Ako ste dovoljan broj puta uspjeli ne pobjeći s nastave hrvatskog jezika i književnosti dok ste pohađali srednju školu, morali ste čuti za ova dva imena, Abelard i Heloiza.

Ja sama sam bila vrlo redovita jer sam, naime, bila zatreskana u nastavnika. Da je kojim slučajem bilo izvedivo da pohađam svako njegovo predavanje i u drugim razredima, sjedila bih u prvoj klupi i divila se njegovoj elokvenciji, sarkazmu i ljubavi prema crnom humoru.

Kako sam ga pozorno slušala i pobožno vodila bilješke na njegovim predavanjima, znam da nam je junake ove knjige spominjao i kada nam je govorio o srednjovjekovnoj književnosti i o epistolarnom romanu. Dodirnuli smo se ovih imena tek toliko da ih se sjećamo; opširniji razgovori o Abelardu i Heloizi su ili bili rezervirani za gimnazijalce ili uopće, što je vjerojatnije, nisu bili primjereni za raspravu na nastavi. 🙂

Početkom ove godine sam ova dva imena ponovno susrela u knjizi “Signed, Sealed, Delivered” autorice Nine Sankovitch, čiju sam knjigu “Tolstoy and the Purple Chair”, a koja govori o godini dana u kojoj je autorica čitala jednu knjigu dnevno, pročitala i recenzirala u 2016. godini.

U knjizi “Signed, Sealed, Delivered”, autorica govori o povijesti tradicije pisanja i razmjene pisama. Pisma su, naime, dugo vremena bila jedini način komunikacije između ljudi koji se nisu fizički nalazili u istoj prostoriji. Na papiru se razmjenjivalo štošta – molbe i opravdavanja, sjećanja i nadanja, planovi i ucjene. Pisma su se pisala kako bi prijatelji razmijenili svoje književne pokušaje, recepte, tračeve. Pisalo se iz vojske, iz bolnica i sanatorija. Pisalo se uoči blagdana.

Pisala su se, naravno, ljubavna pisma. I upravo je poglavlje o ljubavnim pismima ono u kojemu autorica Nina Sankovitch spominje Abelarda i Heloizu.

Priča nam isto ono što nam o ovo dvoje ljudi priča i Goce Smilevski – Peter Abelard je bio vrlo poznat i cijenjen filozof i predavač u Parizu, a mladu Heloizu upoznao je kada ga je njezin ujak, koji je Heloizu odgajao nakon smrti njezinih roditelja, angažirao kao Heloizinog tutora.

Razlika u godinama bila je ozbiljna, a Heloizina pohota, čini se, lako je parirala onoj njezina starijeg i iskusnijeg ljubavnika, pa je skandal koji je uslijedio kada se doznalo za ovu aferu (i Heloizinu trudnoću) bio razumljivo glasan.

Heloiza je progonstvom iz Pariza te gubitkom časti i prava na slobodan život platila za svoju mladenačku raskalašenost. Abelard je, osim svojom reputacijom, platio i… ah… obiteljskim draguljima, kaže li se to kod nas tako? Heloiza je rodila sina, Astralaba, a zatim nastavila svoj život daleko od njega, u samostanu.

A onda je, nekoliko godina nakon njihovog rastanka, počela razmjena pisama između Heloize i Abelarda. Autorica knjige “Signed, Sealed, Delivered” piše kako su ta pisma, otkrivena nakon smrti ovih nesretnih ljubavnika, pokazivala kako su ljubavni zanos i strast mogle biti sile koje nisu poštovale ni protok vremena, ali ni činjenicu da im je autorica, u vrijeme kad ih je pisala, već bila na čelu jedne ćudoredne institucije.

Pomalo čak i s divljenjem, Nina Sankovitch je pripovijedala o hrabrosti i samouvjerenoj drskosti odrasle Heloize da toliko godina nakon afere ne samo njeguje detaljna sjećanja na noćne avanture s Abelardom, već da ga rado i detaljno u svojim pismima podsjeća na njih. Abelard joj je, navodno, uzvraćao molbama da se pribere, da “ohladi”, da se urazumi i prihvati svoju sudbinu. Ukratko, molio ju je da se ostavi “prljavih maštarija” i posveti se služenju i molitvi. Što Heloizi, još uvijek očaranoj Abelardom, nije padalo na pamet.

A onda je Goce Smilevski ovim svojim romanom unijeo malo zdravog razuma u ovu priču. Mnogi su proučavali pisma koja su navodno razmijenili Abelard i Heloiza, a neki od vrijednih proučavatelja uočili su da u tim pismima nešto nedostaje. Točnije, NETKO nedostaje.

Goce Smilevski je, čini se, bio vrlo zaintrigiran jednom teorijom o prirodi ovih pisama i, pretpostavljam, uvjeren kako sadržaj pisama govori jedno, ali logika govori nešto sasvim suprotno, spretno slaže priču u kojoj ispisuje ono što je netko oteo Heloizi.


Pišući ovaj prekrasan roman, pokušao je vratiti Heloizi njezinu priču, njezinu istinu. Posudivši Heloizi svoju spisateljsku ruku, svoje riječi, omogućio joj je da se pred nama prikaže kao jedna sasvim drugačija žena; onakva kakva je, možda, zapravo i bila – inteligentna, brižna majka – a ne samo kao izmišljeno biće kojim je netko gladio ego i hranio svoje narcisoidne potrebe.

Odbijam vam reći više od toga; Goce Smilevski je u pogovoru ove knjige objasnio čitatelju zbog čega su ga u pismima Heloize i Abelarda toliko zaboljela neka izostavljanja, neki prazni prostori, da je osjetio potrebu jednoj maloj ženi, barem u svom romanu, vratiti nešto dostojanstva, a možda i ono nešto za čime je Heloiza žudjela više nego za čistim obrazom i blistavom reputacijom…

“Pitala sam se kako se oprostiti od onoga kojega sam rodila, kako se oprostiti od prvoga koraka koji će napraviti? Kako se oprostiti od njegova prvog smiješka koji neću vidjeti, i od svih njegovih smjehova i plačeva koje neću čuti? Kako da se odvojim od njegove prve izgovorene riječi, i od svih riječi dobrote i zloće, nježnosti i uvreda, koje će doći poslije prve riječi? Pitala sam se kako ću se oprostiti od njegovih usana koje su toliko kratko sisale mlijeko iz mojih grudi, (…) kako ću se oprostiti od njegovih prstiju koji neće sklopiti moje mrtve oči?”

Zbog ove plemenite geste, tako lijepo izvedene, ja sam gospodinu Smilevskom duboko zahvalna i kao čitateljica i kao žena i kao majka. Razgalili ste me, gospodine Smilevski. A i rasplakali – na istom onom mjestu u knjizi na kojem ste me tako prepali pokazavši mi koliko daleko može ići ljudska okrutnost.

Kolike će ženske sudbine, pitam se, ostati ne samo zaboravljene, nego savršeno nespoznate, samo zato što su ženske riječi u određenim vremenskim periodima, u određenim podnebljima, bile toliko tanke, krhke, prozirne od neuvažavanja da su na papiru ostavljale jedva vidljiv trag preko kojeg je, tko god je to htio, masnim crnim slovima pisao svoju priču…

Ne mogu reći da mi kroz glavu nije prošla ova misao: “Pa kako niti jednoj ŽENI nije palo na pameti da ovo napravi? Da napiše ovakav roman?”, ali i da jest, ova Vaša priča zaista toliko blista i zbog ljepote pisanja i zbog ljepote namjere, da bi mi bilo krivo da ste ideju pustili i čekali da, možda, nekoj ženi padne na pamet da se njome pozabavi. 🙂 Pa čak i ako je ova verzija događaja samo puka fikcija, hvala Vam na njoj. Tek sada kad je imamo, znamo koliko nam je trebala.

Zahvaljujem vam se, kao ljubiteljica knjiga, na ovoj sceni koju će, sigurna sam, voljeti i razumjeti mnoge Bibliovcine čitateljice:

“Hajde”, rekoh joj. “Odlazimo.”
“Pođite,” reče. “Ja ću ostati s knjigama.”
“Naći ćemo druge knjige.”
“Ja volim ove”, reče i pomiluje svezak pred sobom.
“Nećeš ih imati dugo. Sigurno će ih zapaliti.”
“Tada, neka izgorim s knjigama”, nasmiješila se Landina.
“Molim te”, rekoh. Približih joj se, klekoh pored njenih nogu, počevši joj ljubiti ruke, koje su nastavile milovati knjigu. “Molim te, pođi s nama.”
Pomilovala me, poljubila i čelo, i rekla:
“Idite. Moj život je i bez ognja blizu svršetka. Barem ću otići s knjigama.”

Zaljubila sam se u ovu knjigu. I zato što sam se prije Interlibera zaljubila u ovu knjigu, na sajmu nisam ni pola trenutka oklijevala kada je trebalo kupiti knjigu “Sestra Sigmunda Freuda”.

Ako ste majka, voljet ćete ovu knjigu. Ako ste žena, ne može se dogoditi da vas ostavi ravnodušnu.

Svakako ide na popis najdražih knjiga koje sam pročitala u 2017. godini.