Znate li što su spisateljske kolonije?

To bi, prema mom shvaćanju, trebala biti mjesta na koja pisce potjera nužda, ona kreativna. Odnosno, valjda, nemogućnost da se toj nuždi čovjek prepusti jer stvaralački proces kod kuće stoji pod ručnom. Zašto? Zato što, valjda, pisac mora obavljati još tisuću drugih stvari mimo tog svog pisanja. Među njima su, recimo, javljanje na telefon prijateljima i rodbini koji, eto, već tri sata sjede u čekaonici i ne znaju kao normalni ljudi uzeti “24 sata” i čitati horoskop, već nazivaju ljude iz vedra neba, usred radnog dana, očekujući da ih primatelj poziva zabavi.

Pretpostavljam (jer nisam pisac, pa ne znam sa sigurnošću reći) da su pisci tada najčešći “Joker zovi”. Ti ionako samo sjede doma, nešto kuckaju, pa prekucavaju, pa tako satima, to mogu raditi i za 45 minuta, ne’š ti posla.

E, onda vam pisci gledaju kako da uteknu negdje daleko, gdje signal ne dopire, ili mole nebo da ih netko tamo pošalje.

Tako vam je naš Ivica Ivanišević iskarikirao jednu svoju maštariju o spisateljskom bijegu, pa uzeo četiri lika, dva autora i dvije autorice, i poslao ih u tri… Negdje u, ha… Tko će ga znati…

Negdje gdje se jedina birtija na mapi zove “Kod veselog prasca”, a svi prasci koje čovjek tamo zatekne su sve samo ne veseli. Možda je to s razlogom tako jer, kako opisuje jedan od likova/pisaca, Hrvat Petar Grah, ulazeći u gorespomenutu krčmu u pratnji kolegice, “ošinuli su nas pogledi redovitih mušterija, mahom gospode srednjih godina, koja dijele duboko uvjerenje kako je stomatologija precijenjena i izrazito nemuževna znanstvena disciplina.”

Tamo daleko, zaštićeni od svake distrakcije, četvero autora daje sve od sebe da završe svoje knjige. Tako barem glasi službeni opis takvog boravka.

Rus, Vasilij Pankratov, nastoji dovršiti svoj roman, svoje životno djelo kojim će se konačno razračunati sa jednim domaćim kritičarem koji ga naziva “demodirani gnjavator”.

Hrvat, Petar Grah, osim svojim vestern-romanom, zaokupljen je bezuspješnim prebolijevanjem One Koja Je Samo Otišla. Misli mu, međutim, počesto odlutaju do međunožja kolegice iz Finske…

Aimee Kuusisto, autorica gotičkih romana, biće je koje je čak i neobično pristupačno, s obizorm na to da izgleda kao, kaže Grah, “manekenka iz reklame za pogrebno poduzeće”.

Konačno, s njima je i Zdena Zahradnikova, Čehinja koja pokušava hektolitre alkohola nekakvom neshvatljivom alkemijom pretočiti u novu zbirku poezije.

Kada, dakle, pisci odu u jednu spisateljsku koloniju, kakva god ona bila, pisci zaborave na svoju okolinu i požrtvovno se bace svaki na svoj posao, ne zamarajući se onime što rade ostali kolege. Osame se, umire svoje umove u tim dalekim spisateljskim ašramima, prepuste se kakvoj muzi i uskoro toliko nabujaju od spoja talenta i inspiracije da gotovi bestselleri naprosto cure iz njihovih prstiju.

Malo sutra.

Petru Grahu je prvome dosadno, a svojim opažanjima svojih kolega i svoje nove okoline od prve stranice zabavlja i sebe i čitatelja. Samo sam u prvih 50-ak stranica ove knjige jedno 15-ak puta na marginama pored različitih pausa stavila jedno “LOL” i dodala nekoliko uskličnika. Vidim sada da sam na pojedinim mjestima nacrtala i smajlića; to je valjda pored onih ulomaka čija se humorističnost održala i prilikom drugog čitanja. 🙂

Hrvat ne bi bio Hrvat (niti bi pisac bio pisac) da ne napravi sr… ovaj, zaplet ili kakav eksces tamo gdje ga nema niti bi ga trebalo biti. A naš Petar Grah grubo se našalio sa svojim kolegama, natjeravši ih da oko jedne njegove male hipoteze zaplešu, poput kakvih medvjeda u tim šumama oko Radosnog prasca, kratak i nezgrapan i melodramatičan ples.

Kada nešto čitaš, a dok se smiješ osjećaj potrebu da zaplačeš (i obrnuto), možeš biti siguran da čitaš grotesku. Ili, evo, u slučaju ovog malog romana, kako stoji ispod naslova – erotesku. Jer, opet pretpostavljam, čitatelj ne zna tko bi se kome najradije naj**** rodbine, samo kad bi saznao tko ga od prisutnih najviše podj*****. 🙂

Divni su ljudi ti pisci. Divni. Sve redom plemenita, radišna gospoda koja ne misli ni na što drugo nego na svoju umjetnost. 😉 I mi ih upravo takve najviše volimo. 🙂