Kada Vivian Morris, sada već pri kraju svog dugog i neobičnog života, primi pismo jedine kćeri muškarca s kojim je nekada provodila noći – ne na način na koji ova nezgrapna formulacija sugerira – naći će se pred pitanjem na koje ne zna odgovoriti.

U pokušaju da ponudi drugačiji, ali jedini mogući odgovor, Vivian će se prisjetiti svoje burne i raskalašene mladosti, u gradu djevojaka, New Yorku, 40-ih godina prošlog stoljeća.

Imala je 19 godina kada su je roditelji, osramoćeni njezinim izbacivanjem sa Sveučilišta Vassar (ispostavilo se da je za uspješno pohađanje studija potrebno redovito dolaziti na predavanja i izvršavati studijske obaveze, činjenica koja je potpuno zatekla mladu Vivian), poslali da živi kod tete u New York, kamo je stigla opremljena jedino svojom mladošću, ljepotom i šivaćim strojem u kovčežiću.

Njezina teta Peg i sama je odmetnuti (ili odbačeni?) “izrod” obitelji. Živi na način koji bi se smatrao sramotnim u tradicionalnom okruženju iz kojeg je protjerana i sama Vivian; neudata (uzdah!), bez djece (zgražanje!), potpuno posvećena priređivanju nezapaženih, ali zabavnih predstava u svom privatnom kazalištu Lily Playhouse (sramota!), okružena dobno, statusno i moralno šarolikom skupinom ljudi (skandalozno!). Ukratko, živi životom kakav je mlada Vivian odmah oduševljeno prigrlila.

Vivian zna da je puštena s lanca (zna zbog toga jer joj ga nikad nisu ni uspjeli vezati oko vrata – zato se sada i nalazi tu gdje jest), a pred njom je grad koji je vrtlog zabave, izazova i avantura koje nikada ne prestaju, a Vivian je gladna – oh, kako je gladna! – života! A New York je spreman otvoriti sva svoja vrata onima koji imaju VIP ulaznicu za sve – mladost, ljepotu i novac.

Okružena skupinom lijepih, slobodnih i daleko iskusnijih djevojaka, nestrpljivih da je uključe u svoje avanture, Vivian se, na vlastito oduševljenje, nađe uvučena u bjesomučan puls njujorškog noćnog života. Nema nikoga da joj kaže “ne”, nema nikoga da je pita gdje je bila i s kim je bila, nema nikoga da joj kaže što se smije, a što se ne smije – djevojke kao što je Vivian to ionako ne bi ni čule.

Ali, kako će Vivian uskoro naučiti, život nije samo zabava bez posljedica, a ona nije neranjiva, nedodirljiva i nezaustavljiva. Svijet je u raljama rata, a sudar stvarnog života i njezinog frivolnog životnog stila pokrenut će jedno strahovito brzo i bolno odrastanje koje će potpuno pomjeriti njezin svijet i preusmjeriti njezinu sudbinu. Rat je zatresao tlo pod nogama puno ozbiljnijim, odgovornijim i iskusnijim ljudima nego što je ona. Što se u takvim okolnostima događa posrnulim djevojkama?

Autorici Elizabeth Gilbert ovo je prvi roman objavljen gotovo 6 godina poslije “Signature svih stvari”, povijesnog romana kojeg sam proglasila najboljom knjigom pročitanom u 2015. godini. Od “Signature” pa do danas u autoričinom privatnom životu su se dogodili mnogi neočekivani preokreti koji su zasigurno njezin interes usmjerili prema knjizi kao što je “City of Girls”. Nisu se, zapravo, dogodili – sama ih je prouzrokovala.

Naime, 2016. godine napustila je svoga supruga kojeg je upoznala u vrijeme pisanja knjige “Jedi, moli, voli” koja ju je učinila svjetski poznatom, kako bi bila uz ljubav svog života, Rayyu Elias, kojoj je dijagnostirican agresivan karcinom jetre i gušterače. Za to vrijeme potpuno je napustila pisanje i posvetila se potpuno drugačijem životu – voljenju i njegovanju umiruće ljubavnice, čijem se duhu i nezaustavljivoj energiji divila u prethodnim godinama u kojima su jedna drugoj bile tek bliske prijateljice.

Godinu dana prije toga objavila je knjigu “Velika Magija” posvećenu sili kreativnog stvaranja te hrabrosti i vjeri potrebnoj da se umjetnik potpuno prepusti tom turbulentnom i nepredvidljivom procesu. Paralelno s tom nadahnjujućom knjigom popularan je postao i njezin podcast, “Magic Lessons”, u kojem razgovara sa stvarnim ljudima koji žele dio svoga života posvetiti umjetnosti, pomažući im da pronađu odvažnost da pišu, fotografiraju, pjevaju, plešu, crtaju, slikaju – da se odazovu bilo čemu što neprestano i tiho doziva njihovu dušu.

Istraživanje za knjigu “City of Girls” trajalo je četiri godine, a započelo je kada je Elizabeth Gilbert, čitajući intervjue Alexandera Woollcotta s nekada poznatim njujorškim kazališnim glumicama, ostala očarana fascinantnim životima koje su vodile i karijerama koje su imale.

New York 40-ih godina prošlog stoljeća bio je grad mladosti, uživanja i zabave; bio je uzburkano središte kulture, filma, kazališta; promiskuitetni grad plesačica, seksa i seksualne slobode. Upoznavši neke gotovo devedesetgodišnjakinje koje su tada živjele i plesale i koje su autoricu ostavile bez teksta pričama o svom životu, Elizabeth je znala o čemu MORA pisati.

I sama autorica već godinama pred očima svoje publike vodi život nad kojim svijet (barem onaj dio svijeta koji zna za nju) pristojno podiže obrve ili se otvoreno zgraža. Kroz svoje knjige nebrojeno se mnogo puta dotaknula svega čega svijet želi da se žena srami – a seksualni interesi i seksualne potrebe i seksualne fantazije i seksualne avanture – pogotovo ako žena dođe i s ponosom kaže da u vlastitom seksualnom životu (koji nije u braku) uživa – svijet se ustoboči da je ušutka, da je posrami, da je kazni.

Stoga je imala potrebu napisati ovakvu knjigu, želeći da se ona čita lako, brzo, uzbuđeno, s osmijehom. Željela je, kako kaže u brojnim svojim intervjuima koji su pratili objavljivanje ove knjige, govoriti o promiskuitetnim djevojkama i seksualnoj zabavi kojoj se prepuštaju, a da to ne znači ujedno i kraj njihovih života.

Zapadnjačka književnost, kaže autorica, prepuna je žena koje su oštro kažnjene i potpuno upropaštene zbog toga što nisu dobro zauzdale svoje seksualne potrebe i što su one iscurile izvan svetog braka. Čitave knjige kao da likuju u zornim opisima ženinog propadanja, opisujući ih još i predanije i detaljnije nego što su, nekoliko desetaka stranica ranije, opisivale njihove “grijehe”.

Je li moguće, onda, za jednu ženu ili djevojku, voditi seksualno uzbudljiv život, a sve bez posljedica? E, tu nas Elizabeth lovi – svaka naša odluka, svaki naš odabir ima svoje posljedice. Seks ima svoje posljedice, ali ima ih i pretjerivanje u jelu i piću, recimo.

No, posljedice nisu iste za žene i muškarce; čini se da su društvo i njegovi pojedinci odlučni da ženama neizostavno nametnu posljedice koje im sam život (seksualno uzbudljiv život) sam po sebi nikada ne bi postavio. Muškarac će, recimo, za seksualnu avanturu s nekom ženom platiti možda slomljenim nosom; žena će platiti svime drugime što se zaista broji – ugledom, reputacijom, sudbinom, budućnošću, ponosom, zdravljem, životom.

Muškarca će kazniti drugi muškarac ili druga žena. Ženu će kazniti čitavo društvo. A zašto, pita Elizabeth?
Što se, onda, dogodi ženama koje uživaju u svojoj mladosti i svome (i tuđem) tijelu, u istraživanju vlastitih seksualnih potreba i fantazija?

Ako društvo ne intervenira – dogodi im se jedno veliko Ništa. Zabavljaju se, uživaju, pokaju se, nauče, otkriju, umore se, oporave se. Uživaju, posrnu, ustanu. I nastave sa svojim životom. Kao i sa svime drugime u životu, a što se ne tiče seksa. I možda čak dočekaju svoje devedesete godine pune sjećanja na svoju divnu, dobro proživljenu (i veselo protraćenu) mladost.

Vjerojatno si priskrbe najljepši, najbolji, najvrjedniji epitet koji žena može nositi – interesantna žena.

“City of Girls” potpuno je drugačija zvijer od knjige “Signatura svih stvari”, njihove protagonistice ne mogu biti različitije, a i u jednoj i u drugoj će se iste čitateljice pronaći. I premda je meni “City of Girls” slabija knjiga od moje najdraže “Signature”, dokazala mi je da je Elizabeth Gilbert jedna interesantna žena, spisateljski “shapeshifter” koji neumorno istražuje sve aspekte ženske prirode. Osobna transformacija je i dalje oružje u kojem je izrazito vješta, upošljavajući ga kako u vlastitom privatnom životu, tako i u životima svojih likova.

I u ovoj knjizi se vidi da svoje likove obožava bacati na koljena, dovoditi ih u životne situacije koje će ih potpuno razmontirati – ne zato što Elizabeth sadistički uživa u njihovoj patnji i poniženju, već zato što je istinski, kao osobu i kao autoricu, fascinira započinjanje, osmišljavanje sebe i vlastitog života ispočetka; drugim riječima, očarava je ženska hrabrost ustajanja i drskost ustrajanja.

U ovoj knjizi se, ispod tog blještavila i raskalašenosti, osjeti Elizabethino ozbiljno promišljanje i posvećenost onim hibridnim vezama između ljudi, onim odnosima za koje nemamo naziv – a ako društvo nije dalo naziv takvim odnosima, kao da im nije dalo ni svoj blagoslov. Pa ipak, takvi odnosi postoje i izrazito su brojni, a jedan takav odnos – onaj koji daje odgovor na pitanje s početka knjige i s početka ove recenzije – najdragocjeniji mi je dragulj čitave ove knjige i njezin najdirljiviji dio. Kada razmišljam o ovoj knjizi, ne sjećam se svog tog neobuzdanog seksa (moglo ga je biti i više, da se mene pita); sjećam se poziva u pola noći i pitanja:

To su scene zbog kojih je moje srce lupalo k’o blesavo… 🙂

Hvala vam na čitanju!