Ne znam kako je kod vas, ali jedna od mini-strepnji koje mene malo more prije čitanja neke knjige jest i ona hoće li mi se likovi u knjizi dopasti. Ne brine me (više) hoću li u liku moći prepoznati neko svoje sadašnje “ja”, prošlo “ja” ili željeno “ja”. Više me brine hoće li likovi biti zanimljivi i originalni; hoće li mješavina njihovih motiva, osobina ličnosti, svjetonazora i okolnosti biti toliko svježa da zadovolji moju znatiželju koja se sve lakše i sve brže umara od priča koje su, pardon my French, isto sr…., drugo pakovanje.

Tom Hazard (kakvo prezime, ha?) je već u prvim rečenicama ove knjige umirio moje strahove. O, da. Ovo je čovjek koji ima Priču – nevjerojatnu, uzbudljivu, vrlo složenu životnu priču. Priču kakvu nam do sada nitko nije ispričao. Kako znam?

Lijepo.

Koliko ljudi poznajete, a da im biološka dob broji preko četiri stotine godina?

Tom Hazard rođen je 1581. godine s, kako će se to uskoro ispostaviti, vrlo neobičnim i vrlo opasnim stanjem – Tom, naime, ne stari. Točnije, to se događa toliko sporo – petnaest puta sporije nego kod prosječna čovjeka – da uskoro počne privlačiti pozornost ljudi koji u njegovom stanju ne vide ništa čudesno.

Kada na sebe skreneš pažnju takvih ljudi, moraš bježati kako bi preživio. Prije nego shvati cijenu svoga života, shvaća da je cijena plaćena i da mora bježati noseći sa sobom obećanje koje mu postaje sve teže održavati.

Prolaze desetljeća, prolaze stoljeća, a Tom polako shvaća da zapravo nikada neće doći vrijeme kada će njegovo stanje biti prihvaćeno s blagonaklonošću. Ono što bi mnogi vidjeti kao blagoslov ili o čemu potajno fantaziraju, zapravo je pokora koja se teško – sve teže – podnosi.

Ono što Toma drži na životu stoljećima kasnije nije neobična sposobnost njegovoga tijela, već obećanja koje je jednom davno onima koje je najviše volio i potraga od koje naprosto ne može odustati.

Tom nije sam. Postoje ljudi koji su poput njega i postoji organizacija koja takve ljude pronalazi, okuplja i pomaže im svakih nekoliko godina pomaže pronaći novu ulogu, novi identitet, novi život, prije nego njihova okolina primijeti da se fizički ne mijenjaju dok svi drugi stare.

No, kako vrijeme prolazi i kako Tomova potraga za odgovorima postaje intenzivnija, Tom će se početi pitati pomažu li mu doista ljudi kojima je bezuvjetno poklonio svoje povjerenje, nemajući druge obitelji i drugih prijatelja, ili je tek njihova marioneta koju drže konci spleteni od gusto tkanih strahova?

Vi koji me pratite, znate koliko sam zadnjih mjeseci bila odsutna i neaktivna kao bloger. Vi koji me možda tek ovom recenzijom pronalazite, pogledajte datum kada je objavljena recenzija prije ove. Mhm. Mjesec dana ni slova. Eto, TOLIKO nisam imala vremena. 😀

Ovu knjigu sam, eto, pročitala u dan i pol. Obvezama prekrcan dan i pol. U razdoblju kada u prosjeku čitam jednu knjigu u deset dana.

Čula sam ja za Matta Haiga i prije ovog naslova, ali da me je nešto vuklo njegovim knjigama, nije. Ovu sam, evo najiskrenije, zapazila zbog naslovnice, ali i zbog činjenice da – good news! – stiže i hrvatski prijevod uskoro. Unatrag nekoliko mjeseci čitala sam i recenzirala knjige za koje nemam blagog pojma hoće li ih ikad itko prevesti na hrvatski, pa sam s tugom na vaše upite odgovarala sa: “Ne, nažalost, nemamo prijevod i ne znam hoćemo li ga imati.”

Ovu knjigu je nakladnik Vorto Palabra najavio za jesen (ako se ne varam), pa je bila dobra prilika da je poguram na to-read listi i da prestanem biti nositelj loših vijesti. 😀

Neobična je ovo knjiga koja skakuće iz prošlosti u sadašnjost, pa tako skakuće iz žanra u žanr i teško ju je negdje smjestiti. Volim takve knjige kada su dobro napisane i dobro planirane, a ova knjiga to svakako jest. Premda sam, recimo, jako voljela knjigu “Žena vremenskog putnika” Audrey Niffenegger, malo mi je teže bilo pratiti skakutanja u prošlost i budućnost. U knjizi “Kako zaustaviti vrijeme” s tim nisam imala problema.

Premda Tom Hazard kroz prisjećanja putuje četiri stotine godina unatrag, pa nas onda vraća u “sada i ovdje” i premda to može činiti zahvaljujući sposobnosti koja svakako spada u znanstvenu fantastiku, teme o kojima govori su izrzaito važne, bile one univerzalne ili aktualne, da ne kažem akutne.

O svakoj od tih tema bi se dalo pošteno razvezati na kakvom book-clubu, i nadam se da će Ana Jembrek sa bloga Books Rock My World to i napraviti.

Jedna od tema je ona stara čovjekova fantazija o vječnom životu – a ako već ne može biti vječan, da onda barem ne bude ovako prokletno kratak. Živjeti dugo i dugo biti mlad – nije li to divno? Zamislite što bi sve čovjek sve stigao isprobati, što bi sve postigao? Vjerojatno bi manje ljudi umiralo žaleći za stvarima koje su oduvijek planirali učiniti, a nisu. Vjerojatno bi se lakše mirili sa odlaskom.

Matt Haig je, čini se, kroz lik Toma Hazarda istražio ovo pitanje s kojim se nije ugodno hrvati i došao je do nekih zanimljivih zaključaka koji stoje na jednom zanimljivom pitanju – Što ako čovjek psihički i emocionalno nije sazdan da živi dugo?

Imate osjećaj da ovo pitanje povlači nova pitanja? O, da! Ali to je nešto što vi i knjiga morate obaviti između sebe. 🙂

Druga zanimljiva tema je pitanje identiteta (profesionalna deformacija diže dva prsta); ono što mi jesmo, kaže struka unatoč tome što se mi ponekad bunimo, dobrim dijelom ovisi o tome što smo naslijedili. Jedan dio jednadžbe “tko smo” svakako ovisi o tome gdje smo rođeni, u kakvim uvjetima smo odrastali, kakve mogućnosti smo imali na raspolaganju.

No, pitamo li se ikada u kojoj se mjeri ono jesmo ovisi o onima koje imamo?

Da sam ja na mjestu Toma Hazarda sada, i da imam jedan krug prijatelja, poznanika i jednu obitelj – i da za stotinu godina nikoga od njih više nema – jesam li ja još uvijek ista ona Iva koja sam bila kad sam ih imala? Ne, ne mislim da bih bila ista ova Iva kada jednoga dana ne bih baš NIKOGA od svih ovih ljudi koje imam sada. Pa tko bih onda bila?

Zbog ove knjige sam počela razmišljati o tome da je naš identitet možda mnogo složeniji nego što ga opisuje mnoštvo različitih znanosti koje se identitetom pojedinca bave.

Ovo me vodi u treću zanimljivu temu o kojoj sam razmišljala čitajući ovu knjigu.

Ova tema je ujedno i vrlo aktualna. Mi ljudi, čini se, mnogo držimo do porijekla, do pripadnosti nekom narodu, nekoj grupi ljudi koja živi na određenom području, dijeli određena vjerovanja i svjetonazore, prakticira određeni stil života.

Zbog mnogih takvih odrednica ljudi su bili spremni ići u rat; i danas su spremni na isto kako bi se očuvalo “naše”. No, kako bi se danas osjećao, recimo, ponosni Spartanac, da je kojim čudom obolio od ove “bolesti” koja bi mu omogućila da i danas bude živ? Ne moramo ići čak ni tako daleko u vremenu i prostoru – možemo, recimo, pitati Lepu Brenu kako je to kada više nije Jugoslovenka. I znači li to da više nije ništa, sada kada više nije Jugoslovenka? Ispunjava li je s puno manje ponosa ono što joj danas piše u potvrdi o državljanstvu?

Kada prođu stoljeća, i kada se raspadnu ili promijene mnoge vjere, nacije i države, jedna stvar uvijek ostaje ista – ljudi smo. Kada sa sebe sastružemo sve oznake i svo nazivlje – sve tagove, jel – svi smo mi samo ljudi.

Ispade, konačno, da su naše suvremene preokupacije ujedno i vrlo univerzalne; premda mi, za razliku od Toma, nemamo perspektivu od četiristo godina života da to uvidimo.

Pa što je onda uopće bitno? Je li uopće išta na svijetu bitno i je li itko bitan?

E, upravo TO je glavno pitanje koje pokreće Tomovo traganje.

Mogu li vas još kako privući ovoj knjizi? Mogu pokušati. Mogu vam došapnuti da se Tom Hazard družio s nekim od autora i autorica knjiga koje danas spadaju u klasike svjetske književnosti. 🙂 Mislim da ćete svakako htjeti znati kakav čovjek je bio William Shakespeare i koje je to “pijano pitanje” koje bi Zelda Fitzgerald postavljala svima koji bi joj se pridružili na piću. 🙂

Eh, i da – navodno će knjiga uskoro na filmsko platno i navodno će (moram odžalovati podatak, nije mi drag ovaj glumac) Benedict Cumberbatch glumiti Toma Hazarda. Premda, kad mu gledam ono lice koje izgleda kao da je netko 3 cm četvorna kože razapeo preko 25 centimetara četvornih prednje strane lubanje, čovjek barem izgleda kao netko tko ne stari i kome se ni za 70 godina ništa na licu neće objesiti.

Čim budem znala više informacija, podijelit ću ih s vama. Informacija o filmu, naravno. Sve što o ovoj knjizi znam jest da je morate staviti na svoju to-read listu.