Ove godine, a možda ni tko zna koliko narednih, neću čitati ovakvu knjigu. Koliko sam sigurna u to? Poprilično. Petsto posto.

Vidim li ja to da neki od vas malo skeptično gledaju u ovaj tekst? Klasična navlakuša da se čita dalje?

Hoćemo testirati? Pokušajmo.

Koliko među vama ima onih koji muku muče s kilogramima? Koliko među vama ima onih koji nisu malo bucmasti, nego doista debeli, pretili čak i žele o tome razgovarati? Koliko među vama ima onih koji su golemi, teški, ogromni i maštaju o tome da to jednoga dana, možda već do sljedećeg ljeta, neće više biti? Biste li sa mnom htjeli podijeliti podatak koliko dugo već imate tu maštariju? Koliko puno je ljeta već prošlo, a sve je, u najboljem slučaju, ostalo isto?

Koliko vas želi sa mnom otvoreno razgovarati o tome kako se ponosi svim ženama koje zagovaraju prihvaćanje vlastitog tijela u svim njegovim veličinama, ali moli Boga da ona ne bude među onima koje nešto na sebi trebaju prihvatiti, pogotovo ne činjenicu da se to tijelo otima kontroli i sve teže dovodi u red?

Ima li među čitateljima muškog roda? Odlično. Koliko vas želi razgovarati o neugodi, možda i panici, koju osjećate kada, recimo, primijetite ili načujete da netko sa znatnim viškom kilograma prema vama gaji romantične naklonosti, a možda i otvorene erotske fantazije? Što činite da to potisnete, da o tome ne razmišljate, da od toga pobjegnete?

Možete li se zamisliti da ležite pod plahtama s nekim tko ima trideset, pedeset, a možda i stotinu kilograma više nego što bi trebao imati? Možete li se zamisliti da ste nježni prema takvom tijelu pored vas?

Možete li se prisjetiti kako reagirate kada vidite doista debelu osobu kako jede u javnosti; u restoranu, na plaži, u parku, na kakvom uličnom festivalu hrane? Ne držite joj prodike u sebi? Nemate potrebu nekome nešto prokomentirati o tome? Ne događa vam se da molite nebo da ta debela osoba ne sjedne pored vas u kinu, u autobusu ili u avionu?

Znam točno kojim mislima se pokušavate sada svađati sa mnom. Točno znam jer su mi u lavinama nadolazile dok sam čitala ovu knjigu.

Da sam licem u lice razgovarala s autoricom ove knjige, vjerojatno bih je prekidala, zgranuto ili nježno i tiho, da joj objasnim koliko je u krivu, da je razuvjerim, da joj kažem kako normalni, civilizirani, dobro odgojeni ljudi ništa od toga ne rade. Kako svi mi zreli i odrasli ljudi zapravo gledamo svoja posla, shvaćamo i prihvaćamo ljude koji nisu konvencionalno lijepi, kako činimo sve, baš sve da se i takvi među nama osjećaju voljeno i prihvaćeno i dobrodošlo, da hrabro stajemo u njihovu obranu kada je netko prema njima bezobrazan…

I time bih joj samo potvrdila upravo ono O čemu piše i ono ZBOG čega je napisala ovu knjigu. Mi ne slušamo. Mi ne slušamo što nam debeli ljudi govore. Mi ne znamo ništa o njima i njihovim životima i njihovom odnosu prema vlastitom tijelu. Lažemo, sakrivamo, izvrćemo, zaglađujemo, uljepšavamo.

Uglavnom razgovaramo O njima, a kada razgovaramo S njima, razgovaramo kao s malom djecom.

Ne slušamo.

Samo tražimo priliku da damo unaprijed naučene odgovore koji su “dobri” i “ispravni” i “plemeniti”. Kada kažemo da smo slijepi na izgled, da nam to nimalo nije bitno, ne govorimo to iz uvjerenja, već zbog osjećaja ponosna i zadovoljstva koji nas obuzmu zbog nas samih, što smo kvalitetno ljudsko biće koje gaji takve progresivne, humanističke nazore.

I lažemo. Jako puno lažemo, kako bismo zaštitili, kako bismo izbjegli bolnu temu, kako bismo izbjegli da nekoga povrijedmo.

Roxane Gay sve ovo zna. Ovo nije njezina prva knjiga, ali jest njezina najhrabrija, najotvorenija, najiskrenija. Roxane Gay ZNA da u razgovoru sa mnom ne bi daleko stigla u pričanju svoje priče, u izricanju svoje istine. Sigurna sam da bih joj refleksno htjela nametnuti svoje “ispravno” viđenje svega; ja, koja nikada nisam živjela u tijelu teškom tristo kilograma.

Zbog toga je napisala ovu knjigu; zbog sebe, da se sama suoči sa svim istinama života u vlastitom tijelu; zbog nas koji želimo, ipak, zatvoriti usta i malo slušati; za nas koji pritom možemo kontrolirati neugodu i podijeljene osjećaje koji nam se vrpolje u grkljanu dok ovakve ispovijedi čitamo i slušamo.

Jedna od najbolnijih ispovijedi u ovoj knjizi za mene je bilo priznanje kako je grubo i divljački njezino tijelo, tada tijelo dvanaestgodišnje djevojčice, obezvrijeđeno u grupnom silovanju. Kada je jednom žensko tijelo obezvrijeđeno – nije silovanje jedini brutalan način da se to učini, posjedujemo mi i mnoge druge kreativne i podmukle načine da to činimo – kako se osoba koja nastanjuje to tijelo, osoba koja JEST to tijelo, ponaša prema njemu dalje?

Postoji mnogo smjerova kojima se može krenuti, Roxane je odabrala onaj u kojem se htjela riješiti tijela koje ju je izdalo. Željela je sagraditi tijelo koje je utvrda, tvrđava; koje je silno i snažno. Htjela je sagraditi oko sebe tijelo koje je strašno i odbojno, ali sigurno…

Uvidjela je, s vremenom, da posjeduje tijelo koje nitko ne želi dotaknuti, nitko ne želi na neprimjeren način dodirivati. Problem je nastao kada je shvatila da od takvog tijela bježi jako puno ljudi…

Takvo tijelo, zaista, pruža zaštitu od određene vrste ljudi s određenim namjerama. No, salo je snažan i neselektivan repelent – izaziva odbojnost i gađenje i osudu i kod onih ljudi koje Roxane ne bi htjela držati podalje od sebe. Debljina izolira.

Osim toga, debljina nosi sa sobom mnoga druga društvena očekivanja i predrasude, pogotovo ako je riječ o ženama i debljini. Mnoga očekivanja se izravno kose jedna s drugima, a nitko ne pomaže debelim ženama da te dileme razriješe. Osim toga, nitko ni ne trpi da debela žena o tim temama povede razgovor.

Jer zašto trošiti vrijeme na pričanje, kad se u tom vremenu može ići vježbati, zar ne?

Ova knjiga je knjiga o svim temama koje se tiču debljine (i žena), a koje nam je neugodno ukucati u tražilice i o njima čitati; za koje je teško priznati da nas zanimaju, a kamoli – KAMOLI – o njima otvoreno razgovarati.

Što znači biti svjestan koliki si i biti savršeno svjestan u kakvom svijetu zauzimaš toliko prostora?

Što znači biti svjestan točno na koji način se vodi javna diskusija o tijelima kao što je tvoje, a ti u njoj ne možeš sudjelovati jer te se, na neki način, to ne tiče? Jer tvoj dio priče nije bitan – jer je tvoja priča jedno sramotno opravdavanje, izvlačenje, traženje i nuđenje isprika, što je neprilično za jednu odraslu osobu, a i ne doprinosi rješavanju problema.

Što znači znati bolje od svih u čemu je tvoj problem i znati i rješenje vlastitog problema, pa opet godinama, desetljećima ne uspijevati se s njim izboriti?

Što znači biti svjestan da ono kako izgledaš diktira toliko toga u tvom životu, bez obzira na to koliko se dobro ti s tim nosiš?

Još uvijek mislite da netko, bilo tko, o tome kod nas želi i može otvoreno razgovarati?

Nisam ni mislila…

La-ce-ri-ra-ju-će.

Bravo, Roxane.
Hvala, Roxane.
Jebi ga, Roxane.
Oprosti, Roxane…