Nikad ja ovu knjigu ne bih ni zamijetila ni uzela u ruke, da nisam za nju dobila najposebniju preporuku – onu kad te netko, onakvu rastresenu i unezvijerenu pred kraj kalendarske godine, primi za rukav i kaže: “Ej, ovo je dobro, stvarno dobro, mislim da će ti se svidjeti…”

I tom nekom dugujem jedno gigantsko HVALA – ovo je, uz “The Bear and the Nightingale”, knjiga koja mi je bila “most” između protekle i ove kalendarske godine. Premda žanrovski nisu bliske – štoviše, “Knjiga zagrljaja” je pravi malo žanrovski kameleon – svaka me je na svoj način potpuno opčinila, a zajedno su, uvjerena sam, intonirale ovu čitalačku godinu prema posebnim, maštovitim, nezaboravnim i izrazito kvalitetnim naslovima.

Premda sam, opet moram priznati, potpuno neuka (pa je s time i moj ukus u ovom literarnom rudniku potpuno neizbrušen) po pitanju književnosti Latinske Amerike, od prve stranice sam znala da će ovo biti ona posebna knjiga koja će me ostaviti uvjerenu da zbog te svoje neukosti propuštam jako puno…

“Knjiga zagrljaja” počinje ovako:

… a ja zaboravljam onaj tupi osjećaj dobro potisnutog srama zbog nepoznavanja književnosti tog dinamičnog podneblja i prepuštam se uzbuđenju i entuzijazmu zbog saznanja da postoji još toliko toga što mogu otkrivati i istraživati. Biti u gotovo konstantnom stanju zanesenog čuđenja će m uvijek biti važnije nego biti pametna. 🙂

Rečeno mi je da se knjiga brzo čita, i već nakon 10-ak zapisa sam uvjerena da je to baš tako. Međutim, ne čita se ova zbirka kratkih zabilješki brzo zato što su te zabilješke banalne i nekomplicirane; čita se brzo zato što nakon prvih nekoliko brzo postaneš nezasitan…

Zatekla sam se kako skačem na sljedeću, pa na sljedeću, dok još uvijek olovkom podvlačim nekakvu prekrasnu misao iz prethodne priče i onda sam se namjerno zaustavila. Jednom davno sam napisala blog-post o tome kako ne želim više “gutati” tekstove koje čitam, ne želim samo “lajati na slova” – želim čitati polaganije, kako bih se konstruktivno podružila s tekstom, s idejama, sa slikama, s porukama. Ako to znači da ću čitati manji broj knjige – super. Premda se “Knjiga zagrljaja” brzo čita, voljela bih da vi, ako je uzmete u ruke, kroz nju ne brzate.

Nikada prije ja nisam čula za Eduarda Galeana, ali već prema pojedinim zapisima pomalo sam, čak i točno, iscrtala neke osnovne konture njegove biografije; sliku sam kasnije popunila čitajući kratke biografske zapise koje sam našla online.

Kada sam pročitala onu njegovu rečenicu u kojoj sebe opisuje kao spisatelja koji je opsjednut prisjećanjem i pamćenjem, postalo mi je jasnije što sam to čitala u “Knjizi zagrljaja”. U vrijeme kada je knjiga prvi put tiskana, ako je vjerovati onome što piše online – bilo je to 1989. godine, Eduardo Galeano već se bio vratio u Urugvaj, i to nakon dvostrukog političkog izgnanstva.

Ovaj urugvajski spisatelj i novinar bio je upravo mojih godina (trideset i tri) kada je prvi put, nakon vojnog udara, uhićen, a zatim protjeran iz Urugvaja. Novi život – novi posao, novi brak – pokušao je započeti u Argentini, ali nakon tri godine (i još jednog, čak i krvavijeg, vojnog udara) njegovo se ime našlo na popisu onih koji se imaju naći pred streljačkim vodom. Ovoga puta, Galeano bježi u Španjolsku.

Što drugo čovjek, koji je već jednom sve izgubio i sve napustio, može ponijeti sa sobom osim uspomena? Što se drugo može nadati stvarati u novoj zemlji – bez obitelji i prijatelja, bez vlastitih korijena, izmješten i iz vlastite i iz nacionalne povijesti novog podneblja – osim uspomena?

“Knjiga zagrljaja” je i tematski i emocionalno šarolika zbirka vlastitih i tuđih uspomena, anegdota, bajkovitih legendi o sasvim običnim ljudima; “Knjiga zagrljaja” je mala škrinja u kojoj su pohranjene sitne dragocjenosti koje je Eduardo Galeano pokupio iz kutova usana i iz kutova očiju mnogih ljudi s kojima se susretao. Od hrpe ovih svjetlucavih krhotina života nanizao je neponovljivu ogrlicu-spomenik malim ljudima koji su činili povijest, veliku povijest jednog podneblja, kao i povijest njegovog vlastitog života.

U “Knjizi zagrljaja” on se prisjeća i on nam pripovijeda; baš kao i ona žena iz Osla (iz jedne od priča u ovoj zbirci), i Galeano iz svojih skuta vadi papiriće na kojima su ispisane priče onih koji ne žele umrijeti, onih koji ne žele biti zaboravljeni. Pripovijedajući nam o njima, on vrši svoju dužnost prema njima, on održava svoje obećanje – on ih oživljava.

Breme pamćenja prenosi na nas, a čitatelj nema drugog izbora nego da ga rado i s poštovanjem primi.

S poštovanjem, da. Baš zbog toga ozbiljan i posvećen čitatelj neće moći kroz ovu zbirku projuriti. Iskreno, mislim da neće niti htjeti; ja sam se htjela odmoriti u hladnoj sjeni onih priča koje govore o okrutnim neizbježnostima; htjela sam se ugrijati na smijehu onih priča koje su zauvijek zabilježile šaljivu dovitljivost nekih meni nepoznatih umova; htjela sam uživati u bogatim slikama koje očito stanuju u nekom drugom jeziku i koje se čak i u prijevodu mogu dobro nazrijeti.

Zaista sam najtopliju naklonost razvija prema ovoj knjizi i još jednom u meni odzvanja zahvala Onoj Koja Mi Je Na Nju Skrenula Pozornost. 🙂 Hvala, Ivana!

Moj primjerak ove knjige je sav izlomljen i išaran; iz knjige vire šareni komadići papira koje sam umetala kao zastavice za označavanje lokacija s blagom.

Uz ovu knjigu se uživa i odrasta i ja vam je od srca preporučujem. Ako se ikada nađete u situaciji da nekome želite darovati izvrnu knjigu, a ne znate što ta osoba voli – ova knjiga je kao izmišljena da razriješi baš takve nedoumice. Ne može vas ne ganuti, ne može vas ne nasmijati, ne može vam se ne svidjeti ova topla i dirljiva oda koja slavi neuništivost ljudskog duha.

P.S. – Ivana, možemo li dobiti još Galeana? 🙂