Ovu recenziju sam započinjala iznova i iznova, kao da nikako nisam mogla prenijeti na papir prave emocije, a one su toliko moćne i toliko tužne i bespomoćne zbog sve autistične djece na ovom svijetu i njihovih roditelja. Mislim da me od svih knjiga Lise Genove ova zabolila najviše.

Možda zato jer se o autizmu tako malo zna i ono što je sigurno – nema lijeka! Autizam je neurobiološki razvojni poremećaj mozga i karakteriziraju ga: poteškoće socijalizacije, poteškoće u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji, neuobičajeno ponašanje, različite motoričke smetnje…

Beth i Jimmy su bračni par sa tri kćeri, koji žive na otoku Nantucket. Beth je u mladosti pisala, bilješke, kratke priče i sl., no u braku je zanemarila svoj hobi i u potpunosti se posvetila obitelji dok je životne okolnosti ponovno ne usmjere na pisanje. Beth počinje pisati roman o autističnom dječaku, koji ne govori, no piše sa njegovog stajališta o životu, navikama, ponavljanjima, emocijama i strahovima. Ona mu u svojoj knjizi daje tako potreban glas.

Olivia je razvedena i majka pokojnog dječaka, Anthonyja, koji je imao autizam. Nakon razvoda se doseli na otok Nantucket i počne se baviti fotografiranjem, te tako upozna Beth. Olivia ne može prežaliti svog sina i sjeća se kako se s njime igrala, kako se volio satima ljuljati na ljuljački i kako bi plakao i vrištao kada bi išli kući, kako bi se jako uzrujao ako bi kući krenula drugim putem. Sjeća se kako je skupljao glatke, bijele kamenčiće i onda ih po cijeloj kući slagao u savršeni niz, a ona još uvijek donosi kamenčiće kući koje nađe na plaži. Do njegovog 8. rođendana je pročitala sve knjige o autizmu i još uvijek je tako malo znala o tom poremećaju.

Beth u svojoj knjizi opisuje točno ono što je Olivia znala doživjeti sa sinom i kakve su šanse, svom glavnom liku daje ime Anthony, a da nije znala ništa o Oliviji i njenom sinu. S obzirom da je Olivia otkrila kako je radila u izdavaštvu, Beth joj donosi svoju dovršenu knjigu na čitanje. Olivia ne može vjerovati što čita jer kao da je njezin sin šapnuo Beth što da napiše. Sada je napokon mogla shvatiti i razumjeti što se događalo u glavi njenog sina.

Ova knjiga boli i teška je za čitanje, pogotovo ako ste osjećajna duša, koju knjiga može rasplakati. Moj dragi se uvijek šokira kada uđe u sobu i vidi me u suzama dok držim knjigu, no takva sam i takva je ova knjiga. Zavolit ćete likove i njihove borbe, njihove živote i emocije, javit će vam se poriv da ih sve zaštitite i kažete da će sve biti u redu, pogotovo Oliviu. Olivia me podsjeća na žene borce, one koje se sa svime mogu uhvatiti u koštac i koje se ne sklupčaju u boli, nego traže načine kako da se nose s problemima i gubitkom. Najgorim mogućim gubitkom.

Lisa Genova je sjajna i nadam se da će napisati još desetke knjiga jer kroz svaku nešto novo naučim. Moram priznati da ne poznajem nijedno autistično dijete, no sada znam da oni vole red, slaganje, brojanje novca i zanimljivo, ljuljačke. Ovo je već druga knjiga u kojoj se spominju navike autističnog djeteta i u obje se spominje dijete koje se satima ljulja. Možda zbog jednoličnog kretanja i nedostatka promjene. Autisti ne vole promjene.

I premda Anthony svojoj majci nikada nije izjavio ljubav, nikada je nije pogledao u oči, niti oslovio sa “mama”, ipak ju je volio i osjećao se sigurno uz nju. Što je najvažnije, znao je da ga mama voli najviše na svijetu… I opet suze. Zaista sam nepopravljiva.

Do čitanja!