Brownsburg 1948. godine gradić je u kojem se ljudi nadaju proživjeti mirne, neuzbudljive, poštene živote, a zatim dospjeti u raj. Ta mala zajednica, koja je “od svega imala po jedno”, već je imala neke svoje ekscentričnosti koje je uspješno tolerirala. A onda se u ljeto iste godine Charlie Beale uvezao svojim kamionetom u mjesto i odlučio se tu nastaniti.
“Vidio sam ja dosta svijeta. Želim samo svoj mali komadić u njemu. Mjesto u kojemu ću se opet osjećati kao kod kuće.”
Nakon rata u Europi, tražio je dom daleko od doma, mjesto gdje će u samoći i tišini, spavajući pod vedrim nebom, naći spokoj. Sa sobom je donio samo dva kovčega; jedan ispunjen odjećom i setom mesarskih noževa, a drugi prepun novca. Trideset i devet godina na ovome svijetu, nekoliko od njih provedenih na ratištima Europe, sastrugalo je s Charliejevih očiju sve iluzije o blistavoj, sretnoj budućnosti, a u njegovo srce usadilo potrebu samo za blizinom prirode, ne i ljudi.
Tražio je mjesto koje ga zove da se usidri. Tražio je nešto čudesno.
Charlie Beale nije tražio ljubav kada je naišao na nju.
Tražio je mir i tražio je posao. A onda je jednoga dana, na kraju njegovog prvog tjedna na poslu, u trgovinu ušla ona. Tada i tamo započela je priča koju će generacije prepričavati, pitajući se što se zapravo dogodilo…
Ni Sylvan Glass nije tražila ljubav kada ju je on pronašao. Sylvan Glass tražila je svijet kakav joj ta mala zajednica, a možda ni Charlie, nisu mogli pružiti.
Sve što je ona željela jest ostvariti jedan san u kojemu je zvijezda oduvijek bila upravo ona. Željela je ostavljati utiske, nezaboravne dojmove. Za djevojku iz bijede, san nikada nije uključivao muškarca. Ona je željela zadivljenost, očaranost svijeta koji je bio svjedok njezinom postojanju.
Charlie nije očekivao da će toliko duboko zavoljeti to dijete koje je najimućniji čovjek u mjestu, čije se bogatstvo moglo mjeriti samo s njegovom arogancijom i neurednošću, “kupio kao junicu” – rekli bi mještani njoj iza leđa.
Da, Brownsburg je već imao svoje ekscentrike; dolazak još jednoga počeo je potresati savršeno izbalansiranu, pobožnu toleranciju zajednice. Charlie i Sylvan bili su dva svijeta koja se nikako nisu smjela dodirnuti; dva svijeta koja se nikada nisu mogla razumjeti niti nadopuniti. Pa ipak, dva su to svijeta koja su se, unatoč razlikama i unatoč bezizlaznostima iz vlastitih putanja, silovito privlačila.
Ovo je potresna ljubavna priča o dvoje ljudi koji se vole na dva potpuno različita načina iz dvije pozicije iz koje je igra ljubavi vrlo opasna igra. Njegova ljubav je zrela na način na koji ona nikada neće shvatiti, a njezina ljubav prema njemu je djetinje sebična na način koji njemu ne bi bio bitan niti bi što promijenio, čak i da je znao za njega.
Dugo nisam naišla na ovakve likove u ljubavnoj priči toliko kompliciranoj i melankoličnoj; da je muškarac taj čija ljubav se proteže u budućnost (i to njezinu više nego svoju vlastitu), a da je žena ta čija je ljubav prema muškarcu samo produžetak, samo ukras ljubavi prema samoj sebi, samo dodatak snu o ženi kakvom ona želi postati.
Istovremeno je ovo priča o traganju i pronalaženju; o riziku postajanja onime što žudiš biti u zajednici koja te ne može vidjeti nikako drugačije nego kao nekoga tko sablažnjava, nekoga koga će osuđivati (šutke, barem, kao pravi pošteni, bogobojazni ljudi) jer ljubav dvoje neobičnih ljudi nadilazi granice onoga što je okolina spremna ne tolerirati – nego ignorirati.
Priču nam pripovijeda Sam, sada skoro sedamdesetogodišnjak, koji šest desetljeća ranije, kada se sve događalo, bio dijete i pratio Charlieja u stopu. Sam o ovoj priči zna više nego što su ostali mještani znali i više nego što će nove generacije ikada moći nagađati.
Oni među vama koji pročitaju i zavole ovu knjigu, mogli bi se naći zaokupljeni pretraživanjem Interneta kako bi pronašli Sylvanine idole starog Hollywooda; kako bi, kao što je to ona činila pred kino-platnom, oživjeli i udahnuli očaravajuću zavodljivost dama filma kao što su bile Lauren Bacall, Audrey Hepburn, Veronica Lake, Ingrid Bergman, Grace Kelly…
Ne mislim da je ovo jedna od knjiga koje će ostaviti trajan utisak na čitatelja; da će mu pružiti nešto toliko nezaboravno što neće moći naći niti u jednoj drugoj knjizi. Pa ipak, kako bih bila potpuno iskrena u svom osvrtu na ovu knjigu, moram vas podsjetiti da sam početkom ove godine uletjela u nekakvu čitalačku blokadu. Mislim da sam započela čitati barem desetak naslova i ni sa jednim nisam stizala dalje od dvadesete stranice.
Ovo je knjiga koja je okončala to moje hrvanje s nezainteresiranošću za ono što čitam. 🙂 Pročitala sam je bez zastajkivanja, gubitka interesa i fokusa, vrlo brzo. To ipak nešto govori o ovoj knjizi. 🙂
KAKO DO KNJIGE? (***DARIVANJE ZAKLJUČENO***)
Oni koji bi ipak sami iz prve ruke htjeli doživjeti ovu priču, neka na [email protected] pošalju e-mail sadržaja “Divlje srce”, ništa drugo. OK, možda jedno maleno: “Bok, Iva, nadam se da ovih dana nisi jako tužna” ili tako nešto. 😉
Za sve ostalo se tipkamo na Facebooku. :-*
Hvala vam što me čekate… :-*
0 Comments