Kada god, potaknuta nečime što sam čitala ili razgovorom u kojem sam prethodno sudjelovala, razmišljam o temi žalovanja, uvijek se sjetim važne lekcije koju sam naučila za vrijeme studija psihologije – žalovanje je izrazito stresan process koji od čovjeka traži toliko puno. Okolnosti žalovanja nisu normalne okolnosti života, a suočavanje sa gubitkom može uključivati (i najčešće i uključuje) za čovjeka netipična ponašanja.

Ukratko, normalno je sve ono što čovjeku pomaže da izađe na kraj s nenormalnim zahtjevima koje neka situacija, neki gubitak, postavlja pred čovjekove mentalne, emocionalne i fizičke kapacitete.

A mi želimo da nam bude dobro. Kako kaže autorica Helen Macdonald u citatu na početku ovoga teksta – kada nam nije dobro, činimo sve što znamo, sve što možemo, sve što osjećamo da bi nam moglo pomoći da budemo dobro.

Ova knjiga zadivljujuće je bogat, jezgrovit i očaravajući prikaz jednog takvog oporavka. Ipak, koliko god je čudesna, toliko je duboko usađena u stvarnosti, u svakodnevici i upravo zbog toga svojom snagom pogađa čitatelja u samu moždinu i potresa ga duboko, do onog dijela bića koji je i dalje divlji, koji i dalje pripada Prirodi.

Helen Macdonald oduvijek je bila opsjednuta pticama. Da budemo precizni, pticama grabljivicama. Dok su njezini vršnjaci po zidova svojih soba lijepili postere glumaca i pjevača, po zidovima Helenine sobe šepirile su se grabljivice oštrih kljunova, ponosnog držanja i drskih pogleda.

Još kao djevojčica znala je da jedino što ikada želi postati jest – sokolarica, a upravo otac i majka, fotograf i novinarka koji su i sami živjeli i gradili karijere koje su voljeli, pomogli su ovoj strpljivoj, pametnoj i natprosječno fokusiranoj djevojčici da izgradi karijeru oko pernatih bića koje je toliko voljela.

Odrastajući iz djevojčice u djevojku, a zatim u mladu ženu, Helen je naučila SVE što se moglo znati o grabljivicama – poznavala je njihove podjele, njihovu povijesti te kulturnu i društvenu ulogu koju su imale diljem svijeta. Poznavala je njihove karaktere, način skrbi za svaku grabljivicu, njihovo prirodno ponašanje. Poznavala je ljude koji su se čitavoga života bavili obučavanjem grabljivica i divila im se.

S vremenom je i sama počela sudjelovati u skrbi i obuci grabljivica i čak je trenirala grabljivice arapskih šeika!

Potpuno posvećena i duboko uronjena u taj složeni i zapanjujući svijet ptica, naučila je da među njima postoje one kojima je se lako diviti i onima kojih je se lako bojati. Dok su sokolovi bili nevjerojatni, brzi i spektakularni lovci, odani svojim vlasnicima, jastrebovi su slovili za histerične, svojeglave ptičurine, neukrotive despote koji kao da su stvoreni samo zato da bi izluđivali svoje vlasnike. Samo posebni ljudi su, slušala je Helen, trenirali jastrebove. Malo ljudi je imalo strpljenja za te kapriciozne, sebične psihopate među grabljivicama.

Helen je jednom prilikom vidjela jastreba u lovu, vidjela je kako jastreb ubija. Koliko god je bila očarana, bila je i prestravljena tom teško ukrotivom pticom. Odlučila ju je promatrati izdaleka.

A onda joj je preminuo voljeni otac i Helen je shvatila da je tuga, žalost zbog gubitka roditelja mračan višekatni labirint iz kojeg joj je mjesecima nakon očeve smrti bilo teško pronaći izlaz.

Premda si okružen prijateljima, žalost te izolira. Žalost čovjeku toliko teško nasjedne na prsa da ga promatranje svih onih koji žive “normalno” strahovito umara.

Helen je, poput prave znanstvenice, pročitala sve knjige o žalovanju do kojih je mogla doći, kako bi si pomogla u oporavku. No, tuga se nije dala pomaknuti ni za milimentar. Naprotiv, činilo se da je i dalje polako, ali sigurno paralizira i da je Helen pred njom potpuno nemoćna.

Što nije bilo u redu s njom? Zbog čega se nije oporavljala kao svi drugi ljudi? Govorili su joj da vrijeme liječi, ali vrijeme je samo prolazilo ne donoseći olakšanje. Helen je počela osjećati i zabrinutost i sram zbog toga što se nije uspijevala oporaviti, a zbog toga se još više izolirala. Što čini krivo? Kako da si pomogne?

I onda se dogodilo. Počela je sanjati jastrebove. Prisjetila se kako je nekoliko godina ranije, u centru za ptice grabljivice na granici Walesa i Engleske, susrela vrlo staru, ogromnu, prekrasnu jastrebicu. Netko ju je donijeo u centar nakon što ju je našao onesviještenu. Jastrebica se munjevito oporavila i uskoro su je pustili da odleti. Za sobom je ostavila miris nečeg starog, neuništivog i moćnog.

Helen je žudjela osjetiti upravo to – snagu, moć, neuništivost, iscjeljenje. Po prvi put nakon očeve smrti osjetila je da joj duša očajnički grabi za nečim, grabi prema nečemu. Osjetila je da zna točno gdje je njezin spas – u prirodi, u izazovu ovladavanja ovom čudesnom grabljivicom koju je čitavoga života izbjegavala zbog njezina karaktera, a sada je i sama htjela utjeloviti taj karakter.

Odluka je pala – ionako ne zna funkcionirati u svijetu ljudi, ionako ne zna funkcionirati u svojoj ljudskoj koži. Njezin život joj više nema smisla; prepustila ga je ponoru depresije. Izgradit će novi život prihvaćajući se najtežeg izazova kojeg se mogla dosjetiti – treniranjem jastrebice.

Teško je zamisliti, kada saznate za temu knjige i kada po prvi puta doživite njezin polagani tempo, da vas ovakva knjiga može potpuno obuzeti, a to je upravo ono što se meni dogodilo. Tek sam kasnije, čitajući o samoj autorici, naučila da to nipošto nije slučajno – Helen Macdonald, osim što zna kako ukrotiti svaku grabljivicu koju vidite, zna kako to isto činiti s riječima. Naime, osim ove, napisala je još nekoliko knjiga i zbirku poezije.

Neobična je ovo knjiga; teška tema koja se toliko lako i s tolikim tekom čita, upravo zato što autorica točno zna koji dio svoga znanja otkriti čitatelju, a da ga drži zakovanog za stolac.

Kako bi provela u djelo svoju odluku da ukroti jastrebicu, Helen se vraća knjizi koja ju je pratila od najranije djetinjstva, “Jastrebu” T. H. Whitea. Dok nam govori o svom procesu treniranja jastrebice, prepričava nam i što je T. H. White činio sa svojim sokolom – ona je u njegovoj knjizi nalazila i inspiraciju i utjehu, premda je, čitajući Whiteovog “Jastreba” bila bolno svjesna s kakvim demonima se i sam White borio. I razumjela ga je, duboko ga je razumjela.

I on je, kao i ona, tražio izlazi iz samoga sebe. I on se je, kao i ona, divio toj nekoj iskonski nedodirljivoj i divljoj magiji koju su oko sebe širile grabljivice. Te ptice su se činile kao da im nitko ne može ništa. Štoviše, ni evolucija im nije mogla ništa – do dana današnjega se nisu pripitomile. I to je upravo ono što su i T. H. White i Helen Macdonald htjeli naučiti i prisvojiti boraveći sa svojim pticama – kroteći grabljivicu, htjeli su od nje uzeti komadić te vitalne prirode i posaditi ga u svoje usahle duše, nadajući se da će se iz toga izroditi i oni sami kao nova, snažnija osoba.

Dok se Helen hrvala s depresijom, T. H. White se borio sa svojim neispoljenim (i u to vrijeme neispoljivim) seksualnim nagonima – homoseksualnošću i sadističkim fantazijama.

Niti jedno od njih se u najtežim trenucima svoga života nije uspjelo uklopiti u društvo – nisu se osjećali, nisu se ponašali, nisu razmišljali kao ostali ljudi. I bili su umorni od toga da stalno pokušavaju.

Bijegom u prirodu – prateći svoje grabljivice – pokušali su istovremeno pobjeći od svih, ali i vratiti se samima sebi, otkrivajući u divljini svoju stvarnu nutrinu.

Mislim da bih o svakom drugom paragrafu koji sam u ovoj knjizi označila mogla napisati čitav blog-post, ali neke od tema koje su me posebno dotakle, a o kojima su pisali i White i Macdonald jesu – radikalna izolacija kao način da se čovjek nosi sa slomljenom slikom samoga sebe te duboka, gotovo opsesivna posvećenost nekom zadatku kao način da se čovjek nosi sa nadljudski zahtjevnim stresorima.

Bila sam znatiželjna, jako znatiželjna, a znatiželja i nekakva kombinacija nevjerice i uzbuđenja rasla je sa svakom novom stranicom kada sam shvatila da će Helen, koja bježi od smrti i pokušava se s njom pomiriti, morati prije ili kasnije pustiti svoju Mabel da lovi, da ubija. Kako će to djelovati na nekoga tko se u čitavu pustolovinu upustio upravo zato što ga je smrt onemogućila da vodi normalan život? Kakva se to jezovita i fascinantna alkemija zbiva u glavi autorice i što će se sve iz toga izroditi?

Kako ne biti očaran ovakvom knjigom koja je, na neki način, dvije biografije unutar autobiografije jednog žalovanja? Helen je iskren pripovjedač i odličan poučavatelj; takvu kombinaciju vještinja kod autora izrazito cijenim jer imam osjećaj da ono što mi želi prenijeti vrlo lako dopire do čitatelja.

Svojom knjigom Helen Macdonald ne samo da nam je dozvolila da iz najintimnije blizine pratimo kaotičan proces oporavka od gubitka oca, već nam je usput i pokazala svu surovu čaroliju svijeta koji je nju okupirao otkad je bila djevojčica.

Mnogi od nas, kada su ranjeni, osjećaju duboku potrebu da se izgube u prirodi – netko u šumama, netko u moru. Neki od nas, poput Helen, osjećaju posebnu vezu sa prirodom tek kada su u bliskom kontaktu sa životinjama. Helen je pokazala koliko je takva veza ljekovita i važna i koliko duboko se čovjek i priroda mogu sjediniti.

Priroda od nas ne traži da mijenjamo ono što jesmo – da modificiramo ono kako se osjećamo, kako izražavamo svoje osjećaje i kako se ponašamo. Priroda je indiferentna, zaokupljena nekim svojim procesima, nekim svojim ciklusima koji su stariji od čovjeka i kao takva je, osjećamo, idealan mentor kada su u pitanju gubitak, smrt i ponovno rađanje.

Ipak, Helen nas podsjeća na lekciju koju je i sama na kraju knjige naučila; premda veza prirode i čovjeka može biti duboka i intenzivna, čovjeku pripada drugačije mjesto na koje se mora vratiti, ali priroda obećava da će ga vratiti drugačijeg. Snažnijeg.

Koliko god su Helen i Mabel, njezina jastrebica, postale slične (Helen divlja, neobuzdanija, slobodnija, a Mabel pitomija, manje prestrašena i samouvjerenija), ipak su različite. Jastrebici pripada nebo i smrt; Helen pripada zemlja i život. Barem još neko vrijeme.

A ja od srca preporučijem ovu neobičnu, prekrasnu knjigu. Gotovo čitavu sam je išarala olovkom, označavajući najdraže paragrafe. Sumnjam da će itko ostati ravnodušan pred ovom pričom o jastrebici, koju je priroda stvorila da lovi i donosi smrt, a kojoj je sudbina dodijelila plemenitu zadaću – vratiti u život jednu ženu, jednu djevojčicu, koja je ostala bez tate.

Napomena: Recenzija je napisana i prvi put objavljena na lifestyle portalu About Time.