LEFT NEGLECTED – Lisa Genova

Još otkako sam pročitala “Still Alice”, znala sam da će mi Lisa Genova postati jedna od omiljenih autorica, tako da je i ovaj roman opravdao moja očekivanja, kao i njen sljedeći “Love, Anthony”, za kojeg vam uskoro donosim recenziju. Ne mogu vjerovati kako nitko od izdavača u Hrvatskoj još uvijek nije primijetio Lisine romane! Zna li itko od vas nekoga kome bi dobro došla buba u uhu?

Posljednji roman u nizu, “Inside the O’Briens”, čuvam kao zmija noge i ne želim ga ni početi čitati jer znam da će biti divan i što onda? Ne, ne, pustit ću Lisu da napiše novi roman, tako da jedan uvijek imam u ostavi – za hitne slučajeve.

Lisa Genova je predivna i inteligentna autorica, koja ima doktorat sa Harvarda, za neuroznanost i u svojim romanima piše o poremećajima, bolestima, simptomima, što vrlo vješto uklopi u radnju, tako da imate dojam kao da živite s njenim likovima i sve to proživljavate skupa s njima. Uz sve to, ponešto novo naučite. Čitajući Lisine romane osvježim suzne kanale (nekoliko puta kroz knjigu) i na kraju grlim knjigu kao malo dijete.

“Left Neglected” je roman o postojećem neurološkom poremećaju jednostranog zanemarivanja, koji se očituje nakon moždanog udara, krvarenja ili ozljede mozga. Osim što pacijenti ne vide svijet s lijeve strane (ne vide hranu na lijevoj strani tanjura, nacrtaju samo desnu polovicu životinje ili žene ne našminkaju lijevu stranu lica), nemaju uopće osjećaja da lijeva strana tijela postoji. Očajno, zar ne? Mislim da će vam biti jasno zašto sam plakala čitajući ovaj divan roman. Lisa, kapa dolje!

Sarah je u braku sa Bobom, s kojim ima troje djece (od kojih najmlađi, Linus, ima tek devet mjeseci) i žive u Welmontu, blizu Bostona. Često je muče noćne more, koje kao da je upozoravaju kako posao ne smije biti na prvom mjestu i kako bi trebala malo usporiti. Ona je potpredsjednica ljudskih resursa u Berkley Consultingu i doslovno je rastrgana između obiteljskih i poslovnih obveza te ni ne stigne misliti na sebe i svoje potrebe. Dok se ne dogodi automobilska nesreća, koja njihove živote promijeni iz temelja.

Sarah se budi u bolnici sa šavovima na glavi osam dana od nesreće, no unatoč svemu, osjeća sreću jer je na životu i u jednom komadu. Nakon testiranja, saznaje tešku istinu s kojom će se morati suočiti kako ona tako i njena cijela obitelj. Poremećaj jednostranog zanemarivanja. Sarah će morati učiti hodati, sama odlaziti na toalet, pojesti ono što je na tanjuru i vidjeti čašu koja je s lijeve strane pladnja, imati svakodnevne terapije i naučiti ponovno komunicirati s vlastitom majkom, koja svojevoljno dolazi pomoći koliko može. 

Sarahina mama je udovica i ožalošćena majka, koja je izgubila sina kada je Sarah imala šest godina. Od tog trenutka, postala je živa sjena i Sarah je najviše ovisila o samoj sebi. No, na to se odavno navikla. Na činjenicu da će majka preuzeti brigu o djeci i njoj nije znala kako reagirati. Na sve je bila spremna, osim na to. 

Nakon više od mjesec dana provedenih u bolnici, premda nije došlo do magičnog oporavka, dobija otpusnicu i shvaća kako je boravak kod kuće, sa obitelji, najveće blago koje čovjek može poželjeti. Unatoč njenom svakodnevnom protivljenju, njena majka je tu koja pomaže, koja se brine za nju i djecu, te joj pomaže u obavljanju svakodnevnih aktivnosti.

Ima li lijeka ovom poremećaju? Koliko uopće traje oporavak? Koje su metode koje se primjenjuju u oporavku? Kakva emocionalna previranja doživljava pacijent? Na ta i slična pitanja ćete morati potražiti odgovore u knjizi, ukoliko vam dođe pod ruku. No, garantiram vam da ćete se zaljubiti u ovakve, da ne kažem „pametne“ knjige. 🙂

Ovo nije samo roman o poremećaju, ovaj roman je jedan od životnih lekcija. Nijedan posao na ovom svijetu nije važniji od vas samih, vaše obitelji, prijatelja, slobodnog vremena. Druga ja, prije par godina, je bila kao opsjednuta poslom, samo sam znala za posao i samo sam pričala o poslu. Dok mi nije dijagnosticiran dobroćudni tumor, koji se morao operirati. Noć prije operacije sam plakala kao malo dijete, jer odjednom, ništa mi nije bilo važnije od mog zdravlja i sretnog oporavka. Žalosno je što vas nešto treba prodrmati do srži, da stavite ponekad sebe na prvo mjesto.

Slično kao i u “Still Alice”, glavni lik sam sebi priznaje ono što je činjenica. Ne definira te bolest. Ne definira te oznaka na tijelu, manjak ruke ili noge, mentalni poremećaj ili bilo koja dijagnoza. Svi smo mi ljudi, osobe, imenom i prezimenom. Naša djela, misli, duh, riječi, ponašanje, stavovi itd. su ono što nas definira. Ostanite vjerni sebi. I čuvajte mi se na cesti.