Ova priča neobična je već na samom početku – jedan dječak je odlučio pospremiti svoje stvari u ormar. Nečuveno! Odmah mi je bilo jasno da je ova slikovnica definitivno uvod u SF za one najmlađe. 😉

Dakle, dječak je, sklanjajući svoje stvari u ormar, naišao na zrakoplov. Kaže: “Nije pamtio da ga je ondje ostavio…” jer vjerojatno i nije. Na temelju iskustva mogu pretpostaviti da ga je tamo stavio tata, sakrivajući ga od mame, ili ga je tamo stavila mama kojoj je dozlogrdilo da se tata po cijele dane bavi glupostima. 🙂

Kako bilo, dječak je pronašao zrakoplov. Što činiš sa letjelicom koju nikad prije nisi vidio i kojom nikada prije nisi upravljao i nisi siguran u kakvom je stanju? Pa, naravno! Ulaziš unutra i pališ motore! I, naravno, od tog trenutka nadalje sve teče glatko. Ne? Ma dajte! 😉

Kašljuc, kašljuc, eto problema! Zrakoplovu je ostalo tek toliko goriva da se okači za jedan Mjesečev krak! A kako nevolja nikada ne dolazi sama, na drugi Mjesečev krak nedugo zatim zaglavi još jedan nesretni pilot.

Eto vam sad situacije – dva potpuno različita bića, s dva udaljena planeta, nađoše se u istoj kaši. No, nije sve tako svemirski-crno; ako ništa drugo, nalaze se na sigurnom i nisu sami. No, i dječak i Marsovac bi se htjeli vratiti svojim domovima.

Dijeliti isti problem, poznato je, najčešće stvara preduvjete za stvaranje prijateljstva i suradnje koji nadilaze banalne osobne razlike kao što su to planet stanovanja i boja kože. 🙂

Sastali se tako naš dječak i Marsovac i utanačili misiju spašavanja. Na narednih nekoliko stranica slikovnice priča se pretvara u karikiranu verziju moga “braka” i toga kako završavaju dogovori između mene i mog Gotovo Zakonitog.

Srećom, u slikovnici se čitav nesporazum rješava vrlo brzo i, za razliku od situacije u mom domu, bez dvodnevnog durenja i zajedljivog preispitivanja inteligencije svoje druge polovice. 😀

Ja sam sa svojim djetetom u onih desetak pokušaja čitanja ove slikovnice uspjela stići negdje do pola. Prvo mu koncentracija pukne negdje na prizorima aviona i počne sa: “Mama, crtati avion! Mama, idemo!”, a ako uspješno prođemo taj dio, onda i mi zapnemo na Mjesecu. Mjesec je divan. Mjesec ga očarava. I on se, kao i dječak, sjeti da je baš fora uzeti ručnu svjetiljku i mahati snopom svjetla okolo. Opraštam mu jer ima tek dvije godine, ali sam sigurna da bi nekom starijem djetetu i ostatak priče bio zabavan, smiješan i poučan.

Moram samo priznati da, koliko god sam se radovala tome što su dječak i Marsovac uspješno riješili svoj problem i krenuli svaki svojoj kući, toliko sam se i rastužila jer su se morali rastati. Tko zna hoće li se ikada više sresti. A tako je lijepo zadržati prijatelje koje si upoznao u nevolji i uz čiju si se pomoć iz te nevolje vratio doma.

I lijepe su ilustracije Olivera Jeffersa. Baš su jednostavne i lagane, dječje. Počne si čovjek umišljati da bi i on mogao pisati i ilustrirati za djecu. Svoju, barem. Naslovnica je divna. Znam da ne treba suditi knjigu/slikovnicu prema “odori”, ali meni su knjige među najljepšim dekorativnim predmetima koje jedan dom može imati i baš volim originalne naslovnice.

Ako ikada budem imala malo veći prostor posvećen isključivo čitanju ili, hajde, čitavu jednu sobu pretvorenu u biblioteku, mislim da ću odvojiti kutak u kojem ću namjestiti stalak ili vitrinicu i tamo svakoga tjedna postaviti obiteljsku “knjigu tjedna”. 😀