Ova me je knjiga “proganjala” od samog pojavljivanja u Profilovoj knjižari. Mislila sam da se radi o ratnoj, možda povijesnoj priči, i kako me takve knjige nikad nisu privlačile, izbjegavala sam ju koliko sam god mogla, iako bih pri svakom ulasku u knjižare (a vjerujte mi, ulazim jako često), stala i proučavala njen vanjski izgled. Privlačila me je na neki neopisivi način. Nikad je nisam uzela u ruke i pogledala o čemu je zapravo riječ sve do jednog dana kad sam ju bez imalo oklijevanja kupila i stavila na policu s namjerom da ju jednog dana pročitam.

I dalje me je “proganjala”, te nakon samo tjedan dana uzela sam je u ruke, počela čitati i jednostavno nisam mogla prestati. Na moju sreću, nije bila riječ o nikakvoj ratnoj priči. Radi se o prijateljstvu, o tome kako se ljudi međusobno iznevjere i kako se lako može dogoditi da jedno drugog ostave na cjedilu. Radi se osveti, od međuljudskim odnosima, o tome kako u iznimnim situacijama neke ljudske osobine puno lakše izađu na površinu. Ovo je zapravo potresni psihološki triler čija se radnja događa u okrutnim vremenima Drugog svjetskog rata i nešto nakon njega.
James i Bryan, prijatelji od djetinjstva, su engleski piloti koji su 1944. godine oboreni nad nacističkom Njemačkom. Svjesni su da će, ako Nijemci uhvate,  biti streljani ili možda ubijeni na neki okrutan način. Tako donose odluku uskočiti u vlak koji dolazi s istoka i nosi znak crvenog križa. Zapravo je to bio bolnički vlak koji je prevozio duševno rastrojene pripadnike elitnih SS-odreda. Izbacuju dvojcu vojnika koji su bili na samrti i zauzimaju njihove postelje. Tako završe u psihijatrijskoj ustanovi u središtu Njemačke, u Freiburgu,  koju bolničari i pacijenti nazivaju “Kuća Abecede” radi nejasnih kombinacija slova i brojeva kojima je svaki pacijent označen.
Glume mentalno bolesne njemačke časnike i čekaju priliku za bijeg. Cijeli njihov svijet se sad nalazi u samo jednoj visokoj svijetlozelenoj sobi. Moraju u šutnji trpjeti terapiju elektrošokovima koju su u pravilu dobijali jednom tjedno. Kada nije bilo šokova, dobijali su tablete. Svaki od pacijenata je dnevno morao popiti dvije do tri tablete, i svi su dobivali isti lijek. Postavlja se pitanje koliko dugo mogu izdržati pretvarajući se, a da i sami ne izgube razum? Pamćenje se polako poigravalo s njima, jedan dan su se sjećali svih detalja djetinjstva, a drugi dan se nisu mogli sjetiti ni kako su izgledali kad su bili djeca. Ležali su na različitim krajevima sobe te na taj način nisu mogli komunicirati, dogovarati se. Ali to nije bio jedini razlog. Oni nisu bili jedini simulanti u sobi. No, to je jedino James znao jer je jedino on razumio nešto malo njemačkog.
Jamesu je jedina svijetla točka u tom paklu bila medicinska sestra, Petra. Bila je jako ljubazna i pažljiva s njim na neki poseban način. Od samog početka prirastao joj je srcu. Maltretirali su ga drugi simulanti koju su preko noći šaptali; saznao je njihove priče. Trudio se prikriti to, ali njima nije ništa uspjelo promaknuti. Pretukli su ga skoro do smrti, podmetnuli su mu vlastiti izmet u ručak koji je i onako bio grozan. Uspio je sve preživjeti, pa čak i transfuziju  pogrešnom krvnom grupom, onom časnika Gertharta Peuckerta, kojeg je glumio. No, je li i pored svega toga uspio ostati normalan?
Bryan je pokušavao na sve moguće načine komunicirati s njim, zurio je u njega. Nije znao da ih promatraju. Tražio je načine za bijeg. I njega su pokušali ubiti, ali nisu uspjeli, a nakon nekog vremena bio je prebačen u drugu sobu i imao je posebnan tretman. Nosio je ime bitnog čovjeka, Arno von der Leyen. A kad je saznao da će ga uskoro posjetiti blizak čovjek Hitlera, znao je da po svaku cijenu mora pobjeći… Spasiti vlastitu glavu, a ostaviti iza sebe prijatelja iz djetinjstva?
Svi su znali da su u djetinjstvu bili poput braće, a njima se to sviđalo; imali su i svoju pobjedničku pjesmu:
“Ne znam što im je na umu
Al’ što na umu, to na drumu,
Ja sam protiv svega,
Tko god svađu započe,
Ja sam protiv njega.
Živim protiv svegaPonuda vaša možda me mami
Al’ svoj ćete cilj ostvariti sami
Jer nek’ se zna, ovako il’ onako,
Ja živim naopako.”

A sada se to čvrsto prijateljstvo odjednom raspalo.
Je li Bryan mogao s time živjeti? Tražio je Jamesa i nakon 27 godina, iako je pretpostavljao da je mrtav, vjerojatno poginuo nakon bombardiranja bolnice. Bio je uspješan poslovni čovjek, bogat, mogao si je priuštiti  potragu, platiti privatne detektive, samo da sazna što se s Jamesom dogodilo. Neprestano je pokušavao doći do bilo kakvih informacija, dobrim djelom uz pomoć bogatstva, no to nikako nije pomoglo u smanjivanju osjećaja krivnje. Sam je otputovao u Freiburg gdje mu se probudili hrpa osjećaja, vraćaju mu se sjećanja. Proganjala ga je prošlost.

“Prošlost nikada neće nestati, baš ni kao slike u njegovoj glavi – bez obzira na to koliko se s vremenom promijenile ili skrivale.”

Naišao je na poznate ljude, ljude koji su profitirali u ratu, s kojim je dijelio paklene dane u bolnici. Sreo je svoje najveće neprijatelje koji su skrivali veliku tajnu koju on mora svakako otkriti…
Je li se to moglo nazvati prijateljstvo, ili je Bryan napravio ono što bi i mi sami napravili? Bismo li mi propustili šansu za bijeg iz pakla samo zato što ne možemo sa sobom povesti prijatelja?
Nažalost prijateljstvo ne može izdržati sve, iako mi to želimo.
Pitala sam se otkud piscu ideja za ovakvu priču koja je pokazivala sve okrutne strane jedne umobolnice. Bio je sin psihijatra. Moglo se reći da je donekle odrastao u umobolnicama. Upoznao je nekoliko pacijenata za koje je smatrao da su simulanti. U mladosti su ga zanimale tada uobičajene metode liječenja, ali i termin “bolnice” i uloga liječnjika, osobito za vrijeme rata.
Priča je puna obrata, brutalnosti, nepravde, neočekivanih raspleta i svih ostalih elemenata koje čine kvalitetno štivo. Definitivno dopire do srži ljudskosti, i nakon čitanja ćete ostati potreseni… Ja sam pod dubokim dojmom i dugo ću je pamtiti. Sad mi je jasno zašto me je tako “proganjala” i nisam ni u jednim trenutkom požalila što sam ju uzela u ruke i postala svjedok jedne takve priče…