Moram ti odmah reći, dragi čitatelju da ti, uz svo dužno poštovanje – nemaš pojma o pospremanju. Ni moja ni tvoja mama vjerojatno nemaju pojma o pospremanju. Barem 99% žena koje poznajem nemaju blage veze o učinkovitom pospremanju.

Kako mogu biti ovako arogantno uvjerena u ono što govorim? Jer sam žensko, i – kao i sve žene koje znam – dopao me je rodno specifičnan zadatak brige o jazbini u kojoj živim sa drugim ljudima, a kroz sve ove godine čišćenja i pospremanja naučila sam da je nered jedna od najčešćih uzročnika glavoblje kod žena svih generacija.

I znam jer sam pročitala knjigu malo prije nekih od vas (arogantna ovca), pa znam nešto malo više o toj temi. Za sada. 🙂 Dakle, nitko od nas nema pojma kako se posprema, ali možemo naučiti.

Neobična je ovo knjiga. Sama tema dira u ono nešto čime se, mi žene pogotovo, ponosimo da radimo savršeno. Pobogu, pa čistim i pospremam (ne samo za sobom, već i za drugima) već deset, dvadeset, četrdeset godina! Ako itko zna išta o pospremanju, to smo onda valjda mi!

Ako je vjerovati autorici, čini se da su nas godinama zaobilazile baš one najkorisnije i najučinkovitije metode pospremanja; cijena koju smo zbog tog neznanja plaćale bila je ta da nam životni i radni prostor tek 24 sata nakon pospremanja opet izgleda kao izbjeglički kamp nakon hitne evakuacije.

Ova mala knjiga je u tako dobra čas stigla u moj život. Poduprla me je u jednoj malenoj misiji koju sam sebi dodijelila ove godine. Imam potrebu to pojasniti malom digresijom.

Svi koji ste na ovome svijetu nešto duže od kakvih 20ak godina znate kako postoje te neke situacije, neka životna razdoblja koja čovjeka iznenada zadese i natjeraju ga da u nekoliko dana promijeni način na koji živi.

Pritom mislim na one teške promjene, koje traže da prilagodimo život u hipu. Traže da se odreknemo toliko toga, da sve ono što smo do tada radili prestanemo raditi i s mukom počnemo usvajati neke nove navike. Mislim na bolesti, ozljede, otkaze, velika preseljenja, na različite nesreće. Takve situacije nas izbace sa dotadašnjih puteva, premjeste nam poglede na neke nove horizonte, oduzmu nam sigurnosti svakodnevnih uhodanih rutina i tjeraju nas na život u stalnom “niskom startu”.

Najčešće tada zaboravimo na prostor oko sebe, odnose oko sebe. Život nam, barem na neko vrijeme, postane nepoznato bojno polje.

Ako smo među sretnicima, kriza prije ili kasnije završi, a nas dočeka naš stari život; zapušten i zatrpan. Mi spremni da mu se vratimo, ali on nespreman da nas primi. Toliko toga moramo ponovno uspostaviti, a među njima je red jedna od glavnih stavki.

Meni se upravo to dogodilo prošle godine. Kada je naša “mala noćna mora” počela povlačiti, i kada sam konačno samu sebe uvjerila da se više nećemo okliznuti natrag u nju, počela sam sagledavati gdje i u kakvom stanju me je/nas je život ostavio.

Posla je bilo toliko da nismo znali odakle krenuti. Mislim da smo jako dobro razumjeli sve one ljude koji dolaze na mjesto koje je poharala neka prirodna nepogoda; sve izgleda kao golemo smetlište, a znaš da je tu jedini dom koji imaš. Znaš da nema drugog načina nego popravljati i uspostavljati, centimetar po centimetar.

Ali prvo – počistiti sve ono što je višak, što je neupotrebljivo u našem fizičkom jednako kao i u emocionalnom prostoru. To je posao koji traje, a ja sam si obećala posvetiti ovu godinu čišćenju, pojednostavljivanju života. Poklonjena nam je prilika da jasno vidimo ono što nam je bitno. A kada jasno vidiš što ti je bitno, jasno vidiš i što ti je nebitno – i još jasnije vidiš koliko toga nebitnog si natrpao u svoj život. Došlo je vrijeme za raščišćavanje.

I onda je “Čarolija pospremanja” došla u ruke, a ja sam kroz učenje novih metoda i novih razmišljanja o pospremanju životnog prostora naučila toliko toga što će mi pomoći u pospremanju i onog unutarnjeg. Zbog toga što sam knjigu uzela u ruke u psihičkom raspoloženju u kakvom jesam, znala sam da tvrdnja da “će vam ova knjiga promijeniti život” nije ni približno toliko neozbiljna koliko možda na prvo čitanje zvuči. Doista to može.

A kakva je to onda knjiga? Što u njoj piše?

Piše da ne znamo kako se posprema. Piše i zbog čega bismo Marie Kondo trebali vjerovati kada kaže da to ne znamo i kada tvrdi da ona zna. Mislim, to je žena kojoj se klijenti ne vraćaju kako bi se žalili i tražili povrat novca, a ima ih toliko da njezina lista za čekanje ima svoju listu za čekanje. 🙂

Piše zbog čega su metode koje smo do sada upošljavali kao pomoć u pospremanju potpuno nemoćne u savladavanju nereda. Piše, konačno, što trebamo činiti; odakle treba početi (ovo je novo i uzbudljivo i radikalno), kojim redoslijedom trebamo pospremati i što treba učiniti kako se nikada više ne bismo vratili prijašnjim lošim metodama pospremanja.

Marie Kondo nam iznosi dva temeljna poteza u uspješnom pospremanju. Oba koraka stanu u jednu rečenicu, a ostatak knjiga nam pomaže organizirati postupke između ta dva poteza. Knjiga se čita brzo, a želja da se pročitano iskuša javlja se još brže.

Pa ipak, u prolazu sam znala baciti oko u tu sobu i svaki put bi me svrbjeli prsti da raskrčim i očistim barem onaj metar kvadratni koji mogu dohvatiti s praga. Ako ovaj moj ode na Tajland, razmišljala sam, ima da mu pobacam pola tog smeća tamo, ionako ne zna što sve ima i neće mu ni faliti dok ne pospremi, a pospremit će za možda 5 godina. (***Status update iz 2019: još uvijek nije pospremio, unatoč tome što smo se preselili – samo je smeće s lokacija A dovukao na lokaciju B***). Do tada ćemo već biti “razvedeni”. 😀

A ako ne budemo i ako za 5 godina vidi da sam bacila nešto što mu je jako trebalo, onda ćemo se razvesti i doviđenja. Barem ću tih 5 godina živjeti bez tog i tog komada smeća u stanu.

Taman tu negdje, dok sam se spremala poharati njegovu sobu čim mi javi da je sjeo u avion, pročitala sam u knjizi ovu rečenicu: “Bacanje tuđih stvari bez dopuštenja vlasnika otkriva žalostan nedostatak razuma.”

Ha.

Pa da. Naravno. Logično. Pffff, pa tko bi normalan pomislio bacati tuđe stvari tek tako? Tko? Ja? Nikad! To… je netko nešto krivo shvatio.

Zbog toga sam odlučila iskušati KonMari metodu pospremanja na jednom manjem uzorku fizičkog prostora u stanu. Vidjet ćete, ako budete čitali, da Marie naglašava da se to ne radi, ukoliko želite pospremiti kako treba. Ipak, htjela sam primijeniti neke naučene metode, a nisam imala vremena jer je sva briga oko djeteta spala isključivo na mene. Rezultat? To sam pospremanje obavila prije više od mjesec dana. Ono što je pospremljeno po KonMari metodi i dan danas je u savršenom redu. Ono što nije, danas je u tipičnom kaosu. (***Status upadate iz 2019: ono što je onda bilo složeno po ovoj metodi i dalje je u savršenom redu, sve ostalo je i dalje kaos***)

Znam da ono što Marie piše djeluje. Znam i da ono što piše i što savjetuje na momente tjera čovjeka da se zapita o njezinom mentalnom zdravlju. 🙂 Savjeti i preporuke u knjizi kreću se od onih simpatičnih, logičnih i uzbudljivih sve do onih koje moramo dva puta pročitati da bismo bili sigurno da smo dobro pročitali, prije nego što pomislimo: “… nema šanse!” No, u praksi stvarno djeluje!

Marie Kondo nas preodgaja i preobražava mijenjajući prije svega naša razmišljanja o onome što posjedujemo. Ono što posjedujemo, govori ona, priča priču o onome kako zamišljamo svoj život, o onome kako želimo živjeti i tko želimo biti. Izgled našeg životnog prostora je izravna posljedica posvećenosti ili neposvećenosti životu kakav želimo živjeti.

Zbog toga što nam okruženje izgleda onako kako izgleda – imolibizirano neredom – doslovno nemamo prostora voljeti ono što doista volimo i imati ono što doista volimo. Neke njezine ideje i razmišljanja jesu na prvi pogled čudni i strani, ali – vjerujte mi, molim vas – vode vas na pravo mjesto.

Mene je osvojila, između ostaloga, svojim stavom o “odjeći za po doma”. 🙂 Da vas čujem – ima li među vama onih koji, kao što je to slučaj kod mene, nekako završe s više odjeće za “po doma” nego one s kojom je primjereno izaći u javnost? 🙂

Začudila me i oduševila svojom preporukom što čini sa svojom ženskom torbom jednom kada se vratimo u stan nakon radnog dana. A svojim preporukama što činiti s knjigama – kojima je posvetila cijeli jedan odjeljak unutar poglavlja – me je isprepadala. 😀 Na to još nisam spremna, ali vidim smisao onoga što savjetuje. 🙂

Ova misao je najbitnija misao koju stalno nosim u glavi otkad sam dovršila čitanje knjige. Zbog toga sam ove godine odlučila – ne kupovati si ništa. Trebam jedan detox od imanja, od posjedovanja bilo čega, samo zato što si to mogu priuštiti. Ili samo zato što mi je to netko odlučio pokloniti, a ja nisam znala odbiti (roba “za po doma”, recimo).

Pobacala sam ravno 7 vreća za smeće pune svoje odjeće i obuće, a ovome što mi je ostalo ne planiram pridodati ništa novo tijekom ove godine. Štoviše, planiram i to baciti, kad mu prođe sezona. Kada završi zima, sva zimska odjeća koju sada posjedujem, a koja bi inače završila u hrpi “za po doma” – ide u smeće. Sve što imam su stare, ali nenošene ili još uvijek sasvim nosive stvari.

Imala sam previše toga. Hrpu te odjeće sam samo svake sezone prala, peglala, ne nosila i na kraju sezone vratila u ormar. Žalosno. Želim do kraja godine steći jasan uvid u to što mi doista treba; kako s odjećom, tako i sa mnogim drugim stvarima, ali odjeća je dobar orijentir i podsjetnik. Stoga vas molim, ako me sretnete u toj mojoj staroj odjeći, nemojte me odvući u prvi izbjeglički kamp ili Caritas. To sam samo ja, u staroj, ali čistoj odjeći, a mrlje od kašica, mlijeka i ostale hrane su samo medalje majčinstva. 🙂

Želim do kraja godine imati jasnu sliku o tome što DOISTA želim i što DOISTA trebam. Ne želim više imati stvari samo zato što mogu, niti ih želim trebati samo zato što ih mogu imati.

Ako i vi osjećate potrebu učiniti nešto slično – pojednostaviti svoj život i životni prostor, uvesti red i vratiti jasnoću u način na koji živite, okružiti se samo stvarima koje doista volite – a sve to u savršenom redu koji TRAJE – javite se na darivanje. 🙂

KAKO DO KNJIGE? (***DARIVANJE ZAKLJUČENO***)

Na [email protected] pošaljite e-mail naslova “KonMari” i možete mi kratko napisati na kakvom stilu unutarnjeg uređenja vam okice zastanu kada prelistavate časopise, gledate serije ili kopate po Internetu. 🙂 Ja sama nekako uvijek zaglavim za počišćeni shabby-chic stil, s puno bijelo obojenog drveta, plavih akcenata, otvorenih velikih prozora, svježeg cvijeća na stolu uz koje su poslagane knjige… Tako, nekakve “Santorini” kombinacije boja. 🙂

Ljubim vas! Ostanite mi lijepi, zdravi i veseli!