Govorit će kasnije stanovnici Cloonoile da je te večeri, kada je u njihov mrazom uspavani gradić došao tajanstveni stranac, sve odzvanjalo od zlosutnog laveža pasa. Kazat će kako su slavuji neobično dugo i tužno naricali i kako jedna ciganska djevojčica imala priviđenje; prema prozoru njezine prikolice koračao je baukač, noseći sjekiricu…
Pojavio se jedne zimske večeri, zarastao u bradu i odjeven u dugačak crni kaput. Rekao je da mu je ime Vladimir Dragan. Unatoč naizgled neprijateljskoj vanjštini, stanovnici malenog uspavanog mjestašca ubrzo su shvatili da je među njih došao neobičan, ali učen i ljubazan čovjek. Priopćio je da mu se njihovo malo povučeno mjesto sviđa kao mjesto mjesto u kojem se želi nastaniti i pomagati svima potrebitima svojim poznavanjem ljekovitih svojstava prirode. Rekao je kako je na svom samotnom hodočašću po svijetu meditirao i promišljao o smjeru kojim želi upraviti svoj život. Odlučio je kombinirati svoje znanje medicine sa poznavanjem mističnih moći prirode kako bi ljudima olakšao njihove patnje. Na njegovoj posjetnici pisalo je “Iscjelitelj i seksualni terapeut”.
Uskoro se dr. Vlad utkao u život malene zajednice; muškarci su ga prihvatili zbog njegovih prosvijetljenih nazora i uvijek zanimljivih prispodoba, a žene zbog neopisivog šarma. Gradska ljepotica, kako su zvali Fidelmu McBride, vidjela je u doktoru Vladu mig sudbine. “Ali znaju me po imenu Vuk”, rekao im je kada im se prvi put predstavio, a zatim ispričao kako je zbog jedne legende iz njegovoga kraja to ime vrlo popularno među muškom djecom. Postojala je žena koja je, baš kao i Fidelma, izgubila nekoliko nerođene djece prije nego je sljedeće dijete nazvala “Vuk”. Vještice, prestrašene imenom, ostavile su dijete na životu.
Potpuno očarana ovim tajanstvenim strancem, njegovom pjesničkom dušom, Fidelma, udana, ali očajna žena, dolazi mu s prijedlogom. Nedugo nakon što mu ushićena prenese vijest – uspjeli su, trudna je – doktor Vlad nestaje iz Cloonoile. Zlo koje je izazvao u svojoj zemlji, zlo koje je probudio u svojoj zemlji dolazi po osvetu i, ne našavši onoga koga je tražilo, zadovoljit će se, kako zlo to inače čini, malim, običnim, nedužnim životima.
Slomljena, ponižena i odbačena, Fidelma pokušava sagraditi novi život u Londonu. Onaj zbog kojeg je njezin život rastrgan do neprepoznatljivosti, traženi je ratni zločinac kojem će se tek suditi, a Fidelma će dobiti priliku upoznati čovjeka (Čudovište? Manipulatora?) u kojem je nekada davno vidjela toplu, humanu dušu. Čovjeku kojega je nekada grlila pogledat će preko ramena i iza njega, u njegovoj prošlosti, ugledati još uvijek plamteću pustoš zasutu kostima, neoznačenim grobovima, suzama, neutaživim tugama i traumatičnim sjećanjima preživjelih.
Prije nekoliko tjedana sam po Internetu gledala najave novih naslova kod stranih izdavača i vidjela “The Little Red Chairs”, pročitala o čemu se radi i ubacila je u košaricu na BookDepositoryju, da tamo čeka još pokoji naslov prije nego stisnem “plati”. Tek nekoliko dana kasnije, na web-stranicama Naklade Ljevak ugledala sam obavijest da je prijevod ove knjige upravo stigao u knjižare. Oduševljenja li moga! Već sljedećeg dana sam je držala u rukama, ne znajući čemu se veselim. Znate, nekada kupujem knjige znajući da ću ih proslijediti dalje u nekom od darivanja, ali neke kupujem s namjerom da ih pročitam i zadržim. Ovo je bila jedna od tih koje sam planirala zadržati, no kada sam zaklopila zadnju stranicu, znala sam da ova knjiga moli da ne ostane besposleno sjediti na polici. Ova priča ima svoju misiju i želi ići dalje, a ja ću je drage volje ispratiti, jer u svojim lijepim koricama hrabro nosi stravičnu priču o stradanju koju trebaju upoznati i oni koji ne znaju što se događalo na ovim prostorima prije tek nekoliko desetljeća.
Meni je ovo prva Edna O’Brien. Oni koji je već jako dugo čitaju i koji je puno bolje poznaju, kažu da nije ništa neobično da knjige ove irske spisateljice budu šokantno provokativne. Na kraju krajeva, njezini naslovi su bili i zabranjivani u njezinoj domovini; jedan od razloga što danas živi i stvara u Londonu.
Ima toliko teških poglavlja u knjizi; scena koje neću nikada zaboraviti i zbog kojih sam, čitajući, neprestano razmišljala o onima koji su takve scene gledali u vlastitim kućama i dvorištima… A bila sam kukavica. Scena u kojoj se zlo, uzburkano negdje daleko i doneseno na drugi kraj svijeta snagom zaspljepljujuće potrebe za osvetom, obrušilo na Fidelmu toliko je bila jeziva da sam je preskočila. A onda joj se vratila. Pa požalila što sam se vratila. Te večeri više nisam čitala, nastavila sam tek drugi dan.
A onda je tu, znate, i Mujo. Mujo vam je duša toliko jednostavna, toliko obična, da može postati obična opća imenica. Može označavati, recimo, običnog malog čovjeka koji odrasta želeći od života samo da poživi u miru, okružen ljudima koje voli, radeći pošten posao od kojega on i njegovi mogu živjeti dostojanstveno, pozdravljajući susjede podjednako i sa “Pomozi Bog” i sa “Hvaljen Isus i Marija” i sa “Merhaba”. Dobro jutro, jeste se naspavali?
Jedna od najpotresnijih scena u knjizi bila je gledati poniženje jednog malog čovjeka pred zlom pred kojim je već jednom, kao dijete, bio nemoćan, a ni sada, kao odrastao čovjek, ne može dobiti zadovoljštinu. Mali čovjek je taj koji je prognan zbog velikih ideja; mali čovjek je taj koji je poslan da zbog velikih ideja stradava. Mali čovjek je taj koji se boji, koji trpi, koji se bori da oprosti, koji uči spavati pored svojih krvavih sjećanja i koji mora oko grobova najbližih graditi ponovno svoj dom, svoj svijet.
Dio toga je osjetila i Fidelma došavši u London. Odjednom se ona, do jučer stanovnica mirnog malog mjesta, našla u položaju izbjeglice; bez posla, bez krova nad glavom, bez hrane, bez obitelji, bez prijatelja, u gradu gdje je stranac i gdje je svakome na teret. Upoznaje ljudske sudbine za kakve nije znala da postoje, ljudske patnje za koje nije znala da se mogu tako dugo podnositi. Fidelma na vlastitoj koži osjeća što znači nemati više mjesta na livadama i ulicama na kojima si odrastao; i još moraš biti zahvalan za izbjeglištvo. Ipak, znaš, živ si…
Zbog svega ovoga navedenog me toliko pogodila jedna rečenica koju je Vladimir Dragan (kojeg je Edna O’Brien napisala po uzoru na Radovana Karadžića) izrekao Fidelmi, koja ga je pitala o tome što će njih dvoje dalje, nakon što je ostala trudna: “Ne smijemo tvoju priču miješati s mojom, Fidelma.” Priča malog čovjeka, jednog običnog muje, nije bitna sama po sebi. Njegov život i životi njegove djece i obitelji samo su, čini se, slova, kvačice i crtice koje psihopati umeću u svoje velike priče. Život jednog muje tek je komadić drveta kojega će nekakav izopačeni um, gladan moći i krvi, oštrim alatom i snažnim zamasima sasjeći u komadić od kojega će graditi svoje prijestolje. 11 547 stolaca dokaz je koliko je života posječeno kako bi netko izgradio sebi takav tron.
Ova knjiga neće biti blaga prema čitatelju; od prvih stranica i prvih rečenica najavljuje nešto nezivo. Neću reći ništa više od toga. Mogao bi ovo biti među najupečatljivijim naslovima koje ćete pročitati ove godine.
KAKO DO KNJIGE? (***DARIVANJE ZAKLJUČENO***)
Kako sam i obećala, svoj primjerak knjige proslijedit ću nekome od vas. Ako želite sudjelovati u darivanju, u komentarima na Facebooku, ispod objave recenzije i darivanja, napišite mi zbog čega biste željeli pročitati ovu knjigu – što je to što vas doziva, što je to zbog čega vam srce titra za ovom knjigom. Ovoga puta neću nasumično izvlačiti dobitnika ili dobitnicu; ovoga puta ću sama izabrati svoja “muju”.
Hvala vam na strpljenju i pažnji!
Pomozi Bog!
Merhaba!
Hvaljen Isus i Marija!
0 Comments