Kada je prvi put Dejanova poruka sletjela u moj Facebook inbox, prepala sam se.

Pročitala sam odulju poruku još nekoliko puta i tek onda sam se pošteno prepala. Evo obrazovanog, mladog, talentiranog i nadasve pristojnog, elokventnog i uglađenog gospodina, koji mi tako pristojno i samouvjereno prezentira svoj rad i pita me bi li, kojim slučajem, ja bila zainteresirana pogledati njegov rad i, ako mi se svidi, ponešto o tome napisati na blogu.

I još mi kaže da se radi o poeziji. I još mi kaže da se radi o haiku-poeziji.

Znači, skamenila sam se.

Što o poeziji uopće znam i mogu reći ja, odrasla u opancima i vunenim čarapama, na domaćem kukuruznom kruhu i svinjskoj masti posutoj šećerom, ako ga ima? Što ja o poeziji mogu pametno reći; ja, koja sam, čini se ovako u prvi mah, građena i odgajana da u kakvoj pečenjarnici čitam jedino popis priloga koji se mogu naručiti uz ćevape, ne primjećujući, pritom, recimo, da je netko umjesto “prženi krumpirići” napisao “prženi krumpiriči”?

Osim toga, moja voljena Bibliovca je u mojim očima jedan obični kućni blog, koji nekako nalikuje mom životnom prostoru sada – na sve strane su razbacane igračke, vjerojatno na svakom komadu namještaja ima otisaka ljepljivih prstića, stvari koje su negdje odložene “samo na tren” na tom istom mjestu skupljaju prašinu već tjednima i sve živo što radim je često sasvim obična, spontana improvizacija. 

Zašto bi netko, pobogu, poželio da se na jednom takvom mjestu govori o jednoj tako čistoj, elegantnoj, profinjenoj pjesničkoj formi kao što je haiku? Zar taj čovjek nije malo istražio blog i moju Facebook stranicu i zar nije vidio da je to mjesto možda sasvim neprimjereno za njegov rad?

Pokušala sam ja to Dejanu reći, ali je sve to njega zaobišlo kao da nikada njemu nije bilo ni upućeno. Rekla sam: “U redu. Pokušat ću.”

I jedna od prvih haiku pjesama koje sam pročitala me je gotovo rastrojila; toliko jednostavna, toliko iskrena, toliko istinita. Odmah sam je podijelila sa svima vama na Facebook stranici i vi ste je obožavali.

Čitanje ostatka zbirke, svih njezinih stotinu pjesama odvojenih u četiri zasebne cjeline, bilo je neobično iskustvo; kombinacija oduševljenog otkrivanja nečeg lijepog, učenja nečeg novog i rušenja predrasuda o jednoj pjesničkoj formi i samoj sebi.

Svaka pjesma je čitatelju ponuđena na zasebnom listu papira, otvoreno, neskriveno, neukrašeno. Poput jednog jedinog okusa na čistom bijelom tanjuru; evo ti prilika da, čitatelju, da pobjegneš, barem na trenutak, perceptivnoj oluji koja je uobičajeno radno stanje svakoga od nas.

Evo ti prilika da zastaneš i primijetiš nešto jednostavno, nešto istinito i lijepo. Nešto prolazno i krhko.

Naučila sam, eto, što iz pjesama, što iz pogovora gospođe Đurđe Vukelić Rožić, da je ovaj susret sa spoznajom da je nešto što smo susreli prolazno i krhko zapravo jedna od spoznaja u srži same haiku poezije. Haiku, između ostaloga, nastaje i kada čovjek zastane dovoljno dugo da osmotri jedinstven trenutak – nešto što se, na svom nezaustavljivom putu iz nepregledne budućnosti u nepovratnu prošlost, mimoišlo ili tek nježno okrznulo sa osjetilima promatrača.

Kakva je privilegija, zapravo, prepoznati takve trenutke. Nije ni čudo da je sposobnost da ih se zapiše, da im se podari jedna mala besmrtnost barem u sjećanju, jedna posebno cijenjena stvaralačka forma.

“Neočekivano, u susretu s trenutkom koji zovemo haiku, pjesnik-haiku spontano otkrije i doživi nešto već mnogo puta viđeno u sasvim novom svjetlu i tada svakodnevno i obično postaje novo iskustvo od neprocjenjive važnosti.”  – Đurđa Vukelić Rožić

Čitanje Dejanove zbirke za mene je bio i kratki mali tečaj o ponovnom promatranju svijeta očima djeteta, očima bića kojemu je sve novo, čija osjetila, u dodiru sa nepreglednim, stalno gibajućim svijetom oko sebe, doživljavaju sve kao čaroliju.

Kao da sam ponovno otkrila što znači doživljavati; kao da sam sva svoja osjetila – vid, sluh, njuh, okus, dodir i sve druge, ako ih ima – oprala od prethodnih iskustava i doživljaja i predrasuda, a zatim pokušala iznova opipati svijet oko sebe, malo po malo, kao što to čini dijete.

Um se ne bavi sortiranjem, poređenjem, katalogiziranjem, grupiranjem, rangirnajem. Bavi se upoznavanjem, prepoznavanjem, upijanjem i uživanjem. Znam da tako svijet doživljavaju djeca. Znate kako znam? Jer sam se sjetila kako sam jednom prilikom dragoj prijateljici objašnjavala u čemu je ljepota imanja djeteta, ako ono traži toliku žrtvu od roditelja.

Sjećam se da sam rekla kako me “uzemljuje”, kako me usporava, kako me vraća neposrednom doživljavanju svijeta i vjeri u vlastita osjetila ne na način da me pravilno informiraju o svijetu, već da mi tek budu alat za učenje, za upoznavanje i promatranje.

Neću zaboraviti kako mi se srce stisnulo – a stisne mi se i sada – kada se sjetim s koliko oduševljenja je moj sin otkrio mrava. Koliko dugo ga je promatrao, gledao, pratio prstićem. Nije mogao doživjeti čudo činjenice da je prohodao – to ću ja morati pamtiti umjesto njega – ali je imao svoj, sasvim svoj trenutak oduševljenja mravom.

Priroda se pobrinula da u toj dobi zaštiti njegov autentičan doživljaj svijeta; da je netko u blizini rekao: “Pfff, ma daj, pa to je samo mrav, najobičniji glupi mrav!”, moj sin to ne bi mogao doživjeti i razumjeti, to mu ne bi moglo ukaljati taj njegov, samo njegov doživljaj nečega. Ništa drugo u tom trenutku nije postojalo, ništa drugo nije bilo bitno osim toga da je on SAM nešto ugledao, on SAM je nešto prepoznao kao zanimljivo i vrijedno radosti i paženj i ničiji drugi stav na svijetu nije mogao prodrijeti do njega.

To je nešto na čemu sam mu zavidjela onda i zavidim i sada, dok gledam kako se to nešto gubi… Danas će, prije nego odluči treba li se nečemu što susretne radovati ili se toga nečega bojati, prvo pogledati u mene, da svoj sud donese prema mojemu. U nekim slučajevima je ovo put korisnog opreza, ali u mnogim slučajevima je ovo začetak nepovjerenja u vlastite prosudbe od kojeg, odrastanjem, oboli svatko od nas.

Zbog toga mislim da je haiku ne samo umjetnost, talent, već i vještina koju treba njegovati kada je prepoznamo kod djece, ali možda i razbuditi u nama samima sposobnost da s poštovanjem susretnemo svijet u tim “bio sam” i “svjedočila sam” trenucima.

Ova zbirka izdana je u vlastitoj nakladi, a ako je ikada uzmete u ruke, vidite da se njezin autor temeljito pobrinuo da čitatelj koji je kupi u rukama drži kvalitetan uradak kojemu se ne može progovoriti da je nastao zbrda-zdola, ishitreno i na silu, s pukom željom da se što prije objavi nešto što će nositi autorovo ime.

Ova knjiga je dorađena u svakom pogledu, od korica do korica.

Kome je možete pokloniti? Sebi, prije svega, jer ovo nije knjiga koju ćete samo pročitati i odložiti na policu. Ovo je knjiga koja vam uvijek nudi prave male riječi za prave male trenutke, pomažući vam da ih njih izvučete pravo veliko zadovoljstvo.

Čak sam se sama sa sobom našalila da su sve ove pjesme jedno destilirano iskustvo trenutaka koje mi sami nikada nećemo iskusiti, ali ćemo iskusiti neke potpuno nalik njima i zbog toga će svaka pjesma u nama izazvati ugodan val prepoznavanja.

Sebi sam na papir zapisala da je svaka ova pjesma mala šumeća tableta u stihu; da se u dodiru s našim duhom počne rasprskavati u tisuću golicavih mjehurića koji na površinu naše svijesti donose i naša vlastita sjećanja, svaka Dejanova riječ ili slika vodi za ruku neku naše sjećanje, koje možda za ruku vuče neko drugo ili treće, i tako zajedno stvaraju napitak koji ima neponovljiv okus skrojen samo za nas.

Poklonite je onome tko ljepotu pronalazi u kvalitetnom minimalizmu i tko veliku radost crpi iz druženja s ljudima koji nježno, ali odlučno i strpljivo kroz svijet tabaju svoj vlastiti put…

Hvala ti, dragi Dejane! Ne može svatko pisati ovakvu poeziju, ali je sigurno svatko može čitati. Čak i ovakvi kao što sam ja. 🙂

Dejan i dalje piše, a njegov rad možete pratiti na blogu Smiling Cricket Haiku.