EVANESCO – Valent Pavlić

Broj devet je, kažu oni koji tvrde da o tome nešto znaju, broj vrlo snažne simbolike. Predstavlja ispunjenje, mudrost i istinu. Predstavlja obilatost talenta i usavršenost neke ideje, zaokruženost nastojanja. Sve navedeno savršeno opisuje ovu nevjerojatno dragocjenu zbirku koja među koricama grli – zamislite – devet kratkih priča nove mlade zvijezde na hrvatskom književnom nebu. Sigurna sam da je Valent Pavlić svojim “Evanesco” na tom istom nebu ispisao jedno neizbrisivo “maneō”.

Koliko vas je čitalo kratke priče? Koliko vas je zavoljelo i do dana današnjega voli kratke priče? Mislim da neću pogriješiti kad kažem da sam sigurna da je odgovor – tek mali broj vas, gotovo nitko. Zašto? Kratka priča je izrazito zahtjevna forma. Autori koji se godinama ozbiljno bave poučavanjem pisanja i koji su na tu temu napisali priručnike, često poručuju piscima u nastajanju da se ne zavaravaju idejom kako će početi pisati kratke priče kao uvod u pisanje romana, jer “pisanje nečeg od pet stranica lakše je od pisanja nečeg od 500 stranica”. Napisati priču na pet ili deset stranica znači mukotrpno odabrati manji broj pravih riječi koje su sposobne nositi karakterizaciju, atmosferu, povijest, sadašnjost i budućnost like i njegove okoline, njegove snove, nade i razočaranja. Konačno, značenje i poruku – nedvosmisleno jasnu, a neizrečenu. Kratka priča treba imati takvu snagu da čitatelj nakon nekoliko minuta, koliko mu treba za čitanje, osjeti da se u njega ulilo toliko sadržaja da mora zatvoriti knjigu. Za danas je pročitao dovoljno.

Kratka priča za ovaj efekt nema na raspolaganju ni prostor ni vrijeme ni arsenal riječi kako bi satima izvodila svoju magiju na čitatelju. Nema puno prostora za pogrešku; svaka rečenica mora savršeno dirati čitatelja u njegove najdublje i najskrivenije želje, nade, strahove, tuge, ljutnje i razočaranja. Vidite? Nikakav početnik, pogotovo ako je vrlo mlad, ne posjeduje ovakvu sposobnost.

A onda iz tko zna kojeg kutka svijeta izroni Valent Pavlić, potpuno sposoban izvesti takve majstorije na papiru. Još uvijek sjedim ošamućena od oduševljenja, stanje u kojem se nalazim od dovršetka čitanja njegove zbirke. Svaka njegova rečenica – svaka rečenica – pedantno je do visokog sjaja ulaštena. Svaka misao je glatko izbrušena, veličanstvena u svojoj jednostavnosti i provodljivosti ideje i poruke od autorovog srca do srca čitatelja. Zbog svega gore navedenog, čitanje knjige “Evanesco” je za mene bilo najčistije i najintnzivnije moguće iskustvo čitanja. Kada knjige poput ove pokažu kako pisanje treba izgledati, čitatelj je tek onda sposoban osjetiti kako samo iskustvo čitanja treba izgledati. Zbog knjiga poput ove, čovjek postaje doživotni štovatelj pisane riječi.

Upravo sinoć je nevjerojatna, nenadmašna Tanja Tolić objavila svoj osvrt na knjigu na portalu “Najbolje knjige” i ja sam mogla odmah 30% svojih bilješki baciti u smeće. 🙂 Ona je to jednostavno napisala bolje, pa vas molim da svakako učinite sebi uslugu i pročitate njezinu recenziju, a ja ću od nje posuditi ovo o knjizi i naslovu:

“Dakle, sȃm sam na zemlji, nemam brata, nikoga tko mi je blizak, nemam prijatelja, nikakvo drugo društvo do sebe sama”. Tom rečenicom započeo je Jean-Jacques Rousseau svoje “Sanjarije usamljenog šetača”, napisane između 1776. i 1778. godine, nikad dovršene. Rousseauova knjiga podijeljenja je u deset poglavlja koje naziva “Šetnjama”. Zbirka priča “Evanesco” (Hena com, 2016.), u kojoj se na početku nalazi ovaj citat na francuskom jeziku, ne sastoji se od deset pripovijedaka nego devet, ali one bi se također mogle nazvati šetnjama, redom među ljudima koji – nestaju.

Naime, naziv “Evanesco” dolazi od latinskog glagola ēvānēscere, nestajati. Ovo nije knjiga za djecu, no da njima viknete “Evanesco!”, odmah bi znali da je riječ o čaroliji nestajanja koju je na satu Severusa Snapea prakticirao Harry Potter.

Kažu da ono što činimo govori o nama puno više od onoga što izgovaramo. No, ono što NE činimo – što propuštamo, pred čime se prestrašeno zaustavljamo, od čega u ključnom trenutku odstupamo, od čega odustajemo – oslikava najpotpuniju sliku nas samih. A na takvu sliku samih sebe ekskluzivan pogled imamo samo mi i u odnosu na tu sliku se postavljamo prema društvu i životu. Točnije, od njih se odmičemo.

Svaki od likova iz ovih priča nalazi se u nekoj vlastitoj verziji bijega; od dodira, spoznaje o oskudnosti drugih prilika, od uspomena, od suočavanja, od prosječnosti i šokantno lake zaboravljivosti jednog običnog ljudskog života.

Svaki lik koji susrećemo izučavanje je jednog od naših tihih grijeha koje činimo protiv samih sebe. “Bol zbog propuštenog”, “težina neučinjenog”, “ljubomora neiskušanih zadovoljstava” istovremeno su i simptomi i uzroci otuđenosti naših izgladnjelih duša. Jedini lijek, kao i Pavlićevi likovi, nalazimo u inatljivom, uvrijeđenom, pomalo i osvetničkom povlačenju od svijeta koji nam očito ne želi i ne može pružiti ono što želimo. Bijeg, u svojim vječito kreativnim varijantama, postaje morfij kojim otupljujemo spoznaju da nas boli izravan kontakt sa svijetom.

Dvije priče iz zbirke su me posebno ostavile bez daha, “Skakač” i “Čekaonica”. “Skakača” nekako vidim na početku niza, iako nije prva priča u zbirci, a “Čekaonicu” vidim na kraju niza, iako nije posljednja priča u zbirci.

Čak mi i imena likova iz te dvije zbirke imaju svoju tužnu simboliku. Lucijan, dijete koje tek nasilnim suočavanjem sa izvorom vlastitih strahova postaje opijen novim svijetom, podsjeća me toliko na galeba Jonathana Livingstona. No, Lucijanov medij transformacije i transcedencije nisu visine nego dubine. Njegovo ime i u samoj priči i u cijeloj zbirci ima posebno značenje; on je nešto blistavo, svjetlucavo, nešto što razbija sivilo jednoličnih egzistencija. Istovremeno, u čitavoj zbirci, on je jedini čije nestajanje je donekle hotimično. On je jedini koji je sebi stvorio i stanova u svijetu koji je želio. Onoga trena kada je do njega došao svijet za kojim on nije osjećao ni potrebe ni ljubavi, odlučio je da je dosta.

S druge strane je Diana, čije nesretno odabrano ime nosi obećanje plodnosti, lova, potrage i avanture. Njezina priča suočava nas sa našim vlastitim načinom postojanja; kavez koji si sagradimo od snova postaje nam ugodniji od stvarnosti u kojoj očekujemo njihovo ispunjenje. Planiranje i maštanje postaju sami sebi svrha, postaju podneblje u kojem najbolje uspijevamo. Životi su nam čekaonice iz kojih promatramo odlaske vlakova, autobusa, aviona i brodova prema destinacijama za kojima žudimo. Uvjereni da još trebamo čekati, da nije naš čas, istovremeno hodajući unatrag, stiščući u rukama putovnicu bez pečata, koju Valent tako ispravno zove najtužnijim predmetom na svijetu.

Koliko su vam poznati likovi koji žude za novom stvarnosti, drugačijom od one u kojoj žive, no nemaju habrosti stvarati je, tražiti i oblikovati. Žele da ona dođe k njima i da izgleda kao san. Da ni jedna njezina manifestacija ne boli, ne žulja, ne stišće.

Ova zbirka priča je šokantno precizna obdukcija našeg samotnog unutarnjeg svijeta, a ujedno i blaga opomena. Promotrimo kako mi nestajemo iz vlastitih snova i planova, kako nestajemo iz vlastitih obitelji i brakova, kako nestajemo iz svijeta, vremena i vlastitog života. Promotrimo. Možda nije svijet taj koji odguruje nas. Možda smo mi ti koji uzmičemo.

Ne bih mogla spavati a da nekome od vas ne poklonim primjerak ove dvjestostranične genijalnosti.

I dijelite riječ o ovoj knjizi, molim vas – ne nužno ovu moju recenziju. Pričajte ljudima o Valentu; tako talentiran pisac i mladić s takvim uvidom u ljudsku dušu nam treba.

Hvala vam!