IN OTHER WORDS – Jhumpa Lahiri

Učili su nas da je tako najbolje, najpametnije raditi. Kada odlučimo iskušati nešto novo, naučiti nešto novo, postoji samo jedan dobar način – postupno i vrlo oprezno. Pomalo. Moguće je da su nas zeznuli, slučajno ili namjerno. Moguće je da upravo zbog takvog pristupa, logičnog (?) i razumnog (?), čitavoga života u nečemu ostajemo početnici. Nikada dovoljno vješti, nikada dovoljno sretni razinom naučenog.

Dvadeset godina je Jhumpa Lahiri na taj način učila talijanski jezik; postupno i oprezno, uz rječnik, bježeći u zagrljaj svom engleskom jeziku čim bi talijanski postao imalo zahtjevan. Dvadeset godina, učeći na ovaj način, nije uspijevala ovladati talijanskim. Zaključila je da ga, očito, nije učila na pravi način i odlučila se na drastičan pristup.

Preselit će se u Rim.

Za vrijeme boravka u Rimu govorit će samo talijanski jezik.

Neće ni čitati na engleskom. Svaki oblik komunikacije između nje i svijeta, odlučila je, odvijat će se na talijanskom.

To svoje uzbudljivo životno razdoblje opisala je u knjizi “In Altre Parole” ili “In Other Words”. Nije znala, kaže, zbog čega ju je baš talijanski jezik toliko očarao, no znala je, od trenutka kada ga je prvi put čula, da je to jezik koji joj je bilo suđeno poznavati, koji ju je zavodio. Postupno i vrlo oprezno, uvijek izdaleka.

Zbog čega je ovo bio nezamisliv potez? Jer je u trenutku kada je odlučila poći na, kako ga sama zove, lingvističko hodočašće u Rim, Jhumpa Lahiri već bila ne samo poznata autorica, već i najmlađa dobitnica Pulitzerove nagrade za knjigu “Interpreter of Maladies”. Napustivši SAD, napustila je svoj status, svoj jezik (svoje jezike, točnije), svoje zaposlenje – sve kako bi se upustila u intenzivnu, strastvenu avanturu s ljubavnikom s kojim je oprezno koketirala dvadeset godina. Ta njezina avantura s talijanskim jezikom uskoro se pokazala kao čarobno propitivanje vlastitog identiteta i neponovljiva prilika za upoznavanje sebe kao žene i umjetnice.

Knjigu sam počela čitati u rano proljeće, u popodnevnim šetnjama sa svojim sinom. On bi preferirao promatranje iz kolica (jutra su mu bila draža za divljanje po parkovima), pa sam mogla jednom rukom manevrirati kolicima između pasa, penzionera, biciklista i drugih majki u šetnji, a drugom držati knjigu i čitati. Da mi je netko tada rekao: “To ti je knjiga o tome kako je neka žena odlučila učiti talijanski”, rekla bih mu da me ne zanima, da mi da nešto bolje i zabavnije. Nisam znala točno o čemu je knjiga, znala sam samo da je Twitter eksplodirao zbog nje. Svi strani izdavači koje pratim, svi strani portali i blogovi koje pratim objavljivali su svoje dojmove ovoj “fenomenalnoj knjizi”. Kud svi Turci, jel…

Do kraja prvog poglavlja sam znala da će ovo biti jedna od knjiga koju ću pamtiti ove godine, no nisam znala do koje mjere će me oduševiti. Nisam mogla ni slutiti koliko ću toga dobiti iz nje, koliko će me autoričina elegantna i precizna promišljanja o učenju jezika naučiti o životu. Ovo je jedna od onih knjiga koje vas mijenjaju i to na način da uvažavaju i poštuju sve ono što jeste, ali vam pokazuju sve ono što možete postati, samo ako budete dovoljno hrabri da sasvim neoprezno i nesuzdržano i strastveno potrčite ususret onome što vas godinama doziva.

Kroz čitavu knjigu, kroz čitav svoj projekt preseljenja u drugi jezik, Lahiri je preokupirana zanimljivim temama.

Jedna od njih je naš jezični identitet. Ono što jesmo, ono što misilmo i znamo o svijetu i drugim ljudima, naučili smo kroz jezik ili jezike koje poznajemo. Način na koji komuniciramo sa svijetom i samima sobom određen je bogatstvom vlastitog vokabulara, kako unutar svog jezika, tako i unutar drugih jezika koje poznajemo.

Jhumpa Lahiri spretna je s jezicima. Bengalski ili bangla je jezik koji je naslijedila od roditelja i čijeg se poznavanja uvijek sramila. Engleski je jezik s kojim je odrasla i koji je smatrala “svojim”. Na engleskom je napisala knjigu koja joj je donijela prestižnu književnu nagradu.

Kao etablirana autorica, u engleskom jeziku se osjećala “kod kuće”, na sigurnom; njime je vladala savršeno. No, možda malo kontradiktorno, engleski jezik je istovremeno bio jezik zbog kojeg si nije dopuštala pogreške; ako nešto toliko dobro poznaješ, imaš obvezu koristiti ga savršeno i ne dopuštati si pogreške. Jezik s kojim si rođen i koji dobro poznaješ daje ti sigurnost u komuniciranju i (ako si autor) u stvaranju, no istovremeno ti ne dopušta avanturu iskušavanja i griješenja, pokušaja i neuspjeha. Koliko god joj je engleski jezik bio sigurno utočište, postao joj je tijesan.

Jezici s kojima odrastamo su nam poput članova obitelji, poput vlastitog imena; ne možemo ih birati – netko drugi ih je odabrao za nas, a toliko snažno nas određuju. Lahiri je objasnila kako je ovaj njen dobrovoljni bijeg u talijanski zapravo oblik pobune i potrage za vlastitim identitetom. Talijanski je jedini jezik koji je za sebe odabrala sama, vlastitim srcem. Dopustila je da se strast prema riječima pretvori u gorljivu odanost, a zatim u plamteću opsesiju.

Lahiri mi je potpuno okupirala pažnju personificirajući talijanski jezik. Prikazala ga je kao biće čiju pozornost, ljubav i prihvaćanje žudi zaraditi. A zatim me je osvojila činjenicom što kroz cijelu svoju knjigu, cijeli svoj odnos približavanja talijanskom jeziku, govori o tome što je naučila o kreativnosti (pogotovo onoj koja koristi riječi) i o tome kako su nesavršenosti i neuspjesi sastavni dio svakog procesa učenja i osobnog rasta.

Perfekcionizam je zavodljiv, ali otrovan. S kreativnog stajališta, perfekcionizam je razoran. Autoricu nesavršenost kao koncept nadahnjuje daleko više nego što bi to perfekcionizam ikada mogao.

Učiti i živjeti na potpuno otvoren, djetinji način, moguće je samo ako se potpuno prepustimo procesu. A potpuno prepuštanje procesu moguće je samo ako smo spremni perfekcionizam ostaviti iza sebe.

Kada započnemo učiti bilo što, mijenjati bilo što, mi smo promatrači koji gotovo uvijek griješe čim pokušaju sudjelovati. Na samim počecima bilo kojeg pothvata, mi smo uključeni u gotovo potpuno jednosmjeran proces – primamo, ali ne znamo uzvratiti. Shvaćamo što trebamo činiti, ali još uvijek ne znamo kako ili nismo u tome jako dobri. No, ona strast i ona želja da budemo u blizini nečega što nas oživljava, polako nas mijenja i mi pomalo postajemo sposobni odnos pretvoriti u dvosmjeran; postajemo sposobni i uzvratiti. Prestajemo samo slušati, već i progovaramo. Prestajemo samo gledati, već i stvaramo fotografije ili slike. Prestajemo samo čitati, već i pišemo.

Na taj način nam je svako neznanje, kaže Lahiri, korisno. Ne znati nešto, biti početnik u nečemu, biti nesavršen u nečemu znači da smo u stanju stalnog napretka i razvoja, da smo stalno u blizini mogućnosti. Biti početnik je, za nju, beskrajno uzbudljivo unatoč tome (ili baš zbog toga) što je to stanje u kojem čovjek čini gomilu pogrešaka.

Ovo stanje jedino je plodno stanje u kojem autor (ili bilo koja druga vrsta stvaratelja) može biti. Jedino ovakvo stanje – u kojem smo slobodni probavati i griješiti i ispravljati – hrani kreativnost. Najopasnija stvar za bilo kakvog stvaratelja upravo je bijeg na sigurno, tamo gdje smo nepogrešivi, gdje nas poruga i kritika ne mogu dostići.

Ovo mi je jedna od onih rijetkih knjiga u kojima je svaka rečenica savršeno podatna, mazna i glatka. Gotovo svaku misao bi čitatelj omotao oko prstiju, zatim je udahnuo, osluhnuo, okusio. Pred ovakvim rečenicama se čitanje pretvara u meditaciju. To sam najsnažnije doživjela kod njezinih promišljanja o čarobnoj i čudnovatoj prirodi riječi.

Primjerice, postoje riječi koje naš materinji jezik nema, ali su nam poznate na nekom drugom jeziku i koncept koji predstavljaju nas potpuno osvaja; prepoznajemo ga kao dio vlastitog iskustva postojanja na ovome svijetu. Isto tako, naš materinji jezik ima riječi koje ima i neki drugi jezik, no dok jedna riječ na našem materinjem jeziku ne pobuđuje nikakve emocije, ta ista riječ izrečena na nekom stranom jeziku ima snagu da pred nama i u nama oživi sjećanja i nadanja, ljude i gradove i ulice, osjećaje i atmosfere minulih i budućih vremena.

Zbog toga je čitanje čarobno – tražimo “svoje” riječi, koje kao da samo nama govore nešto posebno, tražimo riječi koje nas transformiraju. Tražimo “svoj” jezik. Kada ih nađemo, skupljamo ih i čuvamo i koristimo. Ono što jesmo i ono što želimo biti sazdano je od riječi koje nas zavode; sve ono što jesmo i ono što doživljavamo, kodirano je kroz riječi koje nas oduševljavaju, pogotovo na jeziku koji žudimo znati…

Osim toga, jezik ima i onu praktičnu svrhu – povezuje nas sa mjestom i ljudima među kojima živimo. Isto tako, nepoznavanje jezika drži nas na distanci u odnosu na mjesto i ljude među kojima nastojimo uspostaviti svoj život. Koliko ovo može čovjeka priječiti da potpuno uroni u vlastiti život, u nekoj drugoj zemlji u kojoj se ne govori čovjekovim materinjim jezikom, autorica detaljno opisuje kroz svoju borbu da za sebe izgradi život u Rimu. Želi toliko dobro i toliko savršeno ovladati talijanskim, da je jezik i kultura prestanu doživljavati kao stranca i da je grad potpuno prihvati u svoje kamenite ulice.

No, ovo je frustrirajući i povremeno deprimirajući proces. Govoreći o tome, autorica me je podsjetila na lik Anne iz knjige “Hausfrau” koja se tijekom skoro deset godina boravka u Švicarskoj nije uspjela osjećati kao kod kuće jer joj njemački jezik, a pogotovo “Swytzerdütsch», ostaje nedokučiv, nedodirljiv.

Knjiga «In Altre Parole» izrazito je hrabra avantura. Poznata i priznata autorica odrekla se svojih blistavih titule (barem na neko vrijeme) kako bi opet postala početnik. Napustila je sigurnost jezika kojeg poznaje savršeno kako bi mjesecima, godinama, istraživala novi jezik, novi život. Ono što ona jest (spisateljica, profesorica, dobitnica Pulitzerove nagrade) nije bitno u odnosu na ono što ona želi raditi – učiti i stvarati.

“In Other Words” je knjiga koju je autorica napisala na talijanskom. Osim njezinih osvrta na svoj proces usvajanja jezika, knjiga sadrži i dvije potpuno izmišljene priče. Na taj način je “In Other Words” istovremeno njezino prvo beletrističko i publicističko djelo na talijanskom jeziku. Tek kasnije je knjiga dobila svoj prijevod na engleski i druge jezike. Zanimljovo je da je sama Lahiri odbila napisati prijevod vlastite knjige, a zanimljive razloge za takvu odluku detaljno opisuje u knjizi.

Kako sama kaže: «Priče nastaju iz življenja, i promatranja, i reagiranja, i primjećivanja, i razmišljanja.» Kreativnost se hrani hrabrim suočavanjem sa svim nijansama života; ona najbolje uspijeva na tlu posutom pokušajima i pogreškama koje je ugazila nečija ustrajna noga koja ne prestaje koračati u potrazi za avanturama i iskustvima.

Upravo zbog toga ova knjiga ostaje nešto najinspirativnije što sam pročitala ove godine.