U zadnje vrijeme ima dosta distopijskih romana, serija, filmova. Zanimljivo je kako su veoma slični i čim jendu takvu knjigu uzmete u ruke, možete već pretpostaviti na što ćete naići. Olupine automobila, mrtvace, razrušene gradove, malobrojne preživjele koji vješto manevriraju između dobra i zla. Ljudskost i moral se gube, nema civilizacije ni milosti.

Pomalo mi je žao što još nisam naišla na knjigu koja bi nam projicirala malo svjetliju budućnost. Nešto u stilu Julesa Vernea, da pomislim da bi ljudi u budućnosti mogli i napraviti nešto pametno i inovativno. Zar je ovo zbilja sve? Zar nećemo postići nešto bolje? No, onda bi to bio roman utopije, a ne distopije.

“Postaja jedanaest” je, kao što ste i pretpostavili, još jedan distopijski roman i nećete naći ništa novo vezano za kraj svijeta. Pokošen virusom, uništen ljudskim ludilom. No, ova knjiga je zanimljiva jer povezuje prošlost i budućnost, šeta kroz sjećanja i povezuje točkice kao u bojankama za djecu da bi dobili širu sliku.

Priča počinje glumcem na pozornici koji glumi ulogu života, Kralja Leara. Kad se ruši na pozornici, u priču uskače još jedan lik koji mu pokušava spasiti život. Tu je i djevojčica na koju će se neočekivano u budućnost odraziti greške umirućeg “kralja”. Dok nam maestralno dočarava atmosferu umiranja u snijegu koji pada i na pozornici i zvan nje, spisateljica nas vodi tužnom i nostalgičnom pričom u jednoj običnoj večeri, gdje muškarac dobije poruku: “Možeš li da kupiš mlijeko?” I svijet se ruši…

Dok svijet umire, iz nebodera ga promatraju dva brata. I krećemo na neobično putovanje naprijed-natrag kroz prošlost i budućnost.

Roman nas vodi u svijet imaginarnog lika iz stripa, Kapetana 11, koji stoji nad svojim svijetom koji isto umire:

“Stajao sam nad svojim razrušenim domom i pokušavao da zaboravim
kako je sladak bio život na zemlji.”

Njega i strip o neobičnom drugom svijetu je nacrtala i izmaštala nesretna žena u potrazi za ljubavi i svojim mjestom u svijetu.

Vodi nas na put sa putujućom družinom koja u svijet budućnost donosi predstave Shakespearea. Provlačimo se kroz sjećanja ljudi koji se nisu još sreli ili čak i jesu, a da toga nisu svjesni, no povezani su na različite načine. roman progovara o slavi njenom kratkotrajnom sjaju, o ljubavi i o onome kad ljubavi nema. ovo je melankoličan roman o ljudima koji misle da su veliki i o onima koji to nisu, ali ustvari jesu, o pogrešnim odlukama i onom jednom danu kad shvatiš da je kasno za “ispravak”.

“Kapetan 11: ‘Kako ti je bilo na kraju?'”
“Kapetan Lonagan: ‘Kao da se budim iz sna.'”

Prelijepa priča, bez obzira na sve, nije jedna od onih koja će vas oboriti s nogu na prvo čitanje, ali će vam se zasigurno dugo motati po glavi.

– Marinka