Bliži se kraj godine i bliži se vrijeme kada ću morati sastaviti i objaviti i popis najboljih knjiga pročitanih u posljednjoj trećini ove godine, a ja vam još nisam rekla koje knjige su me osvojile u DRUGOJ trećini godine. Na tom popisu je šest naslova – tri sam recenzirala, tri nisam.

Popis “Najbolje knjige pročitane u drugoj trećini 2018. godine” čeka jer želim prvo recenzirati knjige koje će se naći na tom popisu, kako biste mogli kliknuti na naslove i vidjeti o čemu se radi. A ja nikako pa nikako da napišem te tri recenzije.

Jedna od njih je i recenzija ove knjige, pa evo, koračić po koračić se mičem s mrtve točke. Ne znam zbog čega mi postaje tako naporno pisati za blog, ali imam hipotezu – ometa me činjenica da nikad ne mogu dobiti 4-5 slobodnih sati u komadu, već za Bibliovcu kradem tu i tamo po 20-30 minuta vremena i takvo funkcioniranje me sve više crpi.

Moj unutarnji perfekcionist se buni i odbija surađivati. Znači, unatoč tome što sam blog počela pisati prije više od 5 godina da se upravo tog unutarnjeg čudovišta riješim ili ga ukrotim, evo, čini se da je ono živo i zdravo i da se i dalje ne da. Očito ću morati narednih pet godina bloganja (ako izdržim) potrošiti na to da naučimo živjeti jedno s drugim, jer ako krenemo u bitku do istrebljenja, bojim se da jako dobro znam tko će pobijediti.

Ova knjiga mi je, čak i sada dok razmišljam o njoj, bila svojevrsna terapija jer me je podsjetila na to koliko nečija životna priča može meandrirati i koliko se različita može činiti onima koji je promatraju izvana i onima koji je proživljavaju iznutra.

Od svih bajki s kojima ste odrasli, koja vam je najdraža? Na kojem mjestu bi vam bila “Pepeljuga”?

Meni je i dan danas “Mala sirena” broj jedan. Pepeljugu gotovo da ne bih uvrstila među prvih deset najdražih. Kako je onda došlo do toga da čitam “All The Ever Afters”?

Krive su dvije knjige koje sam pročitala početkom ove godine, “Medvjed i slavuj” Katherine Arden i “The Hazel Wood” Melisse Albert. I jedna i druga su me podsjetile koliko volim priče s kojima sam odrasla i koliko volim otkrivati njihove proširene verzije, koliko volim susretati odrasle, složenije verzije likova koje sam poznavala kao dijete.

Posebno je uzbudljivo čitati drugu medalju poznate priče, slušati što mi ima za reći lik koji je u meni poznatoj verziji priče bio omražen ili sasvim sporedan.

Zbog gore navedenih knjiga sam pročitala i prekrasnu “Circe” autorice Madeline Miller i fenomenalnu “Spinning Silver” autorice Naomi Novik, čiju recenziju isto moram napisati kako bih mogla objaviti popis najboljih knjiga pročitanih u drugoj trećini ove godine. 🙂 Njih dvije će se vjerojatno naći i na popisu najboljih knjiga pročitanih u čitavoj ovoj godini.

No, korak po korak, Iva, opet ti ode u tri digresije majčine…

Ne poznajem niti jednu ženu koja ne zna za Pepeljugu i koja je nije voljela i duboko suosjećala sa siroticom koju maltretiraju stara, zlobna maćeha i njezine dvije ružne polusestre. Štoviše, mislim da u ponašanju mnogih žena danas vidim nesvjesno oslanjanje i traženje utjehe u toj bajci – ako budem dovoljno dugo požrtvovna, tiha i skromna te ako se budem zadovoljavala mrvicama, ne žaleći se na to što za nekog drugog rintam od jutra do mraka, doći će netko tko će ispod pepela i prljavštine otkriti moje lijepo lice, a ispod lijepog lica i prelijepu dušu, pa me zatim odvesti u debelo zasluženu, vječnu sreću. I bogatstvo.

Problem je u tome što tako lako zaboravimo da je to bajka, a i što gotovo nikada, čak ni u kontekstu bajke, ne razmišljamo o sudbinama drugih likova. Što se od čitatelja, zapravo, ne može ni očekivati. Jedna od odlika bajke je ta da su likovi manje-više crnobijeli; netko je ili sasvim dobar (najčešće i lijep) ili sasvim pokvaren. Bajka ne pita zašto je to tako i kako je to tako, pa ne pita ni čitatelj.

Danielle Teller u svojoj knjizi “All The Ever Afters” preuzima zanimljiv i izazovan zadatak – ispričati nam priču o Pepeljugi kroz oči njezine maćehe, Agnes.

Gdje je Agnes rođena, kako je odrastala, tko je i kakva je bila prije nego li je postala Pepeljugina maćeha? Kako se uopće našla u situaciji da s dvije odrasle kćeri ponovno ulazi u brak?

Danielle Teller priču o Pepeljugi smješta u jednu širu priču, u splet sudbina svih onih likova koji su u poznatoj nam bajci bili sasvim sporedni – kakav je bio Pepeljugin otac, kakve su bile Pepeljugine sestre (osim što su bile mnogo ružnije nego Ella, skraćeno od Elfilda, koje je u ovoj knjizi “pravo” Pepeljugino ime), kakva je zaista bila Ella, i – ono najinteresantnije u čitavoj ovoj knjizi – tko je i kakva je bila njezina baka, dobra vila? 🙂

Kad sam se uputila na Google kako bih saznala nekoliko informacija o samoj autorici, Danielle Teller, uskoro sam ostala zatečena činjenicom da mi je njezin privatni život intrigantniji od bajke koju je prepričala. Postalo mi je jasno zašto se odlučila baš na Pepeljugu – izbor je bio svjestan, planiran, namjeran.

Danielle Teller je overachieverica (koja je hrvatska riječ za ovo?), i to kažem s iskrenim divljenjem. Unatoč tome što je odrastala zaljubljena u čitanje i maštala o pisanju, ustrtarila se i otišla studirati – medicinu. 🙂 Čini se da ju je medicinska obuka u području razvoja kroničnih plućnih bolesti, koja ju je provela kroz mnoga prestižna sveučilišta (Brown, Yale, McGill, Harvard) te boravak u jediniciama intenzivne medicinske skrbi manje zastraživala od uzimanja olovke u ruku. 🙂

2013. godine odlučila je sve ostaviti i započeti s pisanjem. Ona i njezin tadašnji (i današnji suprug) zajedno su napisali knjigu o razvodu i zabludama koje se uz razvode vežu, naziva “Sacred Cows”.

“All The Ever Afters” je njezina prva samostalna knjiga, a odabir bajke koju će prepričati i lika iz čije perspektive će pričati priču bio je svjestan, namjeran. Naime, Danielle Teller ima četvero djece, ali nije ih sve ona rodila.

U jednom trenutku svoga života dospjela je u ulogu maćehe i počela shvaćati svu složenost te uloge, ali i nekakvog očekivanog scenarija po kojem se ta uloga mora odvijati. Shvatila je uskoro da u tom scenariju maćehe imaju malo ili gotovo nimalo prava na izražavanje vlastitog iskustva, na svjedočenje o izazovima pred kojima se nađu dvije “odrasle” obitelji koje se spajaju u jednu.

Može li maćeha zavoljeti i podjednako pažljivo skrbiti i za onu djecu koja dolaze s novim bračnim drugom? Kako može uspostaviti autoritet potreban za konstruktivno funckioniranje obitelji, a da istovremeno ne ispadne zlobna i bešćutna rospija? Na koje dodatne kompromise mora biti spremna pristati, a koje ne bi morala razmatrati u braku s partnerom s kojim ima svu biološku djecu?

Dok je u knjizi “Sacred Cows” pisala o zabludama o razvodu, u ovoj knjizi je na sličan način željela progovoriti o ulozi maćehe – o predrasudama i istinama o ovoj ulozi, o izazovima i ograničenjima ove uloge.

Željela je, osim toga, naglasniti da u bilo kojoj priči nema samo jedna osoba svoj “ever after”; kada priča završi, ne završava onda kada najljepši lik dobije svoj savršeni “ever after”. Kako izgledaju pogovori priča nekih drugih likova?

Premda je “All The Ever Afters” u srži prepričana i proširena bajka o Pepeljugi, čita se kao izvrstan povijesni roman.

Znam da možda ne očekujete puno od knjige jer mislite da vam je priča poznata – koliko je uopće moguće biti originalan, kada si obavezan pridržavati se glavne narativne skice priče?

Iznenadit će vas Danielle Teller, baš kao što je i mene iznenadila. Zaista sam na niz mjesta bila duboko ganuta, istinski zadivljena, ali i sam se nekoliko puta našla smrznuta na granici između “iznenađena” i “zgađena”.

Mislim da nikada nećete pogoditi kojim će vas likom Danielle Teller najviše začuditi… Možda nakon čitanja temeljito preraspodijelite najdraže i najomraženije likove iz ove bajke. 🙂

Kad sam zatvorila knjigu, naprosto nije bilo drugog izbora nego da joj odem zalijepiti Goodreadsovu peticu. Sviđa mi se sve ono što je autorica učinila sa ženskim likovima, pogotovo na koji način se pozabavila vječno izbjegavanim temama fizičke privlačnosti i neprivlačnosti i sudbinama koje čekaju one koju su lijepi ili nisu konvencionalno lijepi.

Veselim se svakoj novoj autoričinoj knjizi; štoviše, jedva ih čekam. Do tada ću morati pročitati i “Sacred Cows”; možda mi se ideja razvoda toliko svidi da poželim isprobati iz prve ruke. 😉 #kraljicaneumjesnihkomentara

Hvala na čitanju!