Da, ovo je ONA knjiga, ona sa groznom prvom rečenicom.

“The baby is dead.”

Uzmemo naslov, “The Perfect Nanny” (ili “Lullaby” ili, u originalnu, “Chanson Douce”), dodamo mu tu prvu rečenicu i rezultat koji dobijemo nam govori da je ovo jedna predvidljiva priča i da je Leila Slimani samo još jedna autorica kojoj je pošlo za rukom iskoristiti nove vrste krivnje koje današnje majke osjećaju i napisati već tisuću puta napisan roman o serijskim ubojicama djece ili nešto slično tome.

Roditeljska nepažnja, sociopat kojega nitko nije na vrijeme prepoznao i eto ti tragedije. Grozno, ali već viđeno i zaista je možda čak i bezobrazno od autorice što je koristila tako “laganu” temu kako bi privukla čitatelje.

Još ako svemu pridodamo činjenicu da je zadnja rečenica prvog poglavlja, po meni, još gora od prve, prepoznajemo tipičnu autorsku “navlakušu” i spremamo se provesti tristotinjak stranica posprdno prepoznavati najave tragedije koje glavni likovi, roditelji djece, nisu vidjeli.

Da je to takva knjiga, ime Leile Slimani nikada ne bi dospjelo na prve stranice mnogih renomiranih magazina koji obrađuju književne teme i trendove, niti bi se našlo na popisu nominiranih za najvažniju francusku literarnu nagradu, “Prix Goncourt”. Leila Slimani ne samo da se ovom knjigom uvrstila među nominirane; Leila Slimani je nagradu i osvojila.


Kada su još maštali o djeci, Myriam i Paul odlučili su da oni neće biti oni ljudi kojima je vlastiti život iskliznuo iz ruku onoga trena kada postanu roditelji. Još dok je Myriam bila trudna, Paul joj je obećao da će joj život učiniti divnim i laganim u tih nekoliko mjeseci koliko će trebati da se dijete malo osamostali i uhvati nekakav ritam. Nakon toga će se Myriam vratiti na posao pravnice i započeti odgođeni uspon u karijeri, a obveze oko djeteta će, kao par modernih svjetonazora, ravnopravno raspodijeliti među sobom.

No, ništa nije ispalo onako kako su zamišljali, ništa nije ispalo onako kako su planirali. Njihova kćer bila je plačljivo i zahtjevno dijete i Myriam je bila fizički slomljena. Nedugo nakon prve bebe stigla je i druga. Stigle su i brige i svađe i nezadovoljstva i međusobna optuživanja; Myriam je bila nesretna. Majčinstvo joj nije donosilo onaj osjećaj potpunog zadovoljstva i ispunjenosti o kojem je čitala, a Paul joj nije olakšavao – kakva je to majka koja se tako osjeća spram majčinstva?


Znajući da brak i obitelj, ako ostanu na ovoj putanji, brzo vode prema razilaženju, Myriam je inzistirala da pokušaju zaposliti dadilju i Paul se, i sam ojađen situacijom koju nije znao riješiti, složio.

Od prvog trenutka kada je ušla u njihov stan, od prve riječi koju je uputila njima, od prve geste koju je iskazala prema djeci, Louise je osvojila Myriam i Paula. Nadolazeći dani samo su poboljšavali dojam koji su imali o njoj; Louise je uskoro postala dadilja o kojoj se pričao, kojom se hvalilo i na kojoj se zavidilo.

Djeca su je obožavala, s djecom je uspijevala ono što ni njihovi roditelji nisu, njezin entuzijazam i strpljenje prema njima činili su se neiscrpni, kuća je blistala, Myriam i Paul ponovno su se prisjetili što znači zajedno pojesti skuhanu večeru, u miru i tišini, i što znači ponovno se prepoznati i uvažavati kao partneri.

Naravno da se to negdje moralo početi lomiti, naravno. Ali ako mislite da znate točno gdje, kada i kako, debelo se varate.

Louise je naprosto bila zmija u gnijezdu koja je počela pokazivati svoje pravo lice, svoje prave namjere?
Ne.

Myriam je postala ljubomorna na odnos koji je Louise počela razvijati s njezinom djecom?
Ne.

Paul je u Louise uskoro vidio ženu kakvu Myriam nikada neće moći biti i Myriam je dadilji učinila nešto toliko grozno, da se Louise osvetila na najbolniji mogući način?
Ne.

Louise je glumila svoje organizacijske sposobnosti, svoju energičnost i strpljenje i djeca su je naprosto dovela do ludila?
Ne.

Ne, ne, ne.
Ona najsočnija, najkompliciranija, najbitnija i najintrigantnija srž priče počinje upravo onoga trenutka kada se naše početne pretpostavke o Louise počinju saplitati sa onim što se doista odvija između nje i djece te unutar nje same.

I taman kad misliš da znaš, taman kad misliš da si naslutio, taman kad misliš da si shvatio i da si ovoga puta pravilno iscrtao petlju motivacija i logičnih poteza koji vode do krvavog kraja, vidiš da si na tom putu raspetljavanja složenih međuodnosa i još složenijih unutarnjih promišljanja, opet na samom početku.

Najjezovitije od svega je to što se prepoznaješ. Prepoznaješ se u Myriam. Prepoznaješ se u Paulu. Prepoznaješ se u Louise. I više nisi siguran kako bi reagirao. Znaš da ništa ne može opravdati ubojstvo djece, znaš da nema prihvatljivog objašnjenja za takvu tragediju. Pa ipak, s razumijevanjem pratiš svaku scenu i hvata te panika kada na pitanja “Bi li ja tako postupio?” i “Jesam li ja ikada tako postupila?” odgovaraš sa “da” i “jesam.”

Kako onda dođe do tragedija kao što je ova?

Jedna od pogrešaka koje često činimo kada gledamo tuđu nesreću jest analiziranje nečijih prethodnih poteza ili propusta s uvjerenjem da mi to ne bismo nikada napravili, mi to ne bismo nikada previdjeli, mi to ne bismo nikada dozvolili, mi to ne bismo nikada propustili.

To nam daje osjećaj da nad sigurnošću vlastite obitelji, vlastite djece, imamo potpunu kontrolu. Takva razmišljanja nam daju iluziju da imamo kontrolu nad samima sobom.

Istina je da za tragediju ne treba samo poremećena osoba zlih namjera; za tragediju je nekad dovoljan nekontroliran trenutak, momentalni zbroj kaotičnih okolnosti od kojih bi samo jedna, da je bila samo pola posto drugačija, spriječila nesreću.

I da, to se događa dobrim, poštenim, marljivim, pažljivim, dobronamjernim ljudima. Nije li upravo to ono najstrašnije?

Kako bilo, sigurna sam da će mnogi od nas, kada već ne mogu naći opravdanje za ono što se u knjizi dogodilo (a pojedine čitatelje će i frustrirati ova “nedovršenost”), pokušavati naći krivca za sve.

I neće me čuditi da će krivca pronalaziti u Myriam. Kako znam? I oni koji su knjigu čitali i oni koji nisu, ali o njoj već imaju svoje pretpostavke, pišu komentare koji imaju zajednički nazivnik – tumače knjigu na jedan te isti način.

Kada sam prije nekoliko dana na FB-stranici objavila da sam pročitala ovu knjigu, u komentarima ispod objave pojavio se jedan koji me pogodio u pleksus. Jedna djevojka je napisala da će je ova knjiga očito navesti da malo prerasporedi prioritete u svom životu.

Ako bi taj novi poredak prioriteta izgledao onako kako ja zamišljam da bi izgledao, dođe mi da vrištim – NE, ovo NIJE knjiga koja TO kaže, ovo NIJE knjiga koja nas želi zastrašiti, ovo NIJE knjiga koja majkama želi održati lekciju zbog sebične želje da imaju svoj život, ovo NIJE knjiga koja nam govori kakva nas kazna čeka ako ne želimo čitavo svoje vrijeme i sve svoje sposobnosti podrediti kući i djeci.

Ako će knjiga tako biti shvaćena, NE ŽELIM da je itko u Hrvatskoj prevede; ne želim da je ijedna žena u Hrvatskoj čita.

Ne govori knjiga o tome, naprotiv. Pratite žene u ovoj knjizi; pratite što ih je najviše lomilo, što ih je najviše deformiralo, što ih je najviše boljelo i vidjet ćete da, ako knjiga sadrži ikakvo upozorenje upućeno ženama, predznak tog upozorenja cilja u dijametralno suprotnom pravcu. Molim nebo da vi koji ovo budete čitali to primijetite.

Leila Slimani je i sama izjavila da namjerno u svojim knjigama propituje teme koje su njoj zanimljive i intrigantne, a strahovi današnjih roditelja, pogotovo današnjih majki, premda su univerzalni, nešto su o čemu se gotovo i ne razgovara. Strah od ostavljanja vlastitog djeteta u rukama druge osobe, osobe koju nikada do kraja ne poznajemo iako s nama može provesti i godine, jedan je od takvih strahova.

Spojite, recimo, strah od toga da strancu ostavljate svoje dijete i strah od ljudi islamske vjeroispovijesti koji zadnjih nekoliko godina traže svoje mjesto pod suncem u zemljama diljem Europe. Mnoge od žena zasigurno će svoje zaposlenje tražiti kao dadilje. Predrasude i strahovi će vjerojatno biti u stanju usijanja.

Leila Slimani, francuskinja i marokanka, i sama islamske vjeroispovijesti, stavlja upitnik nad te predrasude – u njezinoj knjizi Myriam je muslimanka, Louise je “savršena, čista francuskinja”.

I što ćemo sad? Ništa drugo nego prepispitivati mnoge predrasude i stereotipe koji nedirnuti čuče u nama, pogotovo one koje nose ksenofobiju u temeljima. Kada mene preplave ovakvi strahovi, kao i uvijek, tješim se statistikom.

Premda se bojimo da će stranci nešto napraviti našem djetetu ili nama ili nekome koga volimo, statistika kaže da u dobrom dijelu slučajeva moramo paziti na osobe koje poznajemo, nekad jako dobro, nekad tek površno – moramo više paziti na one koji znaju naše rasporede i navike i rituale. Ima izvrsnih knjiga na ovu temu.

“The Perfect Nanny”/”Lullaby”, prava izdavačka senzacija, već je prodana u više od pola milijuna primjeraka diljem svijeta, a i u Francuskoj i u SAD-u će se, čini se, snimati filmovi po ovoj knjizi.

Iskreno se nadam brzom – i dobrom – prijevodu ove šokantne, ali očaravajuće priče.

Ako ste pročitali usporedbe s “Nestalom” ili “Djevojkom u vlaku”, molim vas, odmah to zaboravite. Ova knjiga nema veze s tim pričama. Ali ako ste čitali “Kameno srce” Renate Dorrestein i ako vam se svidjela, onda se što prije dokopajte ovog naslova. Ako vam se ne da čekati hrvatski/bosanski prijevod, gospoda u Srbiji su (opet) dobar posao obavili prije nas i ovu knjigu možete čitati u izdanju nakladničke kuće Booka.