Pamela Druckerman, američka novinarka, započela je novi život i zasnovala obitelj u Francuskoj, u Parizu. Njoj kao Amerikanki već je europski način života dovoljno egzotičan, a život u Francuskoj joj se činio kao život na drugom planetu.

Primjećivala je francusku distanciranu ljubaznost, ritam života i pojedinca i obitelji, važnost koju poklanjaju svakome “bonjour” i “merci”, nenametljivoj, ali dosljednoj dotjeranosti Francuskinja i sl. Kada je postala i majka, počelo joj je bivati sve jasnije da se nešto bitno razlikuje u odgoju djece u Francuskoj i u Americi.

Počela je primjećivati, primjerice, kako za njenim stolom, kod kuće ili u restoranu, za vrijeme objeda uvijek vladaju svađe, prepirke i pregovaranja s djecom oko hrane. Nadvikivanja, prijetnje i utišavanja su svakodnevna pojava, hrana i pribor leti na sve strane i uglavnom je barem netko za stolom namrgođen ili uplakan.

Nasuprot tome, gdje god se zatekla dok je boravila u Parizu, francuska djeca mirno bi sjedila, ne bi urlikala ili bježala sa stolaca, lijepo bi razgovarala sa svima ostalima za stolom te pristojno jela sve ono što bi se ispred njih serviralo.

Pamela je počela uviđati da u odnosu na njen život i odnos s djecom kod Francuza kao da je na djelu nekakva nevidljiva civilizirajuća sila koja nju potpuno ignorira. Zašto joj se činilo da francuska djeca ne traže neprekidnu pažnju svojih roditelja i kako to da francuska djeca ne pomodre od šoka kada im se kaže “ne”? Nije joj bilo jasno kako se to, uz sav njen trud, strpljenje i žrtvovanje za obitelj, njezino dijete ipak ne ponaša kao “lijepo odgojeno”? Koja je to tajna francuskog odgoja – i postoji li uopće nekakav takav zaseban koncept kao što je “francuski odgoj” – te može li ga ona primijeniti na svojoj djeci?

Odlučila je posvetiti se istraživanju ove teme jer ju je intrigirala i kao roditelja i kao novinarku.

Kad sam i sama krenula uzgajati trbuh negdje u proljeće prošle godine, shvatila sam da onoga trena kada si – da oprostite na izrazu – oplođena, kao da si nabasala na nekakvu inačicu crvenog tepiha. Odjednom te zaustavljaju na svakom koraku i promatraju i rešetaju pitanjima i na temelju odgovora ti dodjeljuju bodove koji, kad ih zbrojiš, govore koliko ćeš biti dobar roditelj. A na sva ta pitanja postoji najčešće samo jedan jedini odgovor. Ne dao ti Bog dragi da odgovoriš drugačije; odmah se mijenja način na koji te se gleda i ton kojim ti se obraća. A netko vjerojatno potajno bira broj nadležnog Centra za socijalnu skrb…

Koja su to pitanja, možda se pitate? Evo nekoliko primjera:

P: Hoćeš li dojiti?

Ispravan odgovor: Naravno!!! Jedva čekam!

Moj odgovor: Štajaznam, vidit ću kad dođe vrijeme za to…

P: Znaš li da ne smiješ jesti citruse dok dojiš? Zabranjeni su i čokolada, kava, mahunarke, mlijeko, voće, većina povrća, orašasti polodovi…

Ispravan odgovor: Znam.

Moj odgovor: Stvarno? Pa koju p#&$% materinu onda da jedem? Zelenu salatu opranu u suzama nerazdjevičene ženke jednoroga?

P: Gdje će ti dijete spavati? (Ovo je, sigurna sam, trik pitanje. Ne možeš na njega odgovoriti ispravno.)

Moj odgovor A: Kako gdje? Pa u svom krevetiću. (Ne, ne valja, znaš li ti koliko je to opasno za dijete, ostaviti ga tako samo bez ljubavi i nadzora, dijete se treba bondat s majkom i dok mater spava, tako da uvijek imaš negdje u dosegu sise – sto puta sam se zamišljala kako onako bunovna držim tu svoju cicu u rukama i njome nabadam naslijepo po krevetu tražeći mala urlajuća usta da ih začepim.)

Moj odgovor B: Pa s nama u krevetu, naravno! (Ne, ne valja, znaš li ti koliko je to opasno za dijete, uvijek se netko od vas može okrenuti i pričepiti ga, dijete treba učiti da bude samostalno, da postoji samo njegov prostor koji se poštuje i bla bla bla…)

Uglavnom, počneš biti poprilično iscrpljen prije nego dođu na red neprospavane noći. Osnovna literatura o trudnoći u svakoj obitelji je knjiga “Što očekivati u trudnoći” te svi ostali knjižurci koje vam podijele uglavnom pripadnici raznih grupa za dojenje. Tako da kada se čovjek dokopa jedne ovakve knjige koja donosi alternativne i, čini se, uravnoteženije i praktičnije poglede na trudnoću i roditeljstvo, bude ti malo lakše. Barem je meni bilo. 🙂 A sada da se vratim sa ove digresije…

Dakle, Pamela Druckerman je uskoro uvidjela da od samog začeća postoje razlike u tome kako trudnoću i odgoj djece tretiraju Francuzi, a kako Amerikanci.

Francuzi imaju svoje autoritete (i njihovu literaturu) za odgoj djece, a to začudo nisu Amerikanci. To su J. J. Rousseau, Françoise Dolto te Michel Cohen.

Savjeti i filozofija roditeljstva koje svi oni dijele (a potekli su od Rousseaua) odnose se na niz tema o kojima Druckerman piše, a kojima Francuzi pristupaju nešto drugačije od Amerikanaca. Neke od njih bile bi:

-trudnoća i porođaj
-spavanje
-hranjenje
-razvoj i rast djeteta
-shvaćanje granica i osobnih sloboda unutar granica
-autoritet i poštovanje drugih
-“vrijeme za odrasle” i posao

Sve ovo Francuzi gledaju kroz jedan zgodan pojam koji je uveo Rousseau – cadre, dok je glavna opisna riječ Američkog roditeljevanja (a i kod nas, čini mi se) – žrtvovanje. Kako kaže Druckerman, što si sposobniji od samog početka smisliti na koje sve načine ćeš se žrtvovati za dijete, to si bolji roditelj. Francuzi, međutim, u svemu primjenjuju svoj cadre; zna se uvijek što je bitno i praktično, zna se tko je taj koji o bitnim stvarima odlučuje i jednako je važno u svemu i zadovoljstvo roditelja.

FRANCUZI VS. AMERIKANCI KADA JE U PITANJU…

… porođaj

Najbolje je prirodno, zar ne? To je ono kad trpiš trudove i sav si sretan što ih trpiš, naprosto si ozaren i preporođen činjenicom da imaš osjećaj da pokušavaš rodit planet i što počinješ puštat zvukove koji očito potječu s tog novog planeta, jer ih na ovome još nisi čula… To je prirodno, zar ne? Najbolje bi bilo zapravo doma, bolnica je tako jedna umjetna sredina i to je sve toliki stres za dijete i za majku, nekada se rađalo u polju, u čučnju, ovo danas je sve neprirodno… Sigurna sam da ste se naslušali svih ovih rečenica. Ako niste, sigurna sam da ćete ih se naslušati. Velike i usijane rasprave se pokrenu kada se spomene, recimo, epiduralna.

Osjetila sam ovo i na svojoj koži. Nekoliko mjeseci pred porod sam se uključila na trudnički tečaj i jedna od tema bila je “Bezbolan porod”. Anesteziologinja koja nam je držala predavanja u prvoj rečenici nas je obavijestila da takvo nešto ne postoji, ali postoje načini da se bolovi olakšaju za one koji to žele.

Od te rečenice se osjetila hladna fronta iz smjera ukočenih kičmi nekih majki u grupi, a uskoro je i došlo pitanje: “Zašto bi netko uopće htio? Ima li što ljepše od prirodnog poroda? Sve se to preživi za dijete…” Anesteziologinja je nastavila opisivati sve dostupne načine olakšavanja bolova u njihovom rodilištu, a onda se vratila vrućoj temi – epiduralnoj – i pitala što svaka od nas misli o tome. Moram priznati da su se zaredale različite varijante odbijanja, od rezolutnog i uvrijeđenog “ne” do nešto civiliziranijih “ja bih svakako, pod svaku cijenu, htjela prirodno…”

Kad je došao red na mene, moj odgovor je glasio točno ovako: “Čujte, ovo će meni biti prvi porod i istina je da nemam blage veze što ću. Mogu se ja sad tu junačit i govoriti da je ne bih nikada, ali činjenica je da ja nemam pojma što mene čeka kada sve to jednom krene.”

Jedna anegdota iz knjige na koju sam roktala od smijeha je priča koju Pameli pripovijeda prijatelj koji se sa ženom također iz SAD-a doselio u Pariz. Njegova supruga, u pripremama za porod, po uzoru na praksu u SAD-u, sastavila je na četiri lista A4 papira svoj scenarij poroda i dala ga na čitanje doktoru tijekom jednog od redovnih pregleda prije poroda. Doktor je strpljivo pročitao cijeli tekst; želi biti na strunjači, želi takvu i takvu glazbu, pa onda na pilates-loptu, pa biti u bazenu s vodom, pa onda roditi čučeći na visokoj klupici. Doktor ju je nakon toga pogleda i jednostavno rekao: “Ovo nije ni zoološki vrt ni cirkus. Ovo je bolnica. Rodit ćete kao i sve ostale, ležeći na leđima s nogama u zraku. Na taj način ja mogu najbrže i najlakše intervenirati ako išta pođe po zlu.”

Činjenica je da je porod jedan užasno nepredvidljiv proces i da se dosta toga odlučuje iz sata u sat. A meni će i dan danas ostati pitanje – da se malo manje inzistiralo na prirodnom porođaju kod mene, jesmo li ja i moje dijete mogli izbjeći tjedne hospitalizacija i bolničkih liječenja…

… hranjenje djeteta (dojenje?)

Što ćeš i kako ćeš – rađati, hraniti, odgajati – je tvoj i samo tvoj problem i nitko te na temelju odgovora neće bodovati, barem ne u Parizu. Štoviše, smatra se neumjesnim pitati takve stvari, kamoli komentirati, a ne daj Bože neodobravati.

Kod Amerikanaca, kaže Druckerman, odgovori na neka pitanja, pogotovo pitanja o dojenju i rađanju služe da se nekoga procijeni koliko će biti dobra roditelj. I što je iskustvo dojenja i rađanja neugodnije, što se više prepreka uspješno prebrodi i tvrdoglavo odtrpi, to je status majke veći.

Osim toga, Druckerman donosi interesantne i valjanim referencama potkrijepljene statistike koje se tiču majčinog mlijeka, adaptiranog mlijeka i zdravlja djece.

“In fact, even though French children consume enormous amounts of formula, they beat American kids on nearly all measures of health. France ranks about six points above the developed-country average in UNICEF’s overall health-and-safety ranking, which includes infant mortality, immunization rates until age two, and deaths from accidents and injury up to age nineteen. The United States ranks about eighteen points below the average.”

Meni je jako zanimljivo bilo čitati na koji način Francuzi uče djecu jesti baš sve i na koji način postižu da je jedenje automatski vezano uz sjedanje za stol, a ne pred TV ili računalo. 🙂

… psihomotorički razvoj djeteta

Druckerman navodi da Amerikanci, od kada nauče da djeca prolaze razvojne faze i postižu neka razvojna dostignuća, postaju opsjednuti nalaženjem načina da taj process nekako ubrzaju i da dijete tijekom tog procesa poboljšaju. Sve se čini kao natjecanje, a uspoređivanje napretka vlastitog djeteta kroz razvojne faze u odnosu na drugu djecu je konstantan izvor frustracija ili ponosa Američkih roditelja.

Francuzi su mnogo opušteniji. I oni žele da njihova djeca budu uključena u mnoge aktivnosti, ali primarno zbog obogaćujućih i zabavnih iskustava ne samo djece, nego i roditelja.

… “vrijeme za odrasle”, autoritet i cadre

Francuzi vole svog Rousseaua koji zagovara što veću slobodu djeteta, ali unutar čvrstih granica koje ocrtava roditelj. Nešto što Francuzi zovu cadre. Zato što postoji cadre, istovremeno može postojati i disciplina i autonomija. Roditelj će odrediti što se nikako ne može, ali ostaviti djetetu ogroman prostor za ono što se može i unutar tog prostora dijete je – kralj. Nama koji smo nekako odrasli na učenjima da je dijete fragilna duša koju treba odgajati u baršunastim rukavicama ovo zvuči kao tiranija. Jedan od simpatičnijih primjera iz knjige je da Francuzi navečer imaju “vrijeme za odrasle”; nakon što djeca budu poslana u sobu na spavanje. Može priča, može uspavanka, može maženje, ali do, recimo 19h. Nakon toga vrata sobe se zatvaraju i djeca moraju ostati u svojoj sobi. Što će raditi nakon toga, roditelje nije briga. Bitno je samo da iz sobe – ne izlaze.

Vrijeme za odrasle se ne shvaća kao krvavo zarađena privilegija roditelja nego temeljna ljudska i roditeljska potreba.

Osim ovih tema, meni su bile interesatne i one o čvrstim stavovima koje Francuskinje zadržavaju o vlastitom izgledu te o povratku na posao.

Roditeljstvo je, kažu, jedna od čovjekovih najvećih i najbitnijih zadaća, a istovremeno jedno nepregledno minsko polje. Tko god se u to upustio ili se planira upustiti, primijetit će da je krivnja osjećaj koji naprosto vlada svim aspektima odgoja i skrbi za dijete. I šteta što je tako. Ne bi trebalo biti tako.

Različiti smo ljudi, pa ćemo biti i različiti roditelji i za svakoga od nas postoje samo nama ispravni i logični načini za odgajanje vlastite djece. Često će nas, kada djecu konačno dobijemo, praktični zahtjevi realnih životnih okolnosti natjerati da neke stvari korigiramo i izbalansiramo i često ćemo baš tada zateći same sebe kako radimo kontra naših stavova i planova. I to je isto u redu.

Mislim da knjige kao što je ova, koje uz gomilu humora šire naše pedagoške vidike, moraju biti dio literature kojom se pripremamo za ovu veliku životnu zadaću. Ljudi odgajaju svoje potomke već tisućljećima i odgajaju ih pod različitim kulturološkim podnebljima i na različitim geografskim lokacijama.  Ako smo samo mi ovdje i danas u pravu, kako to da nismo samo mi danas i ovdje živi i zdravi?

Nekako mislim da su djeca divna i veličanstvena upravo u svojoj sposobnosti da prežive i zdravo i sretno rastu UNATOČ svim dobronamjernim djelovanjima i nas roditelja i stručnjaka. 🙂

Hvala na čitanju! 🙂 :-*