DJEVOJKE SA SLIKA – Cathy Marie Buchanan

Sretna sam što sam u srednjoj školi imala najboljeg profesora iz književnosti kojeg knjiški moljac u razvoju može imati. Unatoč tome što je imao desetke nas balavaca u klupama, nekako je, eto, primijetio da neka tamo Iva uvijek ima ruku u zraku, načuljene uši i širom otvorene oči. Primijetio je i koliko mi je “legao” Balzacov stil pisanja i način promatranja i zamišljanja likova. Primijetio je da su valjda moje oči bile među rijetkima koje nisu kolutale već svjetlucale kada se govorilo o ruskim realistima. Osjetio je koliko će mi se, možda malo neobično za tako mlado čeljade, svidjeti naturalizam. Pomogao mi se orijentirati u tom književnom pravcu onoliko koliko je profesoru književnosti primjereno uputiti učenicu u bitne naslove naturalizma.

I sada, godinama kasnije, Cathy Marie Buchanan uspjela je svojom knjigom “Djevojke sa slika” ponovno oživjeti taj dio moje čitalačke duše koji se divi onome tko stvarno stanje i (ne)prilike običnog čovjeka umije tako vjerno prikazati, bez zazora pred teškim temama.

Sestre van Goethem – strastvena i snalažljiva Antoinette, trezvena Marie i još uvijek zaigrana Charlotte – već su kao maloljetnice potpuno prepuštene same sebi. Otac, koji se do tada svojim krojačkim poslovima brinuo za njih i majku, preminuo je. Majka ne pokazuje nimalo topline prema svojim djevojčicama, nimalo ne ublažava i ne odgađa njihov neminovni susret sa stvarnim svijetom. Zauzeta je trošenjem svoje mizerne plaće pralje na bočice apsinta; djevojčicama ne ostaje ni za hranu, a prijeti im i izbacivanje na ulicu jer su se dugovi za stanarinu nagomilali.

Antoinette, koja već osjeća surovost stvarnog života u Parizu, čini sve kako bi svoje mlađe sestre sačuvala od pariških ulica. Ona za njih želi san u kojemu za nju, svjesna je, više nema mjesta i učinit će sve kako bi za njih učinila sve ono što roditelji trebaju, a ne mogu ili – u slučaju njihove majke – ne žele za njih učiniti. No, Antoinette se zaljubljuje. Po prvi puta otkriva kako je to biti željen i opijena je potrebom da taj odnos sačuva. Groničavo nastoji, u grubom svijetu kroz koji krči vlatiti put, odnjegovati iluziju o boljoj budućnosti; čistoći, ljubavi, jednostavnom poštenom životu i novim počecima. To je iluzija koja njezino zaštitničko krilo pomalo udaljava iznad nježnih glavica njezinih mlađih sestara.

Marie je ne samo talentirana plesačica već i neumoran radnik. Odrastajući u bijedi, odlučila je da za sebe ne želi takav život. Kako bi ga izbjegla, mora jako brzo odrasti. Vidi ona put kojim se jedna siromašna balerina može izdići iz besperspektivnosti vlastitog života – vidi kakva gospoda dolaze promatrati plesačice – tek djevojčice – dok vježbaju. Vidi koliko je njezin san o boljoj, dostojanstvenijoj budućnosti krhak, i kako sve oko nje podrhtava…

U čije ruke ove djevojčice stavljaju svoju sreću i svoju budućnost? Ima li smisla sav njihov trud, mukotrpno podnošenje izopačenosti onih imućnijih i moćnijih? Ili je čovjek, kako poručuje duh tog stvaralačkog razdoblja, životinja nesposobna vlastitom voljom i zalaganjem napustiti kaljužu u koju ga je porodila majčina utroba?

Cathy Marie Buchanan je uzela cijeli jedan naramak stvarnih osoba i stvarnih događaja iz ovog razdoblja u francuskoj povijesti (kraj 19. stoljeća) i od njega načinila pozornicu na kojoj je, u naturalističkom duhu po uzoru na Emilea Zolu, uprizorila sudbine van Goethem sestara.

Na svojoj službenoj web-stranici opisala je zbog čega ju je upravo ova priča o mladim balerinama zaintrigirala. I sama je odrastala izdržavajući zahtjevne baletne satove. Zid studija u kojem je vježbala (podrumsko sklonište banke pretvoreno u dvoranu za vježbanje) krasila je replika jedne od Degasovih slika francuskih plesačica.

Nadahnuta dokumentarnim filmom o Degasovoj skulpturici “Mala četrnaestogodišnja djevojčica” koji je godinama kasnije odgledala, počela se raspitivati o životu djevojčice koja mu je za skulpturicu pozirala. Istraživanje joj je otkrilo tešku i fascinantnu životnu priču Marie van Goethem te je ponukalo da otputuje u Pariz, gdje je upotpunila svoje znanje o vremenu i okolnostima u kojima je Marie odrastala. Sva prikupljena saznanja nadahnula su ovu ozbiljnu, sumornu ali i toplu priču o tri sestre; o dragocjenoj snazi ljubavi, zajedništva i prihvaćanja u čovjekovoj borbi protiv poniženja koju donosi siromaštvo.

Lik Marie van Goethem, osim siromaštva, ima pred sobom – ili možda točnije, na sebi – jednu prepreku koja je u to doba značila vjerojatno i konačnu osudu na inferiornu egzistenciju. Marie van Goethem je, naime, bila ružna. Barem ju je autorica takvom učinila, kako bi prikazala jednu važnu znanstvenu paradigmu o prirodi čovjeka, proizišlu iz Darwinovog rada koji je dokazivao čovjekovu prisnu vezu sa životinjom. Osim toga, kako u biologiji tako i u psihologiji, koja je tada kao znanost tek započinjala svoj život, vladala je snažna odanost ideji biologijskog i socijalnog determinizma kao glavne odrednice ljudske sudbine. Čovjek je životinja i ima nagone i reakcije životinje; a sve što je životinjsko – nagonsko, nisko, nemoralno – ubilježeno je na čovjekovom izgledu. Sve to, zajedno sa društvenim miljeom u kojem je rođen i odrastao, čini snažniju silu u oblikovanju čovjekove sudbine nego čovjekove želje i snovi, talenti i zalaganje. Upravo poštujući ovu intelektualnu klimu tog vremena, autorica je mogla izmišljeni dio svoje priče glatko utkati u stvarnu kontroverzu koja se se odnosila na Degasovu figuricu “Male četrnaestogodišnje djevojčice” te u stvarnu priču o suđenju za ubojstvo dvojici mladića koje se u to vrijeme doista odvijalo u Parizu. Ovim potezom je od Marie načinila prekrasno složen lik.

—o—

Dok sam čitala knjigu, svaki od balentnih položaja i pokreta koji se u knjizi spominju sam išla tražiti na Youtube-u, da vidim kako to izgleda. 🙂 Tako sam naišla na gomilu zgodnih video-zapisa koje bih htjela podijeliti s vama, a koji bi vam mogli, kao što su i meni, čitanje učiniti još posebnijim.

Poznato je da je razvoj jedne balerine priča o rigoroznoj, nemilosrdnoj disciplini – traži se jako puno, a margina za pogrešku je jako mala. Sitnice te mogu eliminirati s tog razvojnog puta čak i nakon što su godine i suze i krv i znoj ostavljeni u dvoranama za vježbanje. Oni koji su došli u rang najboljih zasluženo su tamo. I takvo ih je zadovoljstvo gledati. Nikada prije nisam toliko pomno promatrala kontrolu koju plesači baleta imaju nad svakim centimetrom vlastitog tijela. Nadam se da ćete to isto vidjeti u ovim video-zapisima dolje.

Znate li tko je Misty Copeland? Primabalerina Američkog baletnog kazališta, jednog od vodećih plesnih skupina klasičnog baleta u Sjedinjenim Američkim Državama. Zbog čega je to tako bitno? Zbog toga što je Mistyin put do mjesta primabalerine naprosto nevjerojatan. Prva je étoile afroameričkog porijekla u toj skupini. Počela je plesati tek sa 13 godina, a u Američkom baletnom kazalištu plesala je punih 14 godina prije nego što je promaknuta na mjesto prve plesačice skupine. Njezina priča je čudesna, prekrasna. Ako budete imali vremena, svakako je proguglajte. A sada je pogledajte samo u ovoj Under Armourovoj reklami:

Neopisivo divna žena! 🙂

Kada sam kupila knjigu, očekivala sam nešto puno lepršavijeg tona. Ono što sam dobila je ispalo barem pet puta bolje; ozbiljna, odlično istražena knjiga, stilom pisanja usklađena sa vremenom i temom koju obrađuje. Prijevod je izvrstan, a sama knjiga kao predmet je zbog svojih sjajnih korica prelijepa. Takva, pametna i lijepa, odličan je izbor za bilo koga tko je u potrazi za nečim sofisticiranim i ozbiljnim i dirljivim. Ako do ove knjige ne stignete sve tamo do jeseni ili zime, možete time biti čak i zadovoljni jer će vam ponovni povratak ranih večeri i nižih temperatura zapravo stvoriti idealno okruženje za potpuni doživljaj ove priče. 🙂

Hvala na strpljenju! 🙂 :-*