Sve je započelo kada je 1949. godine autorica Helene Hanff pronašla oglas u jednom njujorškom tjednom magazinu. Objavio ga je londonski antikvarijat, kako bi potencijalne kupce obavijestio da se bavi nabavom i prodajom literature koja se više ne tiska. Upravo nešto što je Helene Hanff trebala.
Već tada je Helene Hanff radila u američkoj televizijskoj industriji, koja je i sama bila u svojim počecima. Pisala je i uređivala scenarije za prve američke televizijske serije. U slobodno vrijeme je svoju kreativu znatželju zadovoljavala tražeći i čitajući naslove koje su, čini se, držali još samo u knjižnicama i antikvarijatima. No, neke od njih nije mogla pronaći čak ni u New Yorku.
Zbog toga je, čim je ugledala oglas londonskog antikvarijata Marks & Co. uzela olovku i papir i započela korespondenciju koja će se iz običnog upita o nekim rijetkim naslovima pretvoriti u priču koja će zavrijediti i knjigu, kao i brojne kazališne, radijske i filmske adaptacije.
Prvi paragraf njezinog prvog pisma upućenog na adresu 84, Charing Cross Road glasi:
“Gentlemen:
Your ad in the Saturady Review of Literature say that you specialize in out-of-print books. The phrase ‘antiquarian book-sellers’ scares me somewhat, as I equate ‘antique’ with expensive. I am a poor writer with an antiquarian taste in books and all the things I want are impossible to get over here except in very expensive rare editions, or in Barnes & Noble’s grimy, marked-up school-boy copis.”
U prvom pismu prilaže i popis naslova koje traži te određenu svotu novca kako bi joj zaposlenici londonskog antikvarijata poslali primjerke knjiga, ako ih imaju, čija cijena ne prelazi njezin budžet.
Pismo dospijeva u ruke Franku Doelu, jednom od zaposlenika u Marks & Co. zaduženom za potragu i nabavu naslova kojima trguje antikvarijat.
Svako Helenino pismo je vrlo neformalno i ležerno, ona je odmah u zaposlenicima londonskog dućana pronašla prijatelje i u svojim im se pismima obraćala kao da se poznaju već godinama. Uskoro je takav pristup izvukao i tople reakcije iz inače distancirano učtivih Britanaca.
Ovo “poslovno” dopisivanje pretvorilo se u neobično dvadesetgodišnje prijateljstvo koje se njegovalo pismima. Uskoro je Helene pisma razmjenjivala ne samo sa Frankom (koji ju je i dalje nastavio opskrbljivati traženim rijetkim naslovima) već i sa ostalim zaposlenicima antikvarijata.
U pismima su razmjenjivali recepte, mišljenja o pročitanim knjigama, savjete o skrbi za stare knjige, pozive u posjete kao i zahvale.
Helene posjeduje živ smisao za humor koji uvijek nađe načina da se uvuče u njezina pisma. Sjećam se da sam se barem desetak puta od srca naglas nasmijala onome što piše, kao i tome kako, bez imalo narcisoidnosti, u svojim pismima portretira sebe. Čovjekovu pristupačnost najbolje osjetiš po tome koliko nonšalantno može podbadati samoga sebe, lišen potrebe da iznuđuje poštovanje podvlačeći u svakoj napisanoj ili izgovorenoj rečenici svoju vrijednost, svoju intelektualnu ili statusnu nadmoć.
Helene Hanff je, najjednostavnije rečeno, bila normalno ljudsko biće. 🙂
“I send you greetings from America – faithless friend that she is, pouring millions into rebuilding Japan and Germany while letting England starve. Some day, God willing, I’ll get over there and apologize personally for my country’s sins (and by the time i come home my country will certainly have to apologize for mine).”
Eto, žena je lijepo objasnila svima kako se namjerava provesti u Londonu, jednom kada tamo osvane. 😀
Ono što me posebno dirnulo je što je Helene na poseban način pružila ruku prijateljstva tim ljudima u Londonu. Naime, Velika Britanija se u to vrijeme počela polako ekonomski oporavljati od Drugog svjetskog rata.
Već na samom početku rata Velika Britanija je počela osjećati oskudicu hrane. U to vrijeme je vrijeme Velika Britanija većinu svoje hrane uvozila; 70% šećera i sira bilo je iz uvoza, kao i 80% voća, 70% žitarica, masti i ulja, pa čak i 50% mesa koje su Britanci konzumirali dolazilo je iz uvoza. Jedna od njemačkih strategija ratovanja s Velikom Britanijom bila je i odsijecanje tih opskrbnih kanala, kako bi se i na taj način oslabila nacija s kojom su ratovali.
Velika Britanija uvela je politiku racioniranja – raspodjelu ograničenih količina hrane koju je svaki pojedini stanovnik, registriran u lokalnoj trgovini, mogao jednom tjedno preuzeti u zamjenu za dodijeljene bonove. Ova politika racioniranja bila je na snazi još nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i vrijedila je u vrijeme dopisivanja između Helene Hanff i njezinih londonskih prijatelja.
U to vrijeme, primjerice, svaki stanovnik je tjedno mogao dobiti 1 jaje, 115g šunke ili špeka, 230g šećera, po 60g čaja, sira, maslaca i sl. Racionirana su i mnoga druge stvari, ne samo prehrambene namirnice.
Ljudi koji su živjeli izvan Velike Britanije, kao i Helene Hanff, mogli su u Veliku Britaniju poštom slati već gotove pakete namirnica (meso, jaja i sl.) u određenom iznosu, i Helene nije propuštala priliku da svojim prijateljima na taj način pomogne koliko je mogla. Dirnulo me što su zbog ove geste njezini prijatelji mogli konačno, nakon dugo vremena, ispeći kolače za božićne i novogodišnje blagdane.
Knjiga (zapravo zbirka pisama) “84, Charing Cross Road” nije velika; čita se, kako se kaže, u jednom sjedenju. Ako obavite barem površno guglanje, saznat ćete kako završava ovo zabavno i toplo dopisivanje, ali vas molim da to ne činite unaprijed. Radije pročitajte knjigu… Samo ću vam reći da ćete zbog toga kako knjiga završava pamtiti poruke ovog dopisivanja još dugo, dugo. Nije slučajno postala moderni klasik koji se nalazi na svakoj ozbiljnijoj to-read-in-a-lifetime listi. Doista je ovo nezaboravan memoar o jednom jedinstvenom prijateljstvu začetom na ljubavi prema knjigama.
Helene Hanff je knjigu objavila 1970. godine, a godinu dana kasnije antikvarijat Marks & Co. je zatvoren. Te iste godine Helene Hanff je uspjela konačno posjetiti svoje prijatelje, i o tom iskustvu je napisala nastavak pod nazivom “The Duchess of Bloomsbury Street” koji je objavljen 1973. godine.
“84, Charing Cross Road” doživjela je brojne adaptacije (filmske, kazališne, radijske), a u jednoj od njih, onoj iz 1987. godine, ulogu Franka Doela tumači predivni Anthony Hopkins.
Adresa 84, Charing Cross Road još uvijek postoji u Londonu. Još uvijek postoji i prostor u kojem je postojao antikvarijat Marks & Co. Zid na samom ulazu u prostor krasi plaketa koja podsjeća prolaznike na ovu dirljivu priču. Bilo bi krasno da danas na tom mjestu postoji nekakav simpatičan book-cafe; čak se čudim da London nije povijest tog mjesta kako bi ga pretvorio u turističku atrakciju za putujuće knjiške moljce.
Da, znam; možda ne treba isprostituirati baš svaku lokaciju vezanu uz neku omiljenu knjigu. Ali nekako mi je vijest da u tom prostoru danas radi McDonald’s restorančić gotovo blasfemična.
***ovaj dio teksta nadodan je po povratku iz Londona***
Dakle, bila sam u Londonu i prošetala se po Charing Cross Roadu kako bih pronašla broj 84. I doista, tamo stoji McDonald’s. Evo, ja ga uslikala. 😀
Gle, McDonald’s! Baš je šteta što se antikvarijat nije uspio održati na ovome mjestu…
I stvarno pored restorančića stoji mala okrugla spomen-ploča. Onome tko je ne traži vjeroatno nikada ne bi upala u oko…
Tek kad sam stala ispred ploče i izvadila mobitel da je ovjekovječim, nekoliko ljudi se zaustavilo da vidi u što ja to fotografiram. Pitala sam jednog mlađeg dečka, Afro-Amerikanca, je li ikada čuo za knjigu “84, Charing Cross Road” i rekao je: “No… ah, never… Is it any good?” Nasmiješili smo se jedno drugome, pa sam mu rekla da će, kada je pročita, sigurno opet doći na ovo mjesto, gledati ga malo drugačijim očima. “Oh, really?” pita on. “Yup. Look at me, I came all the way from Croatia just to see it.” 😉
“We’ll see…”, nepovjerljiv je on, ali i pristojan, pa mi poželi lijep ostatak boravka u Londonu.
Nakon što sam se oprostila od ovog mjesta, moja mala obitelj i ja smo krenuli dalje niz Charing Cross Road, tražeći mjesto za večeru jer su moji dečki bili skapali od klipsanja za mnom. Jedan od njih i od plesanja. 😀
Sa posebnim zadovoljstvom izvještavam da u ovoj ulici, učinilo mi se, ima više malih knjižara i antikvarijata nego restorana. 🙂 A iz izloga prvog antikvarijata na koji smo nabasali – gle tko mi maše? 🙂
Nešto malo dalje, još jedan zanimljiv prizor…
Gledam ja ovoga gospodina i u glavi mi se kovitlaju scene iz Male pariške knjižare, Harry Pottera, A. J. Fikrya i, naravno, ove knjige čiju recenziju sam sad malo zatrpala naknadnim sadržajem. 🙂
Nadam se da ćete, ako vas put ikada dovede do ovoga naslova, odvojiti nešto vremena za njega. Knjiga je lijep podsjetnik na to da su se, premda mi volimo misliti da se to događa samo u vrijeme ovih suvremenih, digitaliziranih načina komunikacije, i puno prije posebna prijateljstva sklapala na nekonvencionalne načine. 🙂
0 Comments