Nazvali su je Melanie. Rekli si joj da ima deset godina. I da mora mirno sjediti i gledati u pod dok joj, pištolja uperenih u zatiljak, prilaze da je svežu…
Njezin svijet, jedini koji poznaje, možete prijeći u nekoliko desetaka koraka. No, ni njoj ni ostalima nije dozvoljeno kretati se samostalno. Kažu da je svijet izvan tih nekoliko prostorija nekada bio prekrasan; postojalo je nešto što se zvalo “priroda”, “godišnja doba”, “čovječanstvo”. Postojalo je nešto što se zvalo “obitelj”, “ljubav”, “djetinjstvo”, “nada”. Kažu da toga više nema. Da je svijet postao opasan.
Njezin dan započinje vezivanjem za invalidska kolica. To čini nekoliko ljudi, oprezno i brzo. Remenjem se moraju čvrsto povezati njezine noge i ruke. Posljednji remen se steže oko vrata. Pritom se pazi da ju se ne dodirne. Zatim ju odvoze u učionicu gdje je, ako ona i ostali učenici imaju sreće, dočeka jedino ljubazno odraslo lice, ono gospođice Justineau.
Melanie ne zna za drugačiji život. Ne zna ni zbog čega njezin život izgleda tako kako izgleda. Zna da ponekad odvedu neke od njih kroz jedina vrata iza kojih ne zna što se nalazi. Zna da se odvedeni nikada ne vrate. I zna da su joj obećali da će jednoga dana doći i po nju… No, tko će doći? I kamo će je odvesti?
Ništa vam neću reći o ovoj knjizi. Zapravo, ništa vam neću otkriti o radnji knjige. Reći ću vam samo da ne znam jesam li ikada pročitala nešto ovakvo… Taman kad pomislim da znam, da sam shvatila što je ovo i kamo vodi, nekoliko stranica kasnije uvidim da sam u svojim pretpostavkama promašila, i da mi se obećava nešto puno složenije. Onda ponovno zaključim da sam konačno uhvatila nit i da mogu pretpostaviti kretanje radnje, pa me naredno poglavlje još malo zavrti i uputi u sasvim nekom novom smjeru.
A putem mi se srce mrvi i mrvi i mrvi…
Neću vam reći ništa o radnji knjige, ali ću vam reći da je došla u pravi trenutak i da sam zbog nje razmišljala o vijestima koje čitam svakoga dana – poglavito o vijestima iz Sirije (netko bi rekao da stvari ne mogu biti različitije, jedno je fikcija, a drugo je realnost toliko strahovita da ni fikcija ne bi imala želuca tako nešto osmisliti). I o čovječanstvu; tko smo bili, tko smo danas, zbog čega smo takvi postali i postoji li ikakva šansa da sve ispravimo…
Knjiga “Djevojka sa svim darovima” je poput velikog biblijskog potopa, samo u nekakvoj verziji koju bi zamislili, recimo, James Cameron, Steven Spielberg i Ridley Scott.
Nemojte mi zamjeriti što vam ne želim reći više. Ne mogu vam reći više. Doslovno ne znam kako bih vam objasnila što sam pročitala. “Djevojka sa svim darovima” je knjiga koja je savršeno uspjela kao žanrovski naslov – distopija podrazumijeva postojanje nečega što je poharalo planet i stanovništvo planeta, nešto što je ugrozilo, možda i trajno, dotadašnji način postojanja i preostala šačica ljudi bori se kako bi preživjela, kako bi ponovno izgradila civilizaciju. No, ova knjiga vas pita – jesmo li zaslužili tu drugu priliku? Jesmo li doista bolji za svijet, za same sebe i za druge oko nas od neke nove vrste (predatorske?) koja bi nas zamijenila?
Autor, M. R. Carey, nije početnik ni pisac-početnik, iako mu je ovo prvi prozni uradak. Iza njega je dugogodišnja hiperproduktivna karijera osmišljavatelja znanstvenofantastičnih priča za stripove i filmove. Uskoro ćemo gledati i film snimljen po ovoj knjizi i ovdje ću okačiti trailer, ali vas MOLIM, nemojte ga pogledati dok ne pročitate knjigu. Dobar je, ali mogao bi vam reći previše. Nakon iskustva čitanja ovog naslova, moj savjet je (naravno da ga ne morate poslušati, ali ja ga moram napisati) da si dozvolite knjigu doživjeti bez prethodne pripreme i upoznavanja s likovima i radnjom. Moje skromno mišljenje je da ćete jedino tako moći doista doživjeti ovu priču.
Ne znam hoće li vam se knjiga svidjeti, ali znam da vjerojatno niste i vjerojatno nećete (znam da imam dva “vjerojatno”, beeelj) u skorije vrijeme čitati nešto slično ovome.
0 Comments