CRUEL BEAUTY – Rosamund Hodge

Sedamnaestogodišnja Nyx Triskelion zna da uskoro dolazi dan prema kojem je bio usmjeren cijeli njen odgoj – udat će se za Princa koji je prije 900 godina oduzeo Sunce svijetu u kojem živi i čiji demoni-sjene progone njen narod.

Pogodbu je prije njezinog rođenja sa Princom sklopio njezin otac, nastojeći ispuniti jedinu želju svojoj supruzi. Žena će dobiti djecu; dvije kćeri, nikako sinove. Ali nagodbe s demonom uvijek imaju skrivenu cijenu. Kada dođe vrijeme, jednu kćer će poslati njemu.

Nyx je ta koju je otac, od dvije svoje kćeri, odabrao za smrt. Cijeli život ju je odgajao drugačije od Astraie, svoje druge kćeri. Čitao joj je samo knjige o hrabrim ženama koje su svoj živote iz dužnosti – za svoju obitelj, za svoj narod. Poučavao ju je kako će, jednoga dana kada stupi u dvorac, iskoristiti svoje ženske čari da svoga demonskog supruga zavede i ubije. Jedino ona će mu biti blizu. Jedino ona će imati priliku, jednu jedinu priliku, uništiti zlo koje vlada njihovim životima već stoljećima.

Nyx odlazi duboko pogođena neucviljenošću svoje obitelji nad njezinom sudbinom koju su oni odredili. Gotovo kao da su svi s olakšanjem odahnuli kada ju je kočija ponijela prema njenom stratištu. Svi računaju na njenu žrtvu; ponovno će ugledati sunce, čim se svjetlo života zauvijek ugasi njoj i zvijeri kojoj ide postati supruga.

No, sve što Nyx zatekne kada prijeđe prag dvorca je ostavlja u čudu. Njezin suprug je ne prestaje iznenađivati. Njegov dvorac dom je magije koja istovremeno očarava dušu i svojim užasima zaustavlja dah u grlu. Postoje tajne i istine koje ne odgovaraju onima na kojima je odgajana. Njene odluke i njezina misija ne samo da postaju složenije, nego gotovo neizvedive. Je li to samo još jedan trik bezdušnog Princa? Je li Nyx snažnija i pametnija od demona? Je li možda okrutnija od demona?

Ima li spasa ikome od njih?

—o—

Ovo je bila jedna od onih knjiga u koju samo povirim dok čitam dvije ili tri druge i onda se ne mogu vratiti tim dvjema-trima drugima dok ovu ne dovršim. Volim takve knjige. Kada bih bar znala naći nekakav magični filter koji će mi prosijati u krilo samo ovakve knjige, čitala bih 200 naslova godišnje. Karikiram malo, ali samo malo.

Prepričavanje bajki, kako sam spomenula u recenziji knjige “Cinder” Marisse Meyer, je trend koji ne posustaje kada je YA literatura u pitanju. Neki bi rekli da se autori služe jeftinim trikovima – uzmi ideju koja već postoji i već je popularna, pa samo u taj kalup natrpaj svoje riječi. Istina je zapravo da su bajke koje smo mi čitali kao mali bile samo još jedna u nizu verzija njihovih originala. Mi smo bili prava publika kada su bile aktualne Disneyeve, Andersenove, Grimmove ili Perraultove varijante – jako pročišćenje u odnosu na originale koji uopće nisu bili namijenjeni djeci, nego odraslima. No, to je tema za sebe. Hoću reći kako su nove varijante poznatih bajki prirodan process njihova postojanja. Svako vrijeme nečemu vječnom dadne svoj pečat, a Rosamund Hodge je još to napravila tako da mi je došlo da joj šaljem mail da izvoli, samo za mene, osmisliti svoju varijantu moje najdraže bajke o maloj sireni. 😀

Sviđa mi se što je napravila s Nyx. U klasičnim bajkama koje čitamo, nesretna djevojka bi u pravilu bila toliko dobra, poslušna i požrtvovna da bi se sama ponudila zvijeri samo da bi drugi mogli živjeti u miru i izobilju. Nyx je izvan sebe od bijesa i ne suspreže se kada svoje nezadovoljstvo treba pokazati. Zna da nema načina da se spasi od sudbine koja ju čeka, ali ne namjerava, da oprostite, pojest govno sa osmijehom od uha do uha. Ženska ima zadivljujuću jezičinu i ne štedi nikoga koga ne bi trebalo štediti.

Zbog toga je i zabavno pratiti što se zbiva kada ona tako (ajde, reći ću, nemam bolju riječ) nadrkana umaršira u dvorac. Sigurno je da ona nije bila spremna na Princa, ali, bogme, nije ni on na nju. U jednom trenutku sam se uhvatila kako mi baš žao tog gospodara demona. Čini se da je došao dan kada je on sam u vlastitoj nagodbi nagrabusio. 😀

Rosamund Hodge u svojim intervjuima voli govoriti o tome zašto je Nyx napisala takvu kakva jest. Kaže Rosamund da je u tim bajkama uvijek samo jedno čudovište i jedna mlada, dobra djevojka. No, što kada bi bilo više od jednog čudovišta; što ako je i ta mlada dobra djevojka također jedno od njih?
Lako je pisati junakinje koje su drage i dobre i slatke i ljubazne; to što zavole čudovište njihove sladunjave osobine samo potencira i stvara od njih svetačke ikone, nedostižne uzore. No, bacite u ring (dvorac, zapravo) djevojku koja je od krvi i mesa, koja ključa od ljutnje i razočaranja i straha, koja je dovoljno drska da svoju žrtvu ne podnese klečući i plačući – i očarani ćete gledati klinč između Ljepotice i zvijeri.

Da, Cruel Beauty ima najviše elemenata Ljepotice i zvijeri, ali i ponešto Modrobradog i Cvilidrete. Ima u njoj ponešto luckave fantastičnosti Alise u zemlji čudesa.

Dok čitam, uvijek na kraju knjige znam koliko bi lako bilo knjigu pretvoriti u dobar film. Ovu knjigu bih, pak, stvarno voljela vidjeti u animiranom obliku, a Nyx zamišljam kao cartooniziranu verziju glumice Lily Collins, a Ignifexa kao francuskog glumca Gasparda Ulliela.

Oduševljena sam ovom knjigom. Preporučila bih je svima koji su željni malo bajkovite magije i smionih junakinja nijansiranog karaktera. I preporučila bih da se knjigu čita na jesen, za vrijeme jednog od onih tmurnih dana kada je nebo predolujno žuto i kada bi vam, kada ste već zatvoreni u svom urbanom dvorcu, dobro došlo zabavno društvo za večerom. Isto tako, moći ćete bolje doživjeti duboku čežnju za barem jednom toplom zrakom sunca ili čak za barem jednim užarenim ugrizom sunčeva svjetla na golom ramenu.

Volim, volim, baš volim ovu knjigu.

Evo i book-trailera. 🙂