EVERYDAY SEXISM – Laura Bates

Autorica Laura Bates prije nekoliko godina s posla vraćala doma. Na tom putu je doživjela nekoliko incidenata – zviždanje, dozivanje, dobacivanje vulgarnih komentara. Tako nešto se stalno događalo. Zbog čega je onda, ako je to normalno, bila toliko uznemirena i iznervirana svaki put? Započela je pretresati sjećanja na sve slične situacije koje je doživljavala i uskoro nije mogla pobrojati sve primjere. Pitala se doživljava li samo ona tako nešto s obzirom na to da nijedna druga žena o tome ne govori? Događaju li se i drugim ženama takve stvari? Odlučila ih je pitati.

U travnju 2012. godine pokrenula je jednostavnu web-stranicu, everydaysexism.com, pitajući žene bilo gdje na svijetu doživljavaju li one slične situacije. I lavina se pokrenula. Do konca 2013. godine, web-stranica je sadržavala 50 000 svjedočanstava žena iz cijeloga svijeta. Isplivali su primjeri svakodnevnog seksizma ne samo sa ulice već i iz domova, sa radnih mjesta, iz medija, škola i sveučilišta, iz svijeta politike. Dotaknuta je svaka uloga koju žena ima, pa ni uloga majke nije zaobiđena. Nije pošteđena ni jedna dobna skupina ni rasa ni vjera ni nacija. A Internet i nove tehnologije svako malo samo daju nove platforme na kojima se prije ili kasnije iznađe neki kreativan način da se seksizam dovede na uvijek jednu novu razinu.

Zašto se o tome ne govori? Zašto se to ignorira? Zbog toga što je to, kako autorica tvrdi, normalno. Zbog toga što su takva iskustva sastavni dio života svake žene.

U svojoj knjizi Laura nas obavještava (ako smo se kojim slučajem zabunili) da je ravnopravnost spolova još uvijek daleki san. Iako su se zakoni tek počeli kretati u smjeru izjednačavanja prava muškaraca i žena u mnogim segmentima života, u našoj svakodnevici bezobrazno očite razlike se i dalje vide. No, unatoč tome što su toliko brojne, ostaju nevidljive. Zašto?

Laura Bates navodi da postoje određeni “prigušivači” zbog kojih ova iskustva žena perzistiraju. Prigušivači su sljedeći: nepovjerenje (većina situacija nema svjedoka), sram (žene se uvjerava da su nekako same krive za to što im se događa), banaliziranje (stav da žene od muhe prave slona), normaliziranje (to se događa svim ženama, nisi ti ništa posebno) i sl.

Knjiga je organizirana u tematska poglavlja koja razgledavaju problem svakodnevnog seksizma u raznim društvenim okruženjima. Kada je u pitanju dob u kojoj se žena počinje susretati sa seksizmom, čini se da nema donje granice. Već djevojčice vrtićkog uzrasta razmišljaju o dijetama, svjesne moraju stasati u ženu u jednom svijetu koji od žene traži da izgleda na određeni način, da se ponaša na određeni način, da svoj život organizira oko točno određenih (dopuštenih?) prioriteta.

Novine se ne prestaju baviti time što su obukle političarke na ovom ili onom javnom obraćanju, izostavljajući sadržaje njihovih govora ili ih naprosto otpisujući kao nerelevantne jer dolaze iz usta osobe koja je nestabilna, neupućena, nesposobna jer je “preko kreveta došla do pozicije”. Ukratko, jer je žena. Angela Merkel, jedna od najmoćnijih žena današnjice, stalno je na meti zbog svoje frizure ili nemaštovitog oblačenja. Margaret Thatcher je sažalno ocjenjivana kao “bolja političarka nego majka i supruga”.

Svi znamo da su osnovne i srednje škole te fakulteti i studentski domovi leglo incidenata u kojima žene prolaze svoje formativne godine. Samo jedan od primjera koji autorica donosi odnosi se na incident kada su jedne studentske novine objavile kratki “recept” kako u kućnoj radinosti proizvesti vlastitu verziju Rohypnola (droga za silovanje – ne postoji droga za plesanje do zore, droga za zaboravljanje da si pao ispit, ali postoji droga za silovanje – jezivo), uz uvjeravanje da je to “sigurna strategija da se poseksaš za Valentinovo i to za cijenu nižu od one koju bi platio za kurvu.”
Šala mala, zbog čega se digla tolika panika oko toga?

O seksizmu u medijima je gomila toga napisano, još se piše i, bojim se, pisat će se. Serije, filmovi, načini vođenja intervjua (onaj kad su astronauticu pitali glupa pitanja), reklamne kampanje, glazba. Autorica naglašava da gomila serija i filmova danas ne prolazi tzv. Bechdel test – da u djelu fikcije postoje barem a) dvije žene koje b) razgovaraju jedna s drugom c) o bilo čemu drugome osim o muškarcima.

Na ulici su primjeri seksizma mnogobrojni. Na mnogo njih se ne odreagira jer su najčešće žrtva i počinitelj sami bez svjedoka i sve se odigra tako da žrtva ostane ili zatečena ili ustrašena. Ako netko i primijeti da se nešto čudno događa, rijetko tko intervenira zbog straha od konfrontacije, zbog straha da ne ugrozi vlastitu sigurnost.

Na poslu je gotovo nemoguće otvoreno se braniti od takvih situacija, prozivati ih ili tražiti njihovo penaliziranje jer je najčešće žena ta koja trpi i maltretiranje, ali i posljedice ako se za njega sazna. Najčešće je njena pozicija ugrožena. Autorica s gnušanjem donosi primjere iz raznih poslovnih okruženja gdje je uprava napisala prijedloge ženskim zaposlenicama što trebaju činiti da izbjegnu slične incidente. Što ŽENE trebaju činiti da spriječe da se netko prema njima ponaša kao svinja. Nigdje naputka muškarcima da će snositi posljedice ako se ponašaju kao svinje.

Uloga majčinstva je još jedno veliko minsko polje gdje se žene stavlja pod povećalo i gdje se vidi da muški i ženski roditelj nisu jednaki. Pita se Laura jeste li ikada vidjeli stol za presvlačenje pelena u muškom toaletu?

Autorica nas upoznaje i sa pojmom i težinom intersekcionalnosti; ako si, recimo, takve “sreće” da u vlastitom identitetu kombiniraš pripadnost barem dvjema različitim diskriminiranim skupinama. Dovoljno je loše ako si danas debeo, tjelesni invalid, druge rase, vjere ili nacionalnosti, druge seksualne orijentacije. A kombinacija bilo čega tvoje postojanje u ovom društvu čini nemjerljivo težim.

—o—

Sve ovo su tek primjeri koji ne obuhvaćaju fizičko nasilje nad ženama. No, autorica donosi i primjere seksizma usmjerenog protiv muškaraca, kao i cijelo jedno poglavlje o tome kako različite skupine ili pojedinci uzvraćaju udarac i aktivno djeluju na suzbijanju seksizma.

Autorica naglašava kako knjiga nije osuda muškog roda. Knjiga je resurs namijenjen muškarcima jednako kao i ženama, gotovo kao priručnik koji će im pomoći da, ako žele, nauče uočavati svakodnevni seksizam kojemu se mogu onda, ako žele, oduprijeti ili suprostaviti, ne ga replicirati.

Ova knjiga spade među najvažnije knjige koje sam pročitala u protekloj godini i doista mislim da bi tema koju obrađuje trebala napustiti svijetu tabua i naseliti se, na primjeren način, u već u osnovnoškolskim učionicama. Milijuni djevojčica diljem svijeta polako rastu u djevojke i žene, ali u kakvoj društvenoj atmosferi odrastaju, odredit će u kakvu osobu će se formirati. Ili, nažalost, bolje rečeno – deformirati.

Hvala Vam!

XOXO