Postoji bajka o prebolijevanju. Kaže da se ono odvija nekako ovako: dogodi se nešto što poput meteora pogodi tvoj život i čudiš se samom sebi, u svom tom zadimljenom, plamtećem kaosu, da si uopće ostao živ. I onda stisneš zube i budeš jak, trpiš i ustraješ. Stisneš zube, odlučan si da daš sve od sebe da uspiješ, mobiliziraš nekakve nadljudske zalihe energije koje su do sada čučale u tebi i na kraju, kada dovoljno dugo pokušavaš, uspiješ. Išetaš na cvjetnu livadu, podigneš glavu i potapšeš samoga sebe po leđima. Heroj si. Bolja si osoba. Jednostavno je preboljeti. Imaš nesreću, imaš razdoblje snage i izdržljivosti, i imaš trijumf.
Zbog toga sam i rekla da je to bajka.
To tako ne izgleda. A “Dani zaborava” nas tjeraju da dobro promotrimo što se zapravo nalazi u sredini između “što mi se ovo događa” i “dobro sam”.

Olga je tridesetosmogodišnja majka dvoje djece, koju je suprug upravo obavijestio da je za njega njihov brak gotov, i odmah napustio njihov dom. Olga je, kao što bi bila i svaka druga žena na njezinom mjestu, začuđena. Zatim zabrinuta. Počinje preispitivati. Počinje provoditi dane u analizama sadašnjosti i prošlosti. Počinje se gubiti u odgovorima na “zašto” i sagorijevati u potrazi za “kako ovo popraviti”.
A mi, čitatelji, uronjeni smo bespoštedno u intimnost njezinog raspadanja u koje se uskoro strmoglavi.
—o—

Postoji danas, čini mi se, posebna stigma na ženama koje su ostavljene. Takve žene odjednom su prisiljene voditi bitku na više strana, kao i Olga. S jedne strane je bitka za vlastiti osjećaj identiteta, za osjećaj vlastite vrijednosti koju nagriza sram i osjećaj izdaje, nakon svega što je žena uložila. S druge strane je bitka za razumijevanje čovjeka s kojim je žena do tada činila obitelj; želja da ga shvati, da razumije svoju pogrešku, da ispravi… S treće strane je bitka za socijalnu okućnicu svoga života; što je sa zajedničkim prijateljima, kako stati pred širu obitelj, kako objasniti djeci. Kako se opravdati pred svijetom, kako spasiti obraz objašnjenjem zbog čega nisi zaslužila više biti voljena?

Koliko brzo to crpi sve čovjekove resurse koje koristi za normalno funkcioniranje, možemo pretpostaviti i sami.

Rijetko tko zapravo vidi taj kaos prebolijevanja. Nije lijepo. To su doista dani zaborava. Tako se i Olga polako izobličuje jer zaboravlja na sve ono što je nekada činilo nju samu; tiho i zrelo sagledavanje situacije i traženje rješenja, razgovaranje o problemima – razgovorom se sve može riješiti, zar ne? Zaboravlja njegovati osjetljive odnose s prijateljima. Zaboravlja vokabular dame. Zaboravlja ophođenje jedne štovanja vrijedne žene. Zaboravlja dužnosti, zaboravlja obvezna ponašanja svojih mnogih uloga.
I time pokazuje ono što svi mi koji smo preboljeli jako dobro znamo, ali ne govorimo – prebolijevanje je krvav i ružan posao. Tu gotovo da i nema poteza kojima se čovjek ponosi. Kada ljudi kažu da se dotaklo dno, čovjek osjeća da tu negdje treba osjetiti plemenitu veličinu padanja na koljena. No, u tome nema ništa veliko ni plemenito. Biti na dnu znači samo to – dotaknuti dno samoga sebe. A svi znamo što se na dnu nas samih nalazi… Situacije koje zahtijevaju prebolijevanje su upravo one koje iz najveće dubine našeg bića iščupaju sve ono što je to tada tamo raslo; sve snove, sve nade, sve planove. Kada si na koljenima, golim rukama kopaš po tom grobu, tražeći barem jedan preostali živi korijen koji bi gledao kao obećanje da će sve ponovno narasti kako je i bilo.
—o—

Znam da ja nisam bila lijepa na svom dnu. To znaju oni koji su me tada gledali i slušali. Ljudi danas kažu “kako si bila hrabra” jer ne znaju da nisam bila i “treba ti dignuti spomenik” jer ne znaju da moje riječi i ponašanja ne zaslužuju ništa takvo i “svaka ti čast, ne znam bih ja to preživjela” jer ne znaju da ni ja nisam imala pojma. Bila sam očajna, izgubljena, paralizirana od straha, iscrpljena šokom i umorna od udaraca koje tek treba dočekati. Tko god je to prošao, shvatit će Olgu i ono što je Ferrante pisala. Koga god to tek čeka, zbog ove knjige će se prestati sramiti procesa. Znate zašto?

Prebolijevanje tako i treba izgledati, pogotovo kada čovjeku ne preostaje ništa što može učiniti da popravi stvari. Nošenje sa bespomoćnošću i nalaženje načina da se nosimo sa novim okolnostima su teške promjene. Čovjek se ima pravo dezintegrirati do neprepoznatljivosti. Tako se prebolijeva. Sjećam se da sam jednom na jednom predavanju u sklopu studija psihologije čula rečenicu: “Stres je prirodna reakcija čovjeka na neprirodne okolnosti.” Sve što čovjek čini, osjeća, misli, govori u trenucima očaja je normalno. Jer na događaje koji nam rasture život ne možemo reagirati na već naučene načine. Takvi događaji traže od čovjeka nenormalno mnogo i čovjek reagira kako najbolje može. I to nije lijepo gledati. Zbog toga se povlače oni koji su imali priliku vidjeti nas u sred borbe.

A onda, prije ili kasnije, uslijedi ono “dobro sam”, ono “OK sam”. Počinješ prepoznavati samoga sebe, počinješ se čuditi samome sebi i počinješ s više poštovanja i razumijevanja gledati na samoga sebe. Ne nužno s više divljenja, ali s više razumijevanja sigurno. Kako je to lijepo rečeno u knjizi “Popis mojih želja”: “Grief always refashions you in a strange way.”
Zbog toga što je toliko rezolutno ogolila proces rastrojavanja i oporavka jedne obične žene, ova knjiga ima katarzičan učinak na čitatelja. Zbog onoga što Olga piše čitatelj više ne osjeća sram zbog svojih misli i osjećaja. Čitatelj se više ne osjeća prljavo i nakazno zbog svojih mračnih trenutaka. Mislim da je ova knjiga zbog toga tako važna.

Prevoditeljici, Ani Badurini, se klanjam čelom do podzemnih voda. 🙂 Zbog njezinog brilijatnog prijevoda sam mogla držati Olgu za ruku i osjetiti kako siječe njezino bunilo. Neke riječi koje dugo nisam vidjela sam ponovno susrela i prepisala kako bi ih presadila u svoj vokabular u nadi da će tamo trajno pustiti korijenje. 🙂

Mislim da velike knjige čine upravo ovo; donose čitatelju neke nove riječi, mladice nekih novih, čak i egzotičnih načina razmišljanja i razumijevanja koje čitatelj može presaditi u svoj unutarnji svijet. Istina, za takve nove nasade ga treba proširiti. I nije i upravo to cilj čitanja?

Elena Ferrante svojom knjigom nam je ponovila lekciju koju smo mogli učiti još iz riječi Publija Terencija Afera: “Čovjek sam i ništa ljudsko nije mi strano.”

—o—

Najdraži moji ljudi, hvala vam na svemu! Neki su uz mene od početka ovog bloga, neki su se pridružili usput, neki tek nedavno. Bitno je da ste ostali. 🙂 Upravo svjedočite mome zatvaranju jednog poglavlja, ispunjenju jedne odluke, stavljanju točke na jednu, meni iznimno bitnu, priču. No, koliko mi se čini, neki od vas bi na tu moju točku rado nadodali još dvije, jel da? 😀