Nitko mi nikada nije rekao, niti je u ikakvom priručniku o odgoju djece pisalo, da djeca imaju tendenciju da razviju sklonosti prema aktivnostima i objektima od kojih se nama roditeljima svaka dlaka na obrvama naježi.

Moj Gregory nikada nije bio ljubitelj sladoleda, sve do onog dana kada je ova knjiga stigla k nama doma, a on svojim šapicama grebuckao po naslovnici i tražio sladoled među koricama. Najdraži okus? Jagoda, naravno. NARAVNO! 🙂

Nisam ni ja ostala imuna na naslovnicu, mora se priznati. Upravo zbog naslovnice – zbog ove lijepe pastelnosladoledne ljubičaste – knjigu prvi put uzela u ruke i okrenula da vidim doziva li me tekst. Pred sam kraj piše ovo “… anegdota će postati avantura, avantura bajka, a bajka – naposljetku – legenda.” Jasno da sam poželjela ovu knjigu. Bila bih je ja i prolistala odmah tamo u knjižari, ali je bila u celofanu. 🙂

Pripovjedačica nam kaže da je imala tek šest godina, kada je s roditeljima napustila okolicu Buenos Airesa i doselila se u Rosario. Tata, sav ponosan, bio je taj koji je svome sinu htio pokazati sva čuda ovoga svijeta, a započet će sa divotom koje njegovo dijete nikada do tada nije probalo – sladoledom!

Oboje su, i otac i dijete, uzbuđeno očekivali prvu reakciju na sladoled od jagode; otac se veselio onoj provali oduševljenja, kako bi se podičio činjenicom da je o svijetu znao nešto više, makar to bio i okus sladoleda, i da sada to može otkriti nekome drugome.

No, djevojčica nam kaže da, koliko god je htjela da njezina spontana reakcija – da bilo što što ona napravi – konačno dosegne i ne iznevjeri tatina očekivanja – prvi okus sladoleda od jagode će u njoj izazvati gađenje i užas. A takva reakcija će iznuditi samo još jedan val rezigniranog bijesa kod njezinog oca – to dijete je baš naopako!

Iva, stani malo! Čas kažeš “djevojčica”, čas kažeš “sin”. Jesi li se i ti najela sladoleda od jagode s kojim nešto nije u redu?

Nisam, nisam. 🙂 Uskoro ću vam objasniti.

Čim vam kažem da je, nekoliko minuta nakon mučne epizode koja se odvila između oca i djeteta, taj isti otac probao djetetov sladoled, a onda golim rukama ubio čovjeka koji ga je prodavao…

“Nije znao, siroti tata, da me više nikad neće odvesti kući. Premda sam sigurna kako bi, da mu je to netko rekao u tom trenutku, osjetio olakšanje.”

Naša djevojčica, imena César Aira, završila je u bolnici kao još jedna od žrtava vala otrovanja hrane cijanidom, koja je te godine usmrtila mnoge stanovnike Argentine i okolnih zemalja. I upravo tu, u bolnici, za vrijeme borbe za život, nešto se u našoj djevojčici, u našem dječaku, prelomilo…

“Potrajalo je mjesec dana. Nevjerojatno, ali preživjela sam. Mogla bih kazati: probudila sam se. Izašla sam iz delirija kao što se izlazi iz zatvora. Logičan osjećaj bio bi olakšanje, ali moj slučaj nije bio takav. Nešto se u meni slomilo, neki ventil, mali sigurnosti uređaj koji mi je omogućavao da mijenjam razine.”

Već od prvih stranica ovog romana čitatelju postaje jasno da ovo dijete živi u rascijepljenom svijetu; svi je vide kao dječaka, i ona vidi da je svi vide kao dječaka, ali ona se niti u jednom trenutku ne koleba dok o sebi govori kao djevojčici. Iako je na neki način sigurna tko je i što je, sigurna je i u to da to što ona jest u stvarnom svijetu ne nalazi uporište.

Jasno nam je da ovo dijete vrlo rano shvaća da je stvarnost nešto labavo i rastezljivo, nešto što postoji samo u interpretaciji. Boravak u bolnici, prilikom kojeg joj otrovano tijelo i rasprsnutu svijest preplavljuju naizmjenično sjećanja i halucinacije, naša César Aira shvaća da se stvarnost doista može rastezati u mnogim smjerovima i, što je još bitnije, da se da oblikovati po slobodnoj volji. Tamo gdje su svi ostali vidjeli jasne granice između stvarnog i izmišljenog, naša djevojčica odbija vidjeti razgraničenje. I tada ova priča prelazi iz čudne i bizarne u potpuno nadrealnu.

Mnogo toga se raspalo u toj djevojčici, ne samo njezina svijest, već i perceptivni procesi (prestala je razumijevati geste i govor tijela), emocije, motivacija – gotovo čitav psihološki aparat doživio je prespajanje. A ako nešto nije onakvo kao što je kod većine drugih, onda se kaže da to nije normalno.

Sve ove promjene našu djevojčicu čine neobičnom pripovjedačicom, koju njezina okolina naziva lažljivicom, i njezina ponašanja i razmišljanja bi nam bila simpatična ako bi zaboravili na činjenicu da pripadaju šestogodišnjem djetetu koje je doživjelo psihološku i medicinsku traumu. Djetetu koje nije dobro.

Kako priča odmiče, shvaćala sam da promatram jedno dijete u spirali nemoći i nesreće, koje ni prije svojih trauma, a zbog svoje unutarnje identitetne rascijepljenosti, nikada ne bi u svojoj okolini naišlo na razumijevanje i prihvaćanje. Na kraju krajeva, djevojčica/dječak César Aira je dijete koje je teško voljeti.

I kako je priča odmicala, teško je bilo ne početi osjećati potrebu da se stane u zaštitu tom djetetu, koje je svoje utočište tražilo krpajući svojim izmišljotinama rupe u svojoj fragmentiranoj stvarnosti.

Zbog svega ovoga nisam bila spremna za kraj knjige, za naprasan, nasilan prekid igre, za takvo jedno otimanje slobode.

Mučna epizoda s početka ove knjige – ona u kojoj otac na djetetu iskaljuje svoje razočaranje samim djetetom – i mučna epizoda sa kraja ove knjige – ona u kojoj dijete ispašta zbog toga što ga odrasli ne uspijevaju doživjeti kao dijete – obilježena je nečim što je do sada u mojim očima bio jedan od tipičnih simbola djetinjstva, sladoledom od jagode.

Pretpostavljam da autor koji od svog malenog lika nije ostavio gotovo ništa nije prezao ni od toga da i u čitatelju remodelira neka sjećanja, simbole i mentalne sheme.

Ukratko, čudna i neobična knjiga, dirljiva i okrutna, izvanredno lagana na pojedinim mjestima, a na nekim drugim jedva razumljiva i teška, ali od prve do posljednje stranice odlično prevedena. Netko tko je malo više naviknut na južnoameričku književnost bi mogao provesti lijepih nekoliko sati uz ovu čudnu djevojčicu po imenu César Aira.