Nećete to ni za živu glavu htjeti priznati, ali ovoj knjizi će vas dovesti obećanja o vrlo eksplicitnim scenama seksa.

Onda ćete se, nakon prvih desetak stranica, pitati je li tiskarski stroj poludio baš dok je tiskao VAŠ primjerak. Odgovor će biti – nije. Zatečeno ćete zuriti u ono što čitate i pitati se jesu li urednici primijetili da je prevoditeljica imala neobično dugu epizodu epileptičnog napadaja dok je ovo prevodila. Odgovor će opet biti – nije.

Onda ćete vjerojatno odustati ili barem poželjeti odustati od ove knjige. I ja vam neću dozvoliti.

Pišem ovu recenziju da vas pripremim, da vas uvjerim  da se nalazite pred knjigom kakvu niste još susreli, a sigurna sam da i nećete, jer nitko ne piše kao Eimear McBride. misleći na koje sve načine da vam objasnim pred kakvom se čudesnom, potpuno otkačenom i spektakularnom i nezaboravnom knjigom nalazite. Seks između dva glavna lika je, u tom kontekstu, možda i najmanje zanimljiv aspekt ove priče.

Vraćamo se skoro dvadeset i pet godina unatrag, u London devedesetih. Tek punoljetna Eily napustila je rodnu Irsku kako bi pohađala studij glume i započela potpuno novi život, sagradila potpuno novu sebe.

Prvi korak na tom putu jest skinuti staru kožu, tijesnu uniformu skrojenu od očekivanja ženske pokornosti, pobožnosti i čednosti. London je za nju vrtlog neobuzdanih novih iskustava i ona želi ravno u njegov dekadentni krvotok.

Svoju nevinost doživljava poput celofana iz kojeg se mora iskobeljati kako bi počela pripadati tom novom čudnovatom svijetu. Kada upozna Stephena, dvadeset godina starijeg glumca, nijedno od njih nije svjesno koga pušta pod svoju kožu.

Želeći svoju nevinost prepustiti prošlosti, Eily ubrzo shvaća da ju je predala u ruke proždrljivom mraku od kojeg bi pobjegla glavom bez obzira, da za nevinošću u taj mrak nije krenulo i njezino srce…

Seks je neobuzdan, da, i agresivan i nježan, i prljav i potpuno nov, i nesavršen i savršen; toliko silovit da u svakom tjelesnom srazu i s njega i s nje odlama komade sjećanja, čupa gelere boli i u prostor između njih urezuje opasna pitanja. Na sve to u početku odgovaraju tišina, bijes i izdaja.

A zatim nešto sasvim drugo…

Kako će ovo dvoje duboko ranjenih, nespojivih ljubavnika pronaći način da postoje, da opstanu, da prežive, kada za sve ono što znaju, što čine i što osjećaju ne postoje riječi, ne postoje formule, ne postoje pravila?

Voljela bih krenuti od prve stvari o koju ćeš se, draga moja čiteteljice, dragi moj čitatelju, sigurno saplesti. Krenut ćeš hrabro u tekst, možda malo prebrzo, i shvatiti da ne shvaćaš.

Možda ćeš zastati pa pokušati odgonetnuti zašto posrćeš. Interpunkcija možda? Rečenice završavaju tamo gdje nismo navikli na završavaju, a riječi koje, osjećamo, nedostaju nam nitko ne nadomiješta. Osjećamo njihovu fantomsku prisutnost, ali ih u tekstu nema. Točke su kao konfeti porazbacane po tekstu, naoko sasvim nasumično. Nigdje navodnika – ne znamo kad tko što govori. Ne znamo tko govori. Riječi koje nikada ne idu skupa, Eimear je stavila jedne do drugih i ostavila ih tako same. Neke druge nespojive riječi samljela je u sasvim nove izraze. Uskoro ćeš naići na prevelike razmake između riječi u tekstu, a nekoliko stranica dalje pronaći ćeš čitavu rečenicu, majušnog fonta, uguranu između rečenica normalne veličine.

Ovaj tekst će zaista tražiti jako puno od tebe, dragi čitatelju, draga čitateljice. Ne brini se što je teško; napisan je upravo s tom namjerom. Eimear McBride željela je postići jedan novi odnos između onoga tko čita i onoga što se čita i to joj je, shvatit ćeš ako ustraješ, uspjelo. Uskoro će ti biti jasno da ne čitaš o Eily i Stephenu. Zbog načina na koji je knjiga pisana, ti postaješ Eily, ti postaješ Stephen.

Ne čekaš da ti pripovjedač u bilo kojem licu opiše, scenu po scenu, što likovi čine, da ti objasni njihove motive, da za tebe oslika ugođaj i kontekst.

Ne. Zbog načina na koji je ova knjiga pisana, uronjeni smo izravno u osjećanje i doživljavanje svega što se događa, sudionici smo priče puno prije nego nastupi spoznajno tumačenje, kategoriziranje i procjenjivanje onoga što se zbiva.

Zbog čega je to važno, zbog čega je to novo?

Navikli smo, kada čitamo, da stvari teku linearno. Prvo nam nekoliko uvodnih rečenica govori gdje smo i kada smo, s kim smo, kako tko izgleda, što tko misli o kome, što tko misli prije nego djeluje, što tko misli o onome što je netko drugi odgovorio. Opis okruženja prethodi opisu atmosfere, koji pak prethodi nekakvom dijalogu. Sve se odvija lijepo organizirano, jasno, smisleno, linearno. Čak i unutarnja promišljanja pojedinih likova.

Onako kako se u stvarnom životu gotovo nikako ne odvija.

Kada bi pratili ono što se zbiva unutar našeg vlastitog perceptivnog stroja, stvari bi sigurno izgledale mnogo kaotičnije. Primjerice, sigurna sam da se naši unutarnji životi ne sastoje od jasnih, dovršenih rečenica. Sastoji se od misaonih trakica koje se međusobno presijecaju, zaustavljaju, natječu, poništavaju, pa se nastavljaju dok se ne dovrše ili dok ne izblijede.

Sastoji se od onih tvrdokornih refrena glupih pjesmuljaka koje ne možemo izbiti iz glave, a koji se miješaju sa fragmentima sjećanja uz koje uvijek ide nekakva izmaglica osjećaja – krivnja, ljutnja, ljubomora. Ubaci se tu i tamo kakav unutarnji komentar svijeta oko sebe koji zauvijek zaboravimo, poneka sočna psovka, skandalozna žudnja koju nikome ne bismo naglas odali i još stotinu takvih sitnih doživljaja koji nikada neuređeni ne izađu pred druge ljude. Interpunkcija ne postoji.

Eimear McBride samouvjereno na papir stavlja upravo taj materijal. Ona je čeka da se čitatelj oporavi, ne umiljava mu se, ne podilazi njegovim čitalačkim navikama ili možda čitalačkoj lijenosti, nije zainteresirana da se dopadne svakome tako što će svoj materijal oblikovati u ono što čitalac voli i lako čita.

Ali nudi nam nešto puno ljepše, izazovnije, egzotičnije. Nudi nam sirove doživljaje, i nudi ih obilato. Tako možemo zaista iz prve ruke proživljavati unutarnji život jedne osamnaestogodišnjakinje koja je preplavljena iskustvima o kojima ne zna razmišljati, koja još ne zna organizirati u koherentnu sliku svijeta, ali ih itekako ima kapaciteta doživjeti.

I mi doživljavamo s njom.

Kako je Eimear McBride došla do takvog načina pisanja? Pitala sam prevoditeljicu knjige, Andu Bukvić Pažin, koja sa mnom dijeli oduševljenje ovom knjigom, i ona mi je velikodušno objasnila ponešto o autoričinoj vlastitoj povijesti i njezinom stilu pisanja, pa to dijelim s vama.

“Po jeziku i načinu pisanja, ova je knjiga revolucionarna. Eimear McBride uspoređuju s Joyceom, zato što je Irkinja i zato što piše nekonvencionalno strukturirano, pa to podsjeća na roman toka svijesti. Ali ovo je zapravo roman toka podsvijesti – ona ne lovi misli, već više slike i neka gotovo predjezična iskrenja u mozgu, prije nego postanu misli.”

Odakle autorici ideja da na ovaj način izvodi karakterizaciju likova? Kaže mi Anda:

“Eimear nije profesionalna književnica, već školovana glumica koja je po završetku studija shvatila da kazalište nije njezin medij. Školovana je po načelima škole Stanislavskog – to je tehnika poznata kao metodska gluma. Ono što glumci rade na sceni, pokretom, tijelom, gestama, grimasama, ona pokušava prenijeti na papiru. I naravno da je to nemoguće napraviti konvencionalnom sintaksom i interpunkcijom.”

I sama sam čitajući autoričine intervjue pročitala kako je na vlastitom studiju glume naučila da se kroz pokret može potpuno izgraditi karakter lika, da se kroz pokret može pisati njegova ili njezina priča. Bit će vam jasnije što Eimear McBride radi ako pokušate pročitati jedan ili dva odlomka u kojima se susreću dva lika, pa ih pokušate pročitati naglas i nakon toga ih pokušate zamisliti kao filmsku scenu.

Postat će vam sasvim jasno zašto je scena mnogo jača upravo zbog onoga što je izostavljeno. Jer ne nedostaje. Jer Eimear zna da možete vidjeti. Jer zna da znate kako vaše tijelo govori čak i onda kada šutite.

Anda upravo ovo prepoznaje u tekstu: “Kao što ona pokušava pisati iz tijela i osjetila, tako bi to i čitatelji trebali doživjeti: visceralno, utrobno. Meni se znalo dogoditi da sam prevodila rukama i gestikulacijom najprije, pa onda te svoje geste pokušala prenijeti u hrvatski jezik.”

I što se mene tiče, Anda je posao odradila maestralno.

Prvih nekoliko poglavlja čitala sam paralelno Andin prijevod i original na engleskom, a onda sam ubrzo napustila engleski tekst jer me Anda vrlo brzo uvjerila da je odradila fenomenalan posao i da sam u sigurnim, vještim prevoditeljskim rukama.

Eimear se, naime, jako igra riječima. Njoj samoj je sadržaj važan, ali povremeno ga stavi sastrane kako bi iskoristila priliku da se poigra ritmom, rimom, zvukom riječi. Rezultati su očaravajući.

Tako ćemo vidjeti da u njezinom pisanju miris osim kvalitete i intenziteta ima i brzinu. Na 42. stranici se u prolazu osjeća spori miris muškog aftershavea. Noću u Londonu “plinski pupoljci žare” dok “povjetarac paluca”. Na policama se nalazi “tolikomnoštvo” knjiga.

Zbog čega sam ja očarana ovim naizgled banalnim besmislicama?

Modernizam u književnosti tipičan je po tome što okreće leđa tradicionalnim formama pripovijedanja. Ovo može u manje od dvije minute saznati bilo tko tko zna koristiti Google.

No, Eimear McBride ide i korak dalje. Njezino pisanje – njezino ustrajanje na vlastitom pisanju, na izboru stila, na izboru tema – prava je pobuna. Knjigu “Manji smo boemi” počela je pisati još dok je od izdavača primala odbijenicu za odbijenicom za svoju prvu knjigu, “A Girl Is A Half-Formed Thing”, u kojoj je iskovala svoj stil. Odbijala je bilo kakav prijedlog da je učini komercijalnijom, probavljivijom. Kada je konačno pronašla izdavača, malu firmu koja je tek počinjala s radom, prva njezina knjiga postigla je neočekivan uspjeh osvojivši brojne književne nagrade.

Ovu knjigu je pisala ravno devet godina. Samo za prvu verziju knjige trebala joj je godina dana i tek je onda, kako sama kaže, počela shvaćati o čemu i o kome piše.

Ne samo da je njezin stil nešto novo i eksperimentalno već je i njezin izbor tema kontroverzan i nekonvencionalan. Eimear McBride u obje svoje knjige ruši mnoge predrasude o ženama spisateljicama.

Žene su sposobne, bez zapadanja u patetiku, pisati o vrlo teškim temama.

Žene su sposobne pisati uvjerljive, slojevite muške likove.

Žene su sposobne pisati o nebrojeno mnogo oblika ljubavi, ne samo o onoj bajkovitoj, sudbonosnoj, savršenoj, koja ženu spašava i otkupljuje od svih njezinih grijeha i propusta i balzamira je u doživotno sretnu suprugu i majku.

A što je tek uradila pijedestalu na koji je postavljen poslovnični renesansni utjecaj majčinstva na ženu – to je doslovno strašno za gledati…

Pokazala je i da su žene sposobne pisati o odnosu između muškarca i žene koji je izrazito težak i kompliciran, koji će vjerojatno biti nepopularan i kod čitatelja koji u širokom luku zaobilaze kako sladunjave tako i one tragične literarne ljubavnike. Odnos Eily i Stephena je očaravajući, moralno upitan, emocionalno i psihološki nezdrav, ali…

Ah, ALI.

Oni koji razumiju i koji su osjetili zavodljivu moć preobrazbe samouništenjem i katarzu potpunog pada, ovu knjigu će knjigu zavoljeti duboko, unatoč onom pustošenju srca i duše koje će im autorica priuštiti.

Ovakav stil pisanja omogućio joj je da postane spisateljica, makar ostala i neobjavljena. Da, “Uliks” James Joycea izvršio je svoj utjecaj na nju u onoj mjeri u kojoj joj je pokazao što izražavanje u ovoj formi može, a što ne mora biti. Kako sama kaže u niz intervjua, njezino pisanje – ovakvo pisanje – jedino je mjesto gdje može biti potpuno slobodna, čak i od takvih stvari kao što su tradicionalne pripovjedačke i sintaktičke norme.

I konačno, Eimear McBride pokazala je da su žene sposobne hrabro i drugačije, a ne samo zapjenjeno romantično, pisati o seksu.

No, eto, vraćamo se na taj seks. Ima li, Iva, u toj knjizi seksa? Ima. Puno. Ali, na žalost mnogih od vas, nema pornografije.

Zbog te vaše upitno podignute obrve morat ću se sada potruditi objasniti što time mislim.

Prisjetite se vlastitog seksualnog života. Znam, i ja sam morala posegnuti daleko u prošlost. Prisjetite se svojih razmišljanja o tuđim seksualnim životima. Da, svi to radimo. Prisjetite se i svojih seksualnih maštarija. Da, svi I TO radimo.

Znate li što im je zajedničko? Osim toga što, naravno, postoje samo u glavi. 🙂

Mislim da ne griješim jako kada kažem da su naši seksualni doživljati i maštanja postali vrlo pažljivo nadzirani iznutra čak i prije nego započnu. Za svaki seksualni susret, čak i onaj rutinski, imamo razrađenu skriptu kako treba izgledati, zar ne?

Trebao bi se dogoditi kao spontano, ali tek onda kada su sudionici sigurni da su svježe istuširani. Bilo bi super kada neke dlake ne bi bile tamo gdje inače budu. Ako jesu, možda je dogovor da se gase svjetla ili da se ne pristupa nekim pozama. Možda je s vremenom postalo uobičajeno da se neke poze potpuno izbjegavaju zbog toga što netko od uključenih ne izgleda dobro prilikom seksa. Kako bi sve teklo glatko od početka do kraja, zna se što se prvo radi i tko kome što prvo radi, zna se već tko kakve zvukove voli ili ne voli, koji dio se odglumi više, a koji manje, zna se točno kako se koga požuri kad je onom drugom već malo dosta.

Ukratko, mozak je čitavo vrijeme uključen i daje upute sudionicima kako da se što učinkovitije, sa što manje nereda i nepotrebnih radnji, dođe do filmskog svršetka.

Seks je prestao biti niz sirovih doživljaja, a postao je scenarij. Seks je prestao biti istraživanje, a postao dokazivanje. Seks je prestao biti divlji, nepripitomljen, nefiltriran, neobuzdan, čudan, izazovan, prljav i prirodan. Postao je samo još jedan aspekt naših života u kojima se natječemo u tome tko će najbolje glumiti ono što nije, kako bi ispunio tuđe fantazije. Rima je slučajna.

Zbog svega toga je seks u ovoj knjizi, između ovo dvoje ljudi, pisan ovim stilom koji nas uranja u zaboravljeni aspekt seksa – neposredno doživljavanje i riskiranje unutar vlastitih pomičnih granica – ono što je toliko originalno i svježe da izaziva oduševljenje, olakšanje zbog spoznaje da takav seks nije zaboravljen (barem u literaturi), ali i duboku žudnju za takvim seksom, unatoč tome što sa sobom povlači mnogo emocionalnih i psiholoških turbulencija.

Niti jedna scena nije pisana s namjerom da izaziva i uzbudi onoga tko čita; seks ovdje nije pažljivo uređen za unutarnje oko čitatelja, nije tu da ispuni neke čitateljeve fantazije ili estetske kriterije ili nerealna očekivanja, ili da mu ponudi praktične ideje za neke svoje privatne avanture – za to su zaduženi ljubavno-erotski romani.

Seks je ovdje način komunikacije, istovremeno otkrivanje i skrivanje. Njime se prenosi neizrecivo, bilo ono iscjeljujuće prekrasno ili razorno ružno.

O onom drugom ne mogu razgovarati. Ne želim. Ne još.

Zbog svega navedenog, ova knjiga u meni već danima izaziva nove odrone “ushitaužitkaužasa”. Znam da sam pronašla knjigu u koju ću ostati vječno zaljubljena.

Anda Bukvić Pažin je apsolutno briljirala prijevodom. Ako za ovo ne dobije nekakvu nagradu uz koju ide lijepa novčana nagrada, da si žena priušti oporavak negdje gdje će joj jedina briga biti ispod koje će palme sutra leći, onda neka sve ide u Temzu materinu.

Nedavno mi je, dok smo oduševljeno brbljale o ovoj knjizi, rekla (pomalo u nevjerici) kako su neki kritičari rekli da je kraj knjige presladunjav.

Reći ću ovdje ono što sam rekla njoj tada i što sam rekla da NEĆU napisati u recenziji, ali…

Ako je išta GORKOslatko u ovoj knjizi – ali doslovno – to je kraj. Onaj tko misli drugačije, da prostite, nikad spermu progutao nije.

“Da, bolje da krenem i.
Da, vidimo se poslije.
I duga noć krene.”