Četvrtkom uvečer njih dvoje, najbolji prijatelji, zajedno stari skoro četiri stotine psećih godina, provodili bi prepirući se oko najzgodnijeg Matta, Toma ili Ryana. No, tog četvrtka navečer, Ted je primijetio da on i njegova kujica Lily više nisu sami. U goste je, sasvim nepozvana, došla hobotnica i zasjela na vrlo nepristojno mjesto – ravno na Lilynu glavu.

Takvo mjesto zasigurno ne zauzima pristojno biće finih manira i dobrih namjera. Iako ju je Ted tek te večeri primijetio, Lily kaže da je tu već neko vrijeme. Isto tako, Lily kaže da ne želi razgovarati o tome. Boli li je?

…
…
…

“Ponekad”, kaže Lily.

I Ted odjednom zna zbog čega je hobotnica došla po njegovu osamdesetčetverogodišnju najbolju prijateljicu.

“Hobotnica je gladna. I pojest će je.”

Ted će pričekati da Lily zaspe prije nego se obrati hobotnici. Da joj kaže da zna tko je i da zna što joj je namjera. Da joj kaže da se namjerila na krive prijatelje. Da joj kaže da će čitav svoj svijet okrenuti naglavačke kako bi spasio Lily. Da je obavijesti da hobotnice imaju najmanje jednog prirodnog neprijatelja – čovjeka, i da će hobotnica tek vidjeti što je taj čovjek spreman učiniti da je otjera jednom zauvijek.

No, iz stranice u stranicu, Ted otkriva kako je borba surovija nego što je očekivao da će biti. Hobotnica nije bilo kakav protivnik. Pametna je, lukava, sociopatski neustrašiva. I hobotnici se sviđa na toliko okrutnih načina poigravati se sirotom, bespomoćnom staricom koja je bila jedina iskrena Tedova ljubav, jedino biće koje mu je od prvoga dana bilo bezrezervno odano i privrženo.

Ono što hobotnica čini Lily razdire srce i Tedu i čitatelju. Čak i onom čitatelju koji, poput mene, nikada nije znao što znači imati ljubimca koji je član obitelji.

Znate što? Nikada po naslovnici ne bih pogodila o čemu se u ovoj knjizi radi. Pogledajte naslov, pogledajte tu prelijepu naslovnicu.

Bila sam uvjerena da se u knjizi radi o jednom vrlo neobičnom prijateljstvu između dvije nespojive, eh… ne osobe. Između dva bića različitih vrsta. Onda sam počela čitati i vidjela da se ne radi o ničem takvom.

Onda sam čitala još malo i uvidjela da se radi o BAŠ nečem takvom, ali na potpuno drugačiji način od onoga koji sam ja pretpostavila gledajući u naslov i naslovnicu.

Zaista je riječ o neobičnom, jedinstvenom prijateljstvu između dvije različite… eh, evo ga opet… vrste. 🙂 Prijateljstvu koje je takve naravi da ga teško može razumjeti onaj tko ga nikada nije iskusio; prijateljstvu između psa i njegovog čovjeka.

2013. godine Steven Rowley je izgubio svoju jazavčarku Lily, koja je doživjela dugih dvanaest i pol godina prije nego što je podlegla tumoru na mozgu. Autora je ovaj gubitak izrazito duboko potresao i mjesecima su ga, osim beskrajne žalosti, okupirali osjećaji ljutnje i krivnje.

Zar doista nije mogao ništa učiniti? Zar doista nije mogao učiniti VIŠE?
Kako je moguće da čovjek osjeća toliko žalosti za ljubimcem?
Je li normalno osjećati takve osjećaje zbog gubitka nekoga tko nije čovjek, ali je bio član obitelji preko deset godina?

Šest mjeseci nakon Lilyne smrti, Steven Rowley, koji je do tada radio (ili, bolje rečeno, stagnirao) kao freelance pisac, kolumnist i scenarist, odlučio je sjesti i zapisati sva sjećanja na svoju jazavčarku. Želio je na taj način proraditi osjećaje vezane uz gubitak svoje Lily. Uskoro je nastala kratka priča, a kako je već kratka priča u krugu njegovih prijatelja i poznanika izazvala veliko zanimanje, polako ju je pretvorio u roman koji je formom nadišao tek jednu običnu biografiju kućnog ljubimca.

Uposlivši svoju bujnu maštu i skinuvši brnjicu sa svoje kreativnosti, Steven Rowley je stvorio vrlo originalan roman koji je, kada je autor već odlučio da će ga sam objaviti kao e-knjigu, kupila izdavačka kuća Simon & Schuster.

Od prvog paragrafa bilo mi je jasno da me čeka nešto neobično. Pas koji govori i njegov vlasnik koji je evidentno gay. I oboje su užasno zabavni, nabacuju se internim forama i imaju sardoničan smisao za humor. Odnosno, barem ga pripovjedač ima.

Iako pripovjedač u knjizi nosi ime Ted, Steven nikada nije ni skrivao da se radi o njemu. Ime pripovjedača je, kako kaže, promijenio kako bi svome tekstu u većoj mjeri dao okus fikcije – pogotovo u onom trenutku, negdje pred sam kraj knjige, kada je nakratko gurne u vrtlog magijskog realizma.

Svoju pripovijest o Lily napisao je u osam poglavlja, kako bi ostao vjeran metafori hobotnice za koju se odlučio kako bi ispričao priču o Lilynoj bolesti i smrti. Tako su poglavlja, primjerice, nazvana “Hobotnica”, “Kamuflaža”, “Tinta” i sl.

“Tinta” i “Tri srca” su mi najdraža poglavlja; u poglavlju “Tinta” sam barem svaku treću rečenicu podcrtala, a u “Tri srca” se nalaze rečenica ili dvije na koje sam malo zacmoljkila. Branim se šutnjom i činjenicom da je bila gotovo ponoć kada sam dovršavala knjigu, pa sam bila malo emocionalno labilnija. 😉

Za one koji budu čitali – ne dajte da vas previše prepadne i uznemiri poglavlje “Pelagijska zona”. Nije autor izgubo zdrav razum, samo je angažirao sve alate koje kreativni pisac ima u svom arsenalu kako bi svome psu priuštio nezaboravnu literarnu avanturu u kojoj ćete vjerojatno prepoznati Santiaga i ribu iz knjige “Starac i more”, neke likove iz “Moby Dicka”, kao i likove iz filma “Pirati s Kariba”. 🙂

A kad smo već kod toga, u intervjuu koji je dao za BookBrowse, Steven Rowley je spomenuo da bi, kada bi netko odlučio snimiti film po ovoj knjizi, volio da Eddie Izzard posudi glas hobotnici. U ulozi Teda (sebe, jel), volio bi vidjeti Paula Rudda, Jake Gyllenhaala ili Ewana McGregora.

Ja nisam dog-person. Nisam ni cat-person. Uopće nisam pet-person. Tu i tamo ću vjerojatno ispustiti kakav “oooh” i “aaah” za mladuncem bilo koje životinje, ali nikada me do sada nije obuzela luda želja da imam ljubimca. Nikada, logično, nisam ni imala priliku sama iskusiti sve one posebne osjećaje i veze koje se stvore između ljubimca i (u nedostatku primjerenije riječi) vlasnika.

No, poznajem jako puno ljudi koji su imali i imaju posebne veze sa svojim životinjama i koji ne mogu zamisliti život bez njih. Kad god takve ljude priupitate za njihovog ljubimca, ozare se i vade mobitele da pokažu najnovije fotografije.

Nikada me, iskreno, nije posebno okupirala tema odnosa ljubimaca i vlasnika, a onda sam s Lily počela pomalo nazirati dubinu odnosa koji se formira, kao i širinu i dubinu boli koja čovjeka pokosi nakon gubitka najboljeg četveronožnog prijatelja.

Steven je Lily dobio za svoj 30. rođendan. Uzeo ju je iz legla dok je još bila sićušno štene. Svaki odrastao čovjek svjestan je da psi žive puno kraće nego njihovi vlasnici (i puno kraće nego što to zaslužuju takva beskrajno odana i časna bića) i znaju da će, kada kući dovedu štene, vjerojatno biti tu od prvih pa sve do posljednjih trenutaka života svojega psa.

Dobiti psa sa 3 i sa 30 godina nije isto. Dok si dijete, pas ti je drug za igru i neobuzdane avanture. Kada si stariji, prema psu (i bilo kojem drugom ljubimcu) imaš ozbiljne obaveze i dužnosti. Zdravlje i blagostanje tog stvorenja potpuno je u tvojim rukama. Premda čitav svoj život prilagode svojim ljubimcima, vlasnici će uvijek reći da oni od svoga ljubimca zauzvrat dobiju višestruko više.

No, upravo zbog toga što sa svojim ljubimcima dijelimo svoj intimni životni prostor, svoje slobodno vrijeme, svoja raspoloženja, životne uspjehe i padove, između ljubimca i vlasnika se stvaraju posebne veze koje je teško opisati i teško prepričati nekome kao što sam, recimo, ja.

I vlasnici ljubimaca su u pravilu jako svjesni da nevlasnici teško mogu razumjeti koliko važno mjesto u njihovom životu taj ljubimac zauzima. Zbog toga je i Steven osjećao, i to odlično u knjizi opisivao, svoje unutarnje borbe zbog žalovanja za Lily.

Kako nekome objasniti da gubitak psa pogađa više od gubitka novca ili posla?
Kako nekome objasniti da gubitak psa pogađa više od gubitka ljubavne veze?

Steven/Ted konačno odustaje od objašnjavanja. Lily je njegova ljubav, jedina iskrena ljubav, jedino biće koje ga nikada nije iznevjerilo, koje je u njega beskrajno vjerovalo i koje ga je uvijek strpljivo čekalo. I to biće pred njegovim očima prolazi agoniju koju on ne može spriječiti.

Ono što može učiniti jest pružiti Lily priliku da živi u predivnim sjećanjima koja ima na nju. Napisavši ovu knjigu, omogućio je da Lily posjeti još tisuće mjesta na svijetu koja svojim kratkim nogama u svom kratkom životu nije mogla obići. Omogućio joj je da živi u mislima i srcima ljudi diljem svijeta koji će čitati ovu neobičnu, dirljivu priču.

Dragi vlasnici pasa, ovo je knjiga za vas. Vi ste idealna publika. Svi mi koji nemamo pse, koji nismo život dijelili s psima i koji nismo skrbili za bolesnog psa i na kraju se od njega morali rastati – mi samo djelomično možemo shvatiti o čemu Steven Rowley priča.

To ne znači da ne možemo uživati u čitanju ove knjige; samo mislim da biste vi, dragi vlasnici, mogli puno dublje osjetiti ne samo ono što je autor o ovom iskustvu napisao, već i ono što piše između redaka.

Ovo nije priča o čudnovatom gay-muškarcu koji gaji još čudnovatije osjećaje prema jednom običnom psu. Ovo je priča o tome do koje mjere ti maleni dlakavci mogu promijeniti naš život, koliko ga mogu obogatiti, koliko nas u svom kratkom životu mogu poučiti o tome kako se bez zadrške radovati svijetu oko nas. Kako doista opraštati. Kako voljeti bez zadrške, straha i predrasuda. Kako sudjelovati u životima dragih nam ljudi sudjelovati bez osuđivanja. Kako jednostavno biti TU za nekoga.

I kako biti hrabar kada najbolji prijatelj mora otići zauvijek.

Originalna je ovo knjiga o jednoj teškoj temi, a pruža toliko radosti i toliko utjehe svima onima koji su imali tu privilegiju da ih je volio (ili ih, nadam se, još uvijek voli) najposebniji pas na svijetu. 🙂

Stevena Rowleya možete pronaći na njegovoj službenoj web-stranici, na Twitteru i Instagramu.