Bernadette Fox uvjerena je da je nitko u Seattleu ne voli. Djelomično je to točno; postoje oni kojima baš i nije draga, no brojniji su oni koji ne znaju što bi mislili o neuhvatljivoj, nepredvidljivoj Bernadette. Jedno je sigurno; Bernadette ima oštar i brz um, ali i još brži i oštriji jezik.

Bernadette Fox je prije više od 10 godina živjela u Los Angelesu i bila je arhitektonska zvijezda u usponu, netko koga je već sa trideset godina života pratila reputacija kreativnog genija – svi su suspregnuta daha čekali sljedeći Bernadettin projekt, svi su gledali kakav trend u arhitekturi će Bernadette oživjeti ili oformiti iz nule.

Elgin Branch radi u Microsoftu i aktualna je zvijezda u svojoj branši. Bernadette je, pak, legenda. O njoj govore kao o talent toliko silnom da je sagorio svog nositelja. Što nije istina; Bernadette je napravila pogodbu s Bogom – odreći će se vitalnog dijela sebe ako Bog spasi ono što voli najviše na svijetu.

Koji roditelj ne bi donirao srce – nenadoknadiv organ – da bi spasio svoje dijete? Bernadette se je odrekla svog talenta, svojih stvaralačkih vizija – svoga nematerijalnog srca koje je cijelom njenom unutarnjem životu davalo puls, koje je bilo kucajuće, vitalno središte njenog umjetničkog identiteta.
Upalilo je. Bee je živa, ali Bernadette je već godinama hodajuća neprepoznatljivost.

Elgie Branch danas više u Bernadette ne može prepoznati ženu u koju se zaljubio. Bernadette je pomalo – blago rečeno – čudna. Ne druži se ni sa kime u zajednici u kojoj žive, izbjegava neformalna čavrljanja i druženja, čak i privatne poslove delegira online-asistentici iz Indije. Potpuno izbjegava izravno komunicirati s ljudima. Čini se da je konstantno grozničavo okupirana time koga će sljedećeg kazniti zbog toga što joj je stao na rep. Teško je uopćep ostojati u neposrednoj blizini Bernadette Fox, a da joj ne idete na živce.

No, kakvi god Bernadette i Elgie bili supružnici, kao roditelji moraju funkcionirati. Bee je upravo završila srednju školu sa odličnim uspjehom i oni su joj obećali ispuniti bilo koju želju. Bee je zaželjela obiteljski odmor na Antarktiku.

Kako se pripreme zahuktavaju, Elgieju se čini da se Bernadettino ponašanje pogoršava. Njeno ponašanje je oduvijek bilo pomalo ekscentrično i volio ju je zbog toga, ali u posljednje vrijeme njeno ponašanje izmiče kontroli i postaje zabrinjavajuće. Bernadette kao da sve opasnije uznemirava i ugrožava i ljude u svojoj blizini i samu sebe. Što se više bliži odlazak na Antarktik, to je Elgin uvjereniji da Bernadette ne smije ići; da Bernadette nije dovoljno duševno zdrava da ide.

Taman kada je Elgin našao način da uredi sve – po njegovom mišljenju dugoročno najbolje za sve – dva dana prije Božića, Bernadette nestaje.

Cijela ova knjiga na prvi pogled je Beeina pripovijest o tome kako je tražila majku. Zapravo, ako priču prestanemo gledati kao Beeinu potragu (Bee u centru pažnje) već kao Bernadettein bijeg (Bernadette u centru pažnje), knjiga je zapravo podsjetnik na to koliko se može izdeformirati kreativno ljudsko biće kojemu su ili oduzete ili značajno umanjene mogućnosti da stvara po vlastitim pravilima; da neustrašivo kroz svoje stvaranje kazuje svijetu što ga veseli i što ga nadahnjuje.

<

E da – i o tome kakvu žrtvu su spremne podnijeti majke za svoju djecu. Ne biraju što sve ide na žrtvenik, tražite što god hoćete: vrijeme, novac, karijeru, talent, fizičko zdravlje, mentalno zdravlje, prijatelje, brak… Tražite bilo što. Samo dajte da im dijete bude dobro…

Mama i kćer i velika lekcija o neodustajanju u borbi jedne za drugu; koliko god se Bernadette žestoko borila za Bee, toliko se Bee odlučno bori i brani svoju majku. Ona jedina nije sumnjala u nju.

Nekad doista moraš pobjeći na drugi kraj svijeta da se sastaneš sam sa sobom, sa svim svojim izgubljenim snovima i težnjama. Oni koji te nikada ne prestaju tražiti, koji nikada ne odustaju od tebe, jedini su koji i zaslužuju da te nađu. Koliko daleko Bernadette mora otići i koliko daleko je Bee spremna ići da pronađe i vrati svoju majku?

Neke likove sam htjela izvući iz knjige i dugo ih grliti i tješiti i prijetiti razbijanjem njuške bilo kome tko se usudi biti svinja prema njima. Zbog ovoga OBOŽAVAM 103. stranicu knjige. Go, girls! Kick some ass! :’D Neke druge likove bih, jasno, izvukla van iz knjige samo da ih mogu pošteno tresnut preko gubice 20 godina starom, neopranom papučom.

Bernadette i Bee nisu likovi koje se zavoli; one su likovi koje se obožava i koje se ne zaboravlja, a ovo je knjiga koja se toplo preporučuje prijateljicama, sestrama, kćerima i majkama koje istovremeno imaju meko i snažno srce.

Autorica priznaje da je lik Bernadette dosta snažno oslonjen na nju samu i njen život. Semple je knjigu pisala kada se iz LA-a preselila u Seattle (pa je tako isto učinila i Bernadette) i prolazila vrlo tmurnu emocionalnu sezonu u kojoj, kako sama kaže, nije bila baš najljubaznije društvo.

Semple je, čim je počela pisati, shvatila da je Bernadette, iako pametna i talentirana, vrlo bodljikava i teška kada s njom treba provesti neki znatan broj stranica i bila je uvjerena da, ako nastavi pisati knjigu u prvom licu, čitatelji neće moći izdržati s Bernadette nekih 300-tinjak stranica. Zbog toga se odlučila priču o Bernadette ispričati kroz cijeli patchwork izvora: e-mailovi, policijski izvještaji, pisma, blogovi, novinski članci, a sve to povezuje naratorica Bee Branch, Bernadetteina kćer.

Maria Semple je najpoznatija kao autorica humoristične serije “Arrested Development”, kod nas “Prikraćeni”, pa tvrdi da je ta dugogodišnja praksa pisanja humora iscurila i u knjigu.

Knjiga obiluje humorom, ali nije smiješna. Zabavna je, ali nije haha-ajme-boli-me-trbuh-ne-mogu-više smiješna. Ne znam to preciznije od ovoga objasniti, ali svi koji je pročitaju će razumjeti što sam pod time mislila, no svakako je vrijedna čitanja. S druge strane, “Prikraćeni” ne samo da mi nije smiješna, nego mi nije niti zabavna. Ili možda ja nemam receptor za taj urnebesni Semple-humor.

Čini se da su otkupljena i prava na film (tko bi rekao :-P), a u timu koji će na filmu raditi je i Nina Jacobson, najpoznatija kao producentica filmskog serijala “Igre gladi”.

Ova knjiga je srdačni “salut” neuništivoj vezi između majke i djeteta, pogotovo između majke i kćeri. Podsjeća me koliko malo poznajem svoju majku jer je poznajem samo kao svoju majku, samo kao nekoga tko se rodio da bi brinuo o meni. Knjiga nas može potaknuti da odemo “tražiti svoje majke”; tko su bile, o čemu su sanjale, čega su se odrekle i što su žrtvovale samo da bi nas mogle ljuljuškati u rukama? Što su morale zauvijek oduzeti sebi kako bi služile nama? Koliko ih je to koštalo? Što im je s godinama učinilo plaćanje te cijene? Možemo li ih pronaći i vratiti kući i pokušati ako ne već oživotvoriti njihove pokopane snove, onda im barem odati priznanje i poštovanje pažljivim slušanjem.

Hvala što me čekate dok ja lutam po nekim svojim polarnim svjetovima. 🙂 Na kraju se, srećom, uvijek vratim. :-*

Ljubim vas sve! Do tipkanja!