrdoglavosti, najebusila sam. Ili nisam, ali sam bila jako nesretna. Ovnovi ne vole kompromise. Ili vole, ako je 99% po njihovom. ?
Tako se rodi Bibliovca.
I sada znam da je moj blog mali spomenik mojoj tvrdoglavosti. Zbog toga što sam se vraćala svojoj tvrdoglavosti, čak i onda kada sam se gušila u beznađu, sam sada tu gdje jesam; sa svojim blogom i sa svojim malenim sinom koji mi ne da ni da čitam ni da pišem onoliko koliko bih htjela. I ne bih to mijenjala ni za što na svijetu! 🙂
Osim toga, ovakvo blesavo ime mi pomaže da sebe ne shvaćam previše ozbiljno. Ne može se čovjek uzoholit kada mu projekt nosi takvo ime. 😉 Također se nadam da ta jedna ležernost i blaga neozbiljnost imena pomaže opustiti posjetitelje i čitatelje, stare i nove, i da im jasno poručuje da ih kroz ovaj blog, tamo negdje s one strane ekrana, susreće obična (iako nešto malo lajavija) žena. 🙂
