Dvije godine. Toliko je Clara Clutterbuck izdržala u Africi prije nego što je pokupila stvari i sinčića Dickieja i vratila se u Englesku. Malu Beryl, koja je tada imala tek četiri godine, ostavila je u Africi.

Malenoj Beryl dugo je trebalo da shvati da ju je majka napustila. Srećom, gotovo odmah je, kako piše Paula McLain, posvojila veličanstvena majka, Afrika, i učinila je pravim svojim djetetom – znatiželjnom, marljivom djevojčicom neukrotivog, pustolovnog i otvorenog duha, koja nikada nije prestrala tragati za samostalnošću i slobodom; koja nikada u ogradi unutar koje se trebao odvijati život žene, nije nije prestala tražiti dovoljno nisko mjesto, pogodno za bijeg. A onda je jednoga dana otkrila krila…

Ova recenzija poprilično kasni za čitanjem knjige, što je česta sudbina onih knjiga koje, dok ih čitam, razgovaraju s mojom dušom. Istina je da svoje recenzije tek labavo nazivam recenzijama upravo zbog toga što se u onome što tipkam nalazi toliko puno mene. Istina je da se i najviše razotkrivam upravo pišući o onim knjigama koje su me posebno pogodile. Zbog toga, valjda, trebam više vremena kako bih u recenziji ispričala priču o tome koliko mi je priča o kojoj pišem važna i zbog čega.

No, prvo, ukratko o knjizi. Autorica Paula McLain ispričala je neuljepšanu i dirljivu priču o jednoj pionirki, ženi koja je u povijesti ostala upamćena kao prva osoba – i prva žena – koja je Atlantik preletjela “u težem smjeru”, od Europe do Amerike. Kakva je to žena morala biti? Izrazito neobična, i za tadašnje i za sadašnje prilike, a u knjizi “Dosegnuti sunce” Paula McLain nas upoznaje s njom, s onakvom Beryl kakvu je ona upoznala kroz knjige koje je čitala.

Ostavši s ocem na farmi u Njorou, u tadašnjem istočnoafričkom protektoratu, Beryl odrasta poput bilo kojeg dječaka iz obližnjeg plemena – trči bosonoga od jutra do večeri, izrađuje lukove i strijele, uči postavljati zamke divljim životinjama, uči ih pratiti i identificirati po tragovima koje ostavljaju u pijesku. Odrasta kako nikada ne bi odrastala da je njezina obitelj ostala u Engleskoj ili da je njezina majka odlučila ostati u Africi. Odrasta, zapravo, kako ne odrastaju ni djevojčice u afričkim plemenima. Odrasta nesputana i slobodna, poput dječaka, i Beryl se jako sviđa kako odrasta.

Taj dio Afrike je, uostalom, mjesto u koje su Europljani pristizali kako bi započeli i vodili neke nove, drugačije živote, zar ne? Ipak, čini se da i to ekscentrično društvo ima neka nepisana pravila pred kojima će se Beryl naći kada počne postajati mlada žena.

Uskoro se svaki njen “Želim!” uguši ispod strogog “Moraš!”, i Beryl se lomi. Dijete koje je odraslo s divljim duhom majke Afrike u plućima se, gdje god se oko sebe osvrne, suočava s uzdama koje čekaju ženu, taman ona odrastala i daleko od svijeta gdje su te uzde nastale.

No, u Beryl oduvijek bukti snažna želja za neovisnošću i sve u ovoj knjizi svjedoči tome da je ta želja, ta neutaživa potreba, čitavoga njezinog života bila dovoljno snažna da je podigne iz svake nevolje u kojoj se našla; na tu potrebu nije zaboravljala ni kada je morala sama sebi privremeno staviti uzde.

Upravo zbog te potrebe za slobodom i neovisnošću, Beryl Markham postala je majstorica novih početaka i višestruka pionirka u mnogim područjima interesa koja su do tada bila rezervirana isključivo za muškarce. Beryl Markham, uspješna trenerica trkačih konja. Beryl Markham, pilotkinja.

Kad god nekome govorim o knjizi “Dosegnuti sunce” i zbog čega je meni toliko prirasla srcu, počnem rečenicom: “Otkad sam postala mama, moj svijet se jako smanjio…”

I jest. Ono što sam nekada mogla, više ne mogu; od velikih odluka i planova, pa sve do malih, banalnih, svakodnevnih aktivnosti. Stavimo na stranu značaj i ljepotu uloge majke, biti mama malog djeteta znači naučiti voditi život, kakav takav, između onih brojnih “Ne, to ne možeš više!” i onih “Ne, to ne možeš još!”

To je tako. Neke žene zbog ovoga više pate, neke manje, neke ne pate uopće. Ja sam jedna od onih koja voli svoje dijete bezgranično, ali pati zbog ovoga, jako. I točno sam osjećala svako “Ne možeš više” koje je Beryl u knjizi doživjela kada je iz djevojčice postala žena; i točno sam osjećala svako njezino tiho i uporno “Ali želim, ipak želim, k vragu…” koje je ona kroz knjigu bolje njegovala nego što ja to činim u svom životu. Naravno da me to privuklo. Naravno da sam u Beryl Markham gledala razrogačenih očiju i do kraja knjige me ova žena nije razočarala.

Divim se njezinoj hrabrosti da se upusti u učenje onoga o čemu ne zna ništa, ali što je doziva. Divim se njezinom prkosu na koji se oslanja kada želi živjeti baš onako kako želi ona, a ne netko drugi. Divim se s kakvom samouvjerenošću plaća cijenu za život kakav želi živjeti. Divim se njezinoj predanosti i iskrenosti.

Divim se količini i intenzitetu strpljive tvrdoglavosti koju iskazuje na putu ka samoj sebi. Kažu da nije lijepo kad je žena naporna i tvrdoglava. Baš zato je volim.

Taman i da se ne prepoznate u Beryl Markham, Paula McLain je za vas stvorila prekrasnu, vjernu sliku kolonijalne Afrike; “Dosegnuti sunce” je knjiga koja donosi savršen omjer divlje, neukroćene (i nikada potpuno ukrotive) prirode, neukroćenih (i nikada potpuno ukrotivih) likova i, najbitnije, neukrotivih snova o onome što čovjek žudi postati i kako doista želi živjeti.

Ljeto je. Pravo je vrijeme da si poklonite ovu knjigu, ovu neponovljivu priču, ako još niste. Knjiga “Dosegnuti sunce” je jedna od onih knjiga zbog koje se sjetite tko ste i što želite; jedna od onih knjiga zbog koje se prisjetite samoga sebe ili barem toga da ste se zaboravili, da ste se izgubili. Jedna je od onih knjiga koje vam vrate volju da se krenete ponovno tražiti…

“Potraga za smislom neko vrijeme može izgledati pravo kao i lutanje, zapravo.” Protegnuo se i namjestio poput vitkog mačka na suncu. “Katkad nitko ne može promijetiti razliku, naročito siroti, vražji putnik.”

Hvala na čitanju!